Općinski sud u Zadru presudio je nedavno u korist pjevača Mladena Grdovića, koji je tužio vlastitu kćer zbog previsoke alimentacije koju joj mjesečno plaća. Zadarski sud prihvatio je sve argumente 64-godišnjega Grdovića, prije svega smanjenu zaradu, narušeno zdravstveno stanje i kćerino zaposlenje, te alimentaciju, odnosno uzdržavanje, 19-godišnjakinji smanjio s dosadašnjih 3750 kuna na 1000 kuna mjesečno.
Grdovićev primjer nije izolirani slučaj. Štoviše, zbog brojnih nedorečenosti i nelogičnosti Obiteljskog zakona, pogotovo ako se bivši supružnici ne mogu dogovoriti, sve je više slučajeva u kojima roditelji, uglavnom očevi, moraju tužiti vlastitu djecu kako bi ispravili ono što je zakonodavac zanemario ili zaboravio.
Svjedoči to i slučaj oca iz Zadra koji je tek nedavno, nakon 15 godina, uspio završiti sudsku agoniju oko isplate alimentacije sada već odrasloj djeci od 25 i 27 godina. A da pri tome ni u jednom trenutku nije osporavao pravo na alimentaciju ni iznos koji je morao plaćati!
Za bešćutnu birokraciju, oni su više od desetljeća bili tek broj spisa, ali godine povlačenja po sudovima učinile su nepovratnu štetu i narušile ionako osjetljive odnose između oca i dvojice sinova, koji su s majkom ostali živjeti u drugom gradu.
– Sve je počelo podnošenjem zahtjeva za razvod braka prije 20 godina, kada sam postao obveznik uzdržavanja sinova bez da su mi nadležne institucije dostavile informacije o iznosu tog uzdržavanja.
Tek nakon donošenja presude o razvodu doznao sam kako moram plaćati 33 posto od svoje plaće, što sam uredno činio. No pojavio se iznos zaostataka za to ranije razdoblje pa sam platio sudskog vještaka kako bih uopće doznao pravi iznos duga.
Drugi apsurd događa se nekoliko godina poslije kad je bivša supruga tražila i dobila povišenje alimentacije. Sud je o tome donio odluku, ali meni je nije dostavio, nego ju je objavio na oglasnoj ploči u gradu gdje ne živim! Službeno obrazloženje bilo je kako me “nisu mogli naći na adresi” iako sam na njoj uredno bio prijavljen šest godina, kao i danas uostalom, a usput i radio u državnoj službi. Dakle, nisam se mogao skrivati i da sam htio. Prošlo je više od tri godine kada je moj poslodavac dobio nalog za ovrhu, iz kojega sam, zapravo, doznao za to povišenje. Napominjem da sam cijelo to vrijeme uredno plaćao onaj iznos koji je sud dosudio nakon razvoda. Dakle, zahvaljujući propustu suda, opet sam imao zaostatke i sve do rujna ove godine točno pola moje plaće odlazilo je na račun bivše supruge.
I kad su djeca postala punoljetna, alimentacija i dalje nije odlazila njima, nego majci, iako su se od nje odselili. Ovo je samo jedan od apsurda, a, vjerujte, ima ih previše. Primjerice, kad dijete izgubi studentska prava ili završi studij, to nitko ne provjera, već otac mora sam, ako su odnosi s djecom narušeni, to otkriti. A fakulteti, s druge strane, odbijaju dati takve informacije i traže osobni dolazak oca ili podastiranje dokaza.
Isto tako, kada po sili zakona prestaje obveza uzdržavanja, a to je kada dijete napuni 26 godina ili godinu dana nakon završetka srednje škole ili fakulteta, alimentacija ne prestaje automatski, nego je potrebno tužiti vlastito dijete, što je strašna trauma za svakog roditelja.
Ja sam radio jedino što sam mogao, plaćao godinama iako je bilo očito da oni već odavno nemaju prava na uzdržavanje jer imaju 27 i 25 godina – kaže ovaj otac, koji je na kraju morao pokrenuti sudski postupak da se ovrha za zaostatke stavi izvan snage.
