Unatoč postupnom oporavku hrvatskoga gospodarstva, u Hrvatskoj rastu udjeli privremenog zapošljavanja, posebno zapošljavanja na određeno vrijeme te sezonskog rada. Prema istraživanjima Hrvoja Butkovića i Višnje Samardžije iz Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO), najzastupljeniji je oblik nestandardnog rada (rad na određeno vrijeme, sezonski i agencijski rad, stručno osposobljavanje, studentski rad i sl.) u Hrvatskoj rad na određeno vrijeme, koji je 2008. godine činio otprilike 12 posto u ukupnoj zaposlenosti u Hrvatskoj, a taj je udio u 2016. iznosio čak 22 posto, piše Jutarnji list.
Što nam ove brojke govore? Zašto kada ekonomski pokazatelji pokazuju oporavak gospodarstva ne primjećujemo i rast stopa trajnih i stabilnih poslova, odnosno potpisivanja ugovora na neodređeno vrijeme? Radi li se o sve dubljoj nesigurnosti hrvatskih radnika ili nekim novim trendovima suvremenog društva? Također, što ovi i slični podaci znače u praksi, kako se manifestiraju u životnoj svakodnevici mnogih?
Nema vizije
Marijana Janjić je tridesetčetverogodišnja diplomirana indologinja te profesorica hrvatskog jezika. Krajem veljače obranila je doktorat iz indijske lingvistike. Tijekom doktorskog studija godinu je dana radila na projektu financiranom iz Europskog socijalnog fonda. Međutim, sa završetkom ovog angažmana nije bilo novih sličnih projekata na kojima bi mogla nastaviti raditi.
- Radila sam na projektu na fakultetu, ali fakultet je bio zainteresiran dok je projekt trajao. Njima je to tada bilo u redu jer će i oni dobiti novac od toga. Međutim, nema nikakve vizije o tome što napraviti s osobom nakon što projekt završi. Mislim, ti de facto ulažeš u tu osobu, razvijaš nešto s njom, a ne vidiš zapravo što bi htio raditi dalje. Ja nisam dobila nikakvu ponudu za posao na novom projektu. U redu, moja znanost je specifična, ali znam i mnogo kolega u drugim disciplinama koji također nisu dobili ugovor za dalje, piše Jutarnji list.
Lijepo je to da mi povlačimo novac iz Europske unije, ali što s njime radimo? Među mladom generacijom znanstvenika na fakultetu primjećuje se da se osjećaju prilično nesigurno. Što se s njima događa nakon što projekt završi? Kamo s njima? To je strašno veliko bacanje resursa - u nekoga ulažemo nekoliko godina i onda nas poslije toga ne zanima kako ćemo iskoristiti znanja i vještine te osobe da bi se to ulaganje vratilo. Mislim da je to baš apsurdna situacija - priča Marijana.
Honorarni poslovi
Nakon završetka tog projekta, od studenog 2016. pa sve do prosinca 2017. godine bila je nezaposlena. Tada se zaposlila kao zamjena u jednoj osnovnoj školi, odradila je nešto manje od tri mjeseca i sada je opet na burzi. U međuvremenu je odrađivala i niz honorarnih poslova putem autorskih ugovora, prevodila je, podučavala u školama stranih jezika, lektorirala tekstove, pripremala predavanja za umirovljenike, pisala marketinške tekstove... popis je dugačak, a iako sve te poslove voli, zapravo ih i mora raditi da bi svakog mjeseca od svih angažmana prikupila svoju “plaću”. Nesigurnost joj je, tako, dio svakodnevice.
Tjedna norma
- Imam više od 30 godina i ne mogu razmišljati o tome hoću li imati obitelj, što ću planirati, što ja želim, ne mogu ulagati u nešto, ne mogu kupiti nikakvu nekretninu ni bilo što što zahtijeva neko dugoročno ulaganje jer ja zapravo ne znam hoću li za mjesec dana još imati neki posao. Nekad radim i više nego što je tjedna norma, zato što je to u tom trenutku dostupan posao i želim ga odraditi zato što se za tjedan dana može dogoditi da više neću imati posla i taj novac će mi trebati.
To je prilično naporno, iscrpljujuće i frustrirajuće, zato što ponekad radim, primjerice, za četiri poslodavca na četiri autorska ugovora, četiri različite vrste posla. A onda sljedećih mjesec dana nemam nijedan posao i to se onda tako stalno vrti. Volim raditi, nije mi nikakav problem raditi i svi poslovi koje radim su mi prekrasni, ali nije nimalo zabavno stalno ovisiti tako o novcu i ne znati hoćeš li imati posla ili nećeš - objašnjava Marijana.
Njezinoj priči mogu se pridružiti i podaci Eurostata. Prema posljednjim koji su dostupni, za 2016. godinu, Hrvatska ima najviši udio nesigurne (prekarne) zaposlenosti u Europskoj uniji. Definirana kao rad s kratkotrajnim ugovorima u trajanju do tri mjeseca, prekarna zaposlenost u Europskoj uniji iznosi 2,3 posto, a stopa ovako definiranog nesigurnog rada u Hrvatskoj je čak 8,4 posto.
