Od smrti prvog hrvatskog predsjednika prošla je točno 21 godina, a sporenja oko njegovog lika i djela i dalje traju

Od smrti prvoga hrvatskog predsjednika prošla je dvadeset i jedna godina. Dovoljan je to vremenski odmak za realan pogled na ulogu Franje Tuđmana u stvaranju i upravljanju hrvatskom državom devedesetih. Mnogi ga smatraju "ocem hrvatske države". Nazivaju "ocem domovine". I o Tuđmanu govore kao političaru bez kojega Hrvatska danas ne bi bila samostalna.

Za dr. Matu Granića, Tuđmanova šefa diplomacije i jednog od najbližih suradnika prvoga hrvatskog predsjednika, dileme nema. Franjo Tuđman doista se može nazvati ocem moderne hrvatske države. Upravo je tu tezu Granić zastupao u svojoj zadnjoj knjizi "Diplomatska oluja".

– Pogledajmo koji su to državnički potezi predsjednika Tuđmana. U pravo vrijeme je stvorio stranku, pokret za stvaranje hrvatske države. Pobijedio je na izborima. U pravom je trenutku odlučio raspisati referendum o samostalnosti, kao i odluku o Deklaraciji o suverenosti, usprkos tome što je znao da u tom trenutku nema podršku međunarodne zajednice. James Baker izravno je rekao da za to nema podršku SAD-a – smatra Granić.

Predsjednik Tuđman je, prema njegovim riječima, u pravom trenutku donio i odluku o oružanom otporu velikosrpskoj agresiji, a nakon raketiranja Banskih dvora i pokušaja uništenja državnog vrha, i odluku o neovisnosti.

– On je nakon odluke Badinterove komisije prihvatio Vanceov plan i mirovne snage jer je znao da u tom trenutku mora surađivati s međunarodnom zajednicom kako bi oslobodio okupirana područja. Njegova uloga važna je i u zaustavljanju rata i uspostavi mira u BiH, kao i provođenju mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. U velike državničke odluke svakako spadaju i one o akcijama "Bljesak" i "Oluja", donesene u pravi trenutak i sjajno provedene. On je, uostalom, bio vrhovni zapovjednik – zaključuje Granić.

Ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata prof. dr. Ante Nazor u izjavi za Slobodnu Dalmaciju priznaje da se, kao povjesničar, osobno kloni spominjanja "očinskih" pojmova.

– Franjo Tuđman bio je prvi predsjednik suvremene Republike Hrvatske. Činjenica da je pod njegovim vodstvom, u onako teškim međunarodnim političkim i unutarnjim vojnim okolnostima kakve su bile 1990. i 1991., stvorena samostalna i demokratska Republika Hrvatska, da je obranjena od nemilosrdne srpske agresije, da je pod njegovim vodstvom Hrvatska uspjela izboriti međunarodno priznanje i osloboditi okupirane dijelove svoga teritorija, čini ga državnikom i svrstava među najzaslužnije osobe hrvatske povijesti – kaže nam Nazor.

– Za Tuđmanova života Hrvatska nije ušla u NATO i zapadne asocijacije, ali to mu je bio cilj. Istina je da glavne zasluge za obranu i pobjedu Hrvatske u Domovinskom ratu pripadaju hrvatskom narodu i građanima koji su Lijepu našu prihvatili kao svoju državu, prije svega braniteljima, koji su se s oružjem izravno suprotstavili neprijatelju. No, pritom se ne može zanemariti uloga Franje Tuđmana i činjenica da je on bio predsjednik Republike Hrvatske u dramatičnom razdoblju hrvatske povijesti. Narod ga je podržao. To je bila jedna uspješna simbioza – zaključuje ovaj povjesničar.

SDP-ovac Davorko Vidović devedesetih je Tuđmana promatrao iz drukčijeg kuta. Onoga oporbenoga.

– Mi Hrvati volimo proglašavati ljude ocem ili majkom. Ne podcjenjujem ulogu pojedinaca u povijesti, ali mislim da je to pretjerivanje. Tuđman je naprosto bio proizvod okolnosti u kojima se Hrvatska našla u razdoblju raspada bivše Jugoslavije – smatra ovaj socijaldemokrat.

– Nakon što je ekspandirao velikosrpski nacionalizam, u Hrvatskoj se tražio vođa koji je na to mogao odgovoriti hrvatskim nacionalizmom. Ni Savka, ni Tripalo, ni Račan nisu imali šanse. Oni naprosto nisu bili nacionalisti. Uz to, Služba državne sigurnosti odigrala je ključnu ulogu da se promovira upravo Tuđman – ističe Vidović, koji prvom hrvatskom predsjedniku ne odriče određene zasluge.

– U tom izrazito nacionalistički nabijenom vremenu uspio je prevladati vrlo ozbiljnu prijetnju građanskim ratom i ideološkim podjelama i očuvati visoku razinu nacionalnoga konsenzusa. Kruna toga je izglasavanje referenduma o neovisnosti, što je Tuđman uspio pametno kapitalizirati. Usred rata je pacificirao HOS kao ilegalnu organizaciju, osnovao je Vladu nacionalnog jedinstva, što je isto bila važna gesta. No, svi drugi aspekti njegova političkog ponašanja su dubiozni – upozorava Vidović. Tuđman je, prema njegovim riječima, po svojemu političkom habitusu bio boljševik.

– On jednostavno nije znao drukčije. Tuđman je od HDZ-a napravio staru Partiju. U njegovu je mandatu proveden proces pljačkaške pretvorbe i privatizacije. Iskreno je vjerovao da su s druge strane jalnuški diletanti. U njegovo doba prisluškivali su se novinari. Potpuno je pogrešno pristupio ratu u BiH, prihvatio ideju podjele te države, ušao pritom u deal s ljudima s kojima nije smio ulaziti. Hrvatska je u njegovu mandatu postala potpuno izolirana zemlja, i to su stvari koje ne bi trebalo zaboraviti kada je o Franji Tuđmanu riječ – zaključuje Vidović.

Uvjeren je da Tuđmana ne treba neobjektivno glorificirati, nego realno gledati i na njegove pozitivne i na one negativne strane.

Jakovina: Mit se stvarao 30 godina

– Franjo Tuđman kao Otac domovine je mit koji se stvarao trideset godina i koji se udžbenički, spomenički i braniteljski cijelo to vrijeme promovirao – tvrdi, pak, povjesničar prof. dr. Tvrtko Jakovina.

Franjo Tuđman je, prema njegovim riječima, bio prvi predsjednik demokratski izabran na slobodnim izborima. Bio je predsjednik u vrijeme rata.

– I u usporedbi sa svojim nasljednicima i s kastom političara u Hrvatskoj, on je imao nešto jasnije ideje. To bi bili elementi koji bi mogli pomoći održanju mita. Međutim, za očuvanje mita, morate ga ipak većim dijelom temeljiti na istini. Ne možete potpuno ignorirati najveći dio života i velike dijelove biografije. A to se s Tuđmanom kod nas događa – upozorava Jakovina.

Referirajući se pritom na činjenicu da je Tuđman HDZ temeljio na suradnji s partizanima i Titovim dužnosnicima.

– Takve činjenice padaju u drugi plan, baš kao što su svojedobno Goli otok i Bleiburg bili u drugom planu u Titovo vrijeme. Hrvatska se nedemokratski suočava sa svojom prošlošću, a upravo će se to jednom u budućnosti najpogubnije odraziti na Tuđmanov mit – uvjeren je Jakovina.