Na snimci koja se nakon napada proširila internetom, nosila je crveni šal preko ramena i zajedno s desecima drugih prestravljenih posjetitelja festivala mahnito trčala tražeći zaklon, a onda se popela na stražnji dio automobila koji ju je odveo na sigurno.
Svijet se tjednima pitao je li uspjela pobjeći i preživjeti, a sada ju je pronašao Daily Mail i s njom porazgovarao, prenosi Jutarnji list.
Riječ je o Vladi Patapov, 25-godišnjoj majci jednog djeteta rođenoj u Ukrajini, a koja sada živi u Ašdodu u Izraelu gdje radi kao organizatorica vjenčanja.
Dok je opisivala noćnu moru koju je prošla na festivalu, Vlada svako malo brizne u plač.
Veći dio tog strašnog dana bila je odvojena od svog partnera Matana, gledala kako joj pucaju u prijatelje i bježala od naoružanih napadača. Prošla su gotovo 24 sata prije nego što se vratila kući i konačno mogla zagrliti svoju trogodišnju kćer Romi.
‘Nisam dosad baš govorila o tome što se sve dogodilo, još uvijek mi je jako bolno. Podijelila sam sa svojom obitelji užas tog dana i još uvijek svako jutro zahvaljujem Bogu što sam živa‘, kazala je Vlada.
‘Ponekad osjećam grižnju savjesti što sam preživjela, a drugi nisu. Ono što se meni dogodilo trajalo je možda samo 18 sati, ali za mnoge bol još uvijek traje i stalno razmišljam o taocima koji su još uvijek u Gazi. Ne smijemo ih zaboraviti‘, kazala je
Čudno je, kaže, što uopće nije htjela ići na festival.
‘Matan je nabavio karte, išli smo s prijateljicom, ali čitavo sam vrijeme imala osjećaj da nešto ne štima. Romi je tog dana bila jako tiha, a obično uvijek trčkara okolo i igra se sa svojim igračkama, ali tog dana je bila mirna. Sada sam sigurna da je predosjećala da će se dogoditi nešto strašno.‘
Nakon što su stigli na mjesto festivala u Re‘imu, samo par kilometara od granice s Gazom, Vlada, Matan i njezina prijateljica Mai postavili su šator i proveli večer razgovarajući.
‘Sjećam se da je atmosfera bila vrlo čudna, ljudi su se zabavljali i plesali, ali za mene nije bilo energije, nisam plesala onoliko koliko inače plešem kad idem na ovakve festivale. Bilo je oko 3 sata ujutro i legla sam na prostirku spavati‘, kazala je.
‘Pomislila sam da je čudno organizirati festival tako blizu granice s Gazom i da tu i tamo sigurno dolete rakete, ali zaključila sam da organizatori festival ne bi održali festival da su mislili da je opasno.‘
Alarm u 6:30
Vlada se probudila u 6.30 ujutro kada je zazvonila aplikacija za uzbunu zbog zračnog napada na njezinu telefonu.
‘Tražila sam Matana i Mai i odmah sam čula pucnjavu. Bilo je glasno i vrlo blizu nas. Nekoliko sekundi nisam znala što se događa, a onda je Matan samo povikao da moramo otrčati u auto. Projektili su počeli padati i naređena je evakuacija, a ljudi su počeli trčati prema svojim automobilima. Mislim da su u početku ljudi mislili da je to samo jedan od onih rutinskih raketnih napada iz Gaze i tek smo kasnije, kada smo pogledali u svoje telefone, shvatili da je to bila prava invazija i da su nas ti teroristi htjeli ubiti‘, kazala je Vlada.
‘Ni dan-danas ne razumijem zašto se to dogodilo. To je bio samo glazbeni festival, bilo je mirno, ljudi su plesali, a oni su došli i ubili ljude, neke moje prijatelje. Zbog čega?‘, pita se Vlada.
Dok su autom pokušavali pobjeći s festivala, ugledali su naoružanog čovjeka.
‘Svi su trubili, ja sam bila na suvozačevom mjestu, Mai otraga, a Matan je vozio. Tada smo ispred nas vidjeli čovjeka u vojnoj uniformi. Mislili smo da je riječ o izraelskom vojniku i da će sve biti u redu, a onda je tip nekoliko automobila ispred nas izašao, a vojnik ga je ubio. Sad znam da je to bio terorist.‘
‘Svi smo se sagnuli, a meci su počeli pogađati automobile oko nas. Ni sama ne znam kako, ali mi nismo bili pogođeni, a Matan nas je uspio vratiti u rikverc da pokušamo izaći na drugu stranu. Bio je pravi kaos, napuštenih automobila bilo je posvuda i uspjeli smo doći do skloništa uz cestu, gdje nam je policajac vikao da nastavimo voziti prema istoku ako želimo ostati živi. Matan je nastavio voziti, ali nismo daleko stigli i onda smo vidjeli teroriste na autima, motorima i kamionima kako idu prema nama i pucaju. Pokušali smo voziti preko polja, ali smo zapeli pa smo svi izašli i pokušali se spasiti trčanjem.‘
Gutajući suze, Vlada je nastavila: ‘Tu negdje sam se razdvojila od Matana i nisam znala gdje je. Počela sam trčati s Mai i stigle smo do nekih stabala. Obje smo plakale. Nismo znale što da radimo ni kamo da idemo i jedino o čemu sam mogla razmišljati bila je Romi. Stalno mi je njezino lice bilo pred očima i govorila sam si da moram preživjeti zbog nje.‘
‘Tako smo Mai i ja ponovno počele trčati i tada je nastala ona slika s crvenim šalom. Nakon toga sam ušla u auto svog anđela, čovjeka koji se zove Yosef Ben Avu. Stao je i rekao nam da uđemo, što smo i učinili. Bilo nas je osam u autu, bila je to Kia Picanto i svi smo bili jedni na drugima. Nazvala sam Matana i rekla mu da sam dobro, a on je rekao da su i njega pokupili i da je na sigurnom.‘
Vlada i Mai su na kraju stigli do sigurne vojne baze u Tze‘elimu, dok je Matan otišao do one u 20 minuta udaljenom Orimu.
‘Cijela stvar je trajala tri sata. Najduže je bilo čekanje u bazi prije nego što su me pokupili i odveli kući vidjeti Romi, a ja sam je zagrlila najjače ikad.‘
Feniks koji se uzdiže iz pepela
Prošlog mjeseca je lokalna umjetnica Karen Missk predstavila sliku imena ‘Feniks‘ koja prikazuje trenutak u kojem Vlada bježi od terorista.
Umjetnica je uz sliku napisala: ‘Ovo se temelji na jednoj od slika tog dana. Predivni mladi, puni života, ljudi koji bježe od čistih zlih divljaka.
‘Voljela bih da znam njezino ime i nadam se da se izvukla, ali stvarno ne znam. Srce mi se slomilo kad sam ih vidjela i kad sam shvatila da je u prostor najčišće ljubavi i slobode stiglo zlo. Ali znam da ćemo kao Feniks ustati iz ovog pepela.‘