Porast potpisivanja kratkoročnih ugovora u Hrvatskoj udruzi poslodavaca (HUP) objašnjavaju kao posljedicu jačanja hrvatskoga gospodarstva, posebice sezonalnih sektora poput turizma, ugostiteljstva i graditeljstva, zbog kojeg je u Hrvatskoj jako zastupljeno sezonsko zapošljavanje.
- Htjeli bismo naglasiti da se tu ne radi o svim ugovorima na određeno vrijeme, u toj statistici Hrvatska, definitivno, nije prva među državama EU, nego o ugovorima o radu na određeno vrijeme koji su doista kratki, dakle do tri mjeseca. Imajući u vidu, s druge strane, činjenicu da se 2016. godine nije događala nikakva promjena u radnom zakonodavstvu, smatramo da je do naglog porasta ugovora došlo zbog gospodarskog rasta - kaže Nataša Novaković, direktorica za radne odnose i ljudske potencijale u HUP-u.
Naime, zbog oslanjanja hrvatskog gospodarstva na turističku industriju sezonsko je zapošljavanje, ponajprije u ljetnim mjesecima, za trajanja turističke sezone, svakako važan aspekt nestandardnih oblika rada, navode Teo Matković i Jelena Ostojić s Pravnog fakulteta u Zagrebu. Nažalost, kako je velik udio “sezonaca” ostatak godine nezaposlen, Hrvatska je specifična po snažnim oscilacijama u stopama (ne)zaposlenosti tijekom godine.
Međutim, problem ipak nisu samo kratki ugovori u trajanju do tri mjeseca, nego ukupni porast privremenog zapošljavanja i općenito rad na određeno vrijeme. Na početku spomenuto istraživanje IRMO-a bilo je dio međunarodnog projekta “Precarir” u koji su, osim Hrvatske, bile uključene i Češka, Grčka, Mađarska, Latvija, Litva, Poljska, Rumunjska, Slovačka i Slovenija. U usporedbi s navedenim zemljama, jedino Poljska u ukupnoj zaposlenosti ima veći udio privremene zaposlenosti od Hrvatske, a prosjek na razini Europske unije znatno je niži i kreće se oko 15 posto.
Minimalna naknada
U posebno su lošem položaju na tržištu rada mladi u dobi od 15 do 29 godina, pa ih je tako 2016. više od polovice bilo zaposleno na određeno vrijeme, što je dvostruko više u usporedbi s 2008. godinom. Za Inicijativu Vrijedim više dodatan problem predstavlja i mjera stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa, kroz koju su mladi pod krinkom stjecanja radnog iskustva, u nedostatku stabilnijih ponuda, često prisiljeni godinu dana raditi za minimalnu naknadu bez radničkih prava.
- Mladi su već godinama stavljeni u nepovoljniji položaj na tržištu rada i postaju najveće žrtve prekarnosti (niskih plaća, ugovora na određeno, loših uvjeta rada...). Trenutak kada su mladima oduzeta radnička prava kroz mjeru SOR-a je trenutak sumraka hrvatske politike za mlade. Mladima je plasirana laž da trebaju raditi za naknadu, a ne za plaću, i da ne vrijede više od iznosa minimalne plaće - poručuje Nediljka Buklijaš iz Inicijative Vrijedim više.
Dodatno, rezultati istraživanja IRMO-a pokazali su i da je radna nesigurnost najzastupljenija u onim sektorima gdje je potrebna niža razina specijalizacije radnika, odnosno gdje su radnici lakše zamjenjivi, kao što su, primjerice, graditeljstvo, metalska industrija i trgovina na malo.
Rizik poslovanja
Porast privremenog zapošljavanja komentirali su i iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), ističući da je cijena svih nesigurnih oblika rada visoka, kako na osobnoj, tako i na široj društvenoj razini.
- Poslodavci često otvoreno govore da zapošljavaju na određeno zato što ne znaju kakva će im biti poslovna situacija u budućnosti. Time rizik poslovanja prebacuju na radnika iako rizik mora snositi ista strana kojoj pripada i dobit. Radi se o ključnom uzroku naše demografske situacije, a država i dalje ne priznaje problem - ističe Darko Šeperić, izvršni tajnik SSSH.
Na kraju, zabrinjava i podatak prema kojem je, navode Matković i Ostojić, u Hrvatskoj visok udio privremene zaposlenosti, a nizak udio tranzicije iz nesigurne u stabilnu zaposlenost, odnosno tranzicije prema stalnim radnim odnosima, sklapanju ugovora na neodređeno vrijeme te posljedično i boljoj zaštićenosti radnika.
U lipnji ove godine Eurostat će objaviti statističke podatke za 2017. godinu. Ostaje nam vidjeti što će nam najnovije brojke i njihova kontekstualizacija reći o stanju na tržištu rada u Hrvatskoj i EU. Do tada će Marijana s početka ove priče, kao i mnogi drugi, razmišljati o odlasku iz Hrvatske ili će se na taj korak i odlučiti, budući da ovdje, kako mi je Marijana rekla, jednostavno “ne mogu zamišljati svoju financijski stabilnu sutrašnjicu”.