– Bivšu suprugu ne mogu tužiti, iako je cijelo vrijeme znala i nije reagirala, pa makar i po cijenu toga što je sinove i oca totalno otuđila i posvadila. Znači, morao bih tužiti vlastite sinove.To bi značilo i porušiti sve mostove s njima, što nikako ne želim jer možda se jednog dana i pomirimo. A i svakako želim staviti točku na ovaj sudski spis. Sve ovo govorim zato što nisam jedini u ovoj situaciji iako se o tome najradije šuti. Kao i o tome što je s potrebama moje druge obitelji, supruge i djeteta, one su u cijeloj ovoj priči za sustav nevažne. Svakome tko je priču o alimentaciji proživljavao preko hrvatskih sudova treba psihološka pomoć, vjerujte mi – završava ovaj otac.
Upravo na ovakve probleme Hrvatska udruga za ravnopravno roditeljstvo upozorava resorno ministarstvo još od 2015. godine, govori nam njezin predsjednik Oliver Čanić.
– Obiteljski zakon nije u skladu sa suvremenim znanstvenim spoznajama, neživotan je, nelogičan, a za posljedicu, umjesto da u fokusu ima dijete i njegovu dobrobit, promatra dijete kao objekt odnosa roditelja. A svako inzistiranje na doslovnom poštovanju zakona potiče konflikte među roditeljima – upozorava Čanić, ističući upravo problem retroaktivnog određivanja uzdržavanja, kakav je imao otac s početka priče, vrlo čestom situacijom.
– Savjestan roditelj će odmah nakon prekida bračne zajednice uplaćivati uzdržavanje za dijete. Neka taj iznos bude 1200 kuna. Drugi roditelj odluči ga tužiti s protekom od tri godine i sud određuje visinu uzdržavanja na 2000 kuna. Tu razliku, koja se u nekim slučajevima, popne i do 100 tisuća kuna, roditelj obveznik uzdržavanja dužan je platiti, čime ga se doslovno dovodi u dužničko ropstvo. Recite mi, što dijete ima od toga?
Evo vam još jedan apsurd: ako se roditelji i dogovore da dijete provodi podjednako vremena s oboje, sustav i dalje inzistira na tome da jedan od njih ipak mora plaćati uzdržavanje. Zar nije logično da troškove snose podjednako kada su s djetetom? Sve ovo što vam govorim svakodnevne su situacije s kojima se roditelji susreću “zahvaljujući” sustavu koji nema veze sa stvarnim životom i gdje zbog svega najviše pati dijete – upozorava Čanić.
Stručnjaci koji se bave obiteljskim pravom već godinama upozoravaju kako je Obiteljski zakon vrlo jasan po pitanju uzdržavanja djeteta, međutim, u praksi ne funkcionira kako je zamišljen. I kako je baš pitanje alimentacije vrlo često uzrok sukobljavanja bivših supružnika. U uređenijim zemljama prva opcija sustava je da dijete provodi podjednako vremena s oba roditelja. Kod takve organizacije djetetova života svaki od roditelja snosi troškove kada je dijete s njime.
Ako jedan od roditelja smatra kako takva organizacija života ne bi bila u djetetovu interesu, onda to mora dokazati u sudskom postupku. Istraživanja pokazuju kako su izravna posljedica ovakve organizacije najveći postotak radno aktivnih žena, povećan broj novorođene djece i smanjenje konflikta među roditeljima.
Međutim, unatoč pozitivnim iskustvima drugih zemalja, naš zakonodavac je krenuo u sasvim suprotnom smjeru. Kao da mu je bila želja povećati broj konfliktnih razvoda! Odredio je da je zajednička roditeljska skrb moguća samo ako se oba roditelja oko nje dogovore. Znači, čim je jedan roditelj protiv, ona nije moguća.
Zato imate podatak da kod nas dijete provodi podjednako vremena s oba roditelja u svega šest do devet posto slučajeva, zavisno od godine, dok je u Švedskoj, primjerice, taj postotak 50 posto svih slučajeva. Još ako se zna da postupak u kojem se odlučuje o pravima djeteta u optimističnoj varijanti traje oko tri godine, sasvim je jasno da su izmjene Obiteljskog zakona žurne i nužne, pri čemu ne smiju biti stvar političke volje, već prije svega trebaju imati za cilj dobrobit djeteta – poručuje Čanić.