Države članice NATO-a u Europi suočavaju se sa sve dubljom krizom - Rusija i Kina se naoružavaju velikom brzinom, pri čemu Moskva prelazi na potpuno ratno gospodarstvo. Iako su SAD i dalje jače od obje zemlje zajedno, a herojski ukrajinski otpor sputao je snage Kremlja, to bi se oboje moglo vrlo brzo promijeniti, ocjenjuje u svom komentaru za britanski The Telegraph autor Lewis Page.
Što je još gore, u Americi je došlo do političke promjene. Trumpovo krilo Republikanske stranke, kako vjeruje autor, ne odražava ono što većina Amerikanaca želi - ipak je Donald Trump postao predsjednik, i možda ponovno postane, zbog groznih demokratskih kandidata. Tvrdolinijaški republikanski političari koji trenutačno koče pomoć Ukrajini ne govore u ime većine Amerikanaca, ali brojke na Capitol Hillu daju im nesrazmjeran utjecaj, piše Jutarnji list.
Ono što se manje razumije jest to da je i predsjednik Joe Biden nepouzdan saveznik. On je namjerno odbio Ukrajini dati oružje koje bi moglo srušiti Kerčki (Krimski) most koji povezuje rusko kopno s Krimom - što bi potencijalno mogao biti odlučujući udarac protiv Kremlja - jer ga plaši Putinovo nuklearno razmetanje. Biden čak nije poslao ni tenkove sve dok ga Britanija svojom odlukom o isporuci nije ‘pogurnula‘, navodi Page (smetnuvši s uma ili vjerojatnije namjerno ne spomenuvši pritisak Berlina na Washington po tom istom pitanju, op.a). On također, kako smatra autor, ne predstavlja Amerikance, iako je vrhovni zapovjednik.
Scenarij iz noćne more je onaj u kojem Rusija uspijeva iskamčiti prekid borbi u Ukrajini i nastavlja masovno naoružavanje i mobilizaciju koja je u tijeku. Dugoročno, rusko gospodarstvo će se urušiti pod pritiskom baš kao što se dogodilo Sovjetskom Savezu. No, kratkoročno - Poljaci vjeruju za samo tri godine - ruska bi se vojska mogla vratiti, veća i očvrsnula u bitkama. A onda Kina kreće protiv Tajvana, kao što Vladimir Putin kreće protiv NATO-a, predviđa autor.
Ključna potreba - bezposadne zračne snage i projektili
Kad bi SAD bile odlučne i voljne podnijeti najveći teret borbi, vjerojatno bi mogle dobiti oba rata odjednom. No, kao što se moglo vidjeti, budući predsjednik možda neće biti odlučan ili voljan za to pa se postavlja pitanje što to znači za zemlje s ove strane Atlantika.
Kako navodi autor, tu vrijedi stara izreka: "Ako želiš mir, pripremi se za rat". Velika Britanija i Europa se napokon moraju pobrinuti za vlastitu obranu, umjesto da troše svoj novac na napuhane države blagostanja i oslanjaju se na Ameriku za svoju sigurnost. No, tu se ne radi samo o većoj potrošnji na obranu, već i o učinkovitoj potrošnji, kako se ističe. Diljem zapadnog svijeta bivši vojni časnici tvrde da situacija u Ukrajini znači da su Europi potrebne goleme količine tenkova, pušaka i granata.
Iako, Europa se, smatra autor, ne bi trebala boriti na taj način. Ruska invazija masovnim korištenjem tenkova i topništva bila je krvavi neuspjeh, baš kao što je ukrajinska protuofenziva također se oslanjajući na tenkove i topništvo, završila u krvavoj slijepoj ulici. Europljani bi se trebali željeti boriti kao što se Zapad, a zapravo SAD, borio u Iraku i Libiji - cilj je slomiti rusku protuzračnu obranu i dominirati nebom, a zatim eliminirati ruske tenkove i topništvo odozgo.
Europi trebaju razni sustavi i oružje - uglavnom projektili i bespilotne letjelice raznih vrsta, prije nego zrakoplovi s ljudskom posadom - koji će joj omogućiti suzbijanje ili uništenje neprijateljske protuzračne obrane. Vojnom terminologijom rečeno, SEAD (Suppression of Enemy Air Defenses) ili DEAD (Destruction of Enemy Air Defenses). Tu je potrebna udarna snaga, opet većim dijelom bez posade, da se poraze neprijateljske snage.
Neki vide da potrebe rastu - diljem Europe i Britanije, tvrtke za proizvodnju oružja doslovno sline nad idejom da će njihove vlade uložiti goleme svote u razvoj - od nule - raznih tehnologija naoružanja kojima raspolaže samo SAD. Britanska politika od ranije je bila da će se krenuti u to i prije nego što je došlo do ruskog napada na Ukrajinu, kroz projekte kao što je program razvoja budućeg stealth borbenog zrakoplova "Tempest" (koji bi trebao biti gotov do 2035. godine i činit će okosnicu šireg britansko-talijansko-japanskog zračnog saveza, op.a.).
No, ističe Page, sva je ta vojna oprema potrebna brzo, pri čemu doista mora funkcionirati i biti pristupačna. Mora se, ističe dalje Page, prestati s praksom korištenja proračuna za obranu kao koncepta za otvaranje radnih mjesta i umjesto toga kupovati robu ‘s police‘.
Kupovati, a ne desetljećima razvijate lošiji proizvod
Poljska, koju autor u tom smislu naziva razumnom - koja je daleko više fokusirana na to s obzirom da graniči s Rusijom - nije izgradila vojnu industriju od nule. Poljaci su, kako se navodi, jednostavno kupili golem broj tenkova - koji imaju puno više smisla za Poljsku nego za, primjerice, Britance - iz Južne Koreje, te moćne rakete iz SAD-a.
Ako Britanija, primjerice, odluči da treba tenkove, trebala bi ih jednostavno kupiti od dobrih proizvođača poput Južne Koreje, Njemačke ili Izraela, umjesto da pokušavam oživjeti svoju industriju tenkova koja je na izdisaju, kao što se dosad radilo. Budući da se oprema SEAD/DEAD stvarno proizvodi samo u SAD-u, trebalo bi je kupovati odande, a isto tako i s lovcima pete generacije, umjesto da se gube desetljeća i milijarde na program "Tempest", za koji autor procjenjuje da nikada neće biti tako dobar kao američki proizvod jer se ne može i neće potrošiti toliko novca na njegov razvoj.
Isto je tako i sa svime ostalim što je potrebno, poput sustava Patriot i drugih sustava navođenih projektila, Tomahawka i slično, pri čemu i ako bi se kupovalo ‘s police‘, vremena je, smatra autor, strašno malo.
Kada je Britanija u pitanju, navodi se da svakako postoje i stvari koje će zemlja morati izgraditi sama, primjerice vlastite podmornice, budući da SAD planira izgradnju dovoljnih količina tih plovila za sebe i Australiju. Ipak, trebalo bi ih naoružati američkim oružjem. Slično je s mini podmornicama, a zemlja proizvodi i neka druga oružja svjetske klase, poput snajperskih pušaka ili naoružanih terenskih vozila.
No, u svakom slučaju, poruke je autora da treba prestati pokušavati sve napraviti sam i upuštati se u multinacionalne pokušaje repliciranja stvari koje Britanija jednostavno može kupiti. Ti pokušaji, smatra, uvijek završavaju katastrofalno, ukazujući na projekte Eurofighter, Sea Viper i Merlin. Kad se kupuje u inozemstvu, treba prestati uplitati britansku industriju i uprskati savršeno dobre proizvode, kao što se već događalo.
Ukratko, kao i Poljaci, navodi autor, treba se uozbiljiti. Ukrajinci Europi i Britaniji kupuju dragocjeno vrijeme, po strašnoj cijeni u krvi. Britanija ih, (a za pretpostaviti je da autor misli i na ostatak Europe, op.a.), zaključuje Page, treba ih naoružati i naoružati sebe do zuba, a da pritom sama sebi ne stvara radna mjesta - i to treba učiniti prije nego što bude prekasno.