Njegov život bio je pun kontroverzi - oca ustašu ubili su partizani, no to ga nije smetalo da se zbliži s Titovim generalom, potpirivao je ratnu buktinju, skrivao ratne zločince, a istodobno štitio šefa UDBE...

Gojko Šušak stvarno je bio original, piše Marina Karlović-Sabolić (Slobodna Dalmacija).

Otac mu je bio ustaški vojnik kojega su 1945. likvidirali partizani, i to samo koji mjesec nakon što se na Širokom Brijegu rodio mali Gojko. No, to ga nije smetalo da se četrdesetak godina kasnije u franjevačkoj misiji u Norvalu u Kanadi pomiri s Titovim generalom Franjom Tuđmanom. Unatoč tome što je kao emigrant, u pauzi između pečenja pizze i roštiljanja pilića, ispred jugoslavenske ambasade u Ottawi na Dan Republike paradirao sa živim svinjčetom na kojoj je bilo napisano Brozovo ime.

Koliko je poznato, od Tuđmana nije tražio da sa Pantovčaka ukloni Titovu bistu u doba kada je on postao prvi hrvatski predsjednik, a Šušak njegov najdugovječniji ministar. Zauzvrat, Šušak je bio jedini koji je u Tuđmanovom prisustvu smio zapaliti cigaretu. Zajedno su stvarali hrvatsku vojsku koja je branila, obranila, a na koncu i oslobodila Hrvatsku od srpske okupacije.

Cilj im je, dakle, bio isti. No, taktika je ipak bila različita. Tuđman, koji je jedan rat već preživio, novi je po svaku cijenu želio izbjeći. Odbio je prijedlog o frontalnom napadu na kasarne JNA, pregovarao i dogovarao se sa Slobodanom Miloševićem, potpisivao primirje za primirjem, a sve kako bi, na koncu, Hrvatska do svoje nezavisnosti došla sa što manje žrtava. Šuška je pak bio glas – o tome je na temelju izjave koju mu je dao šef osječke policije Josip Reichl Kir opširno svjedočio bivši ministar vanjskih poslova Josip Boljkovac – da je potpirivao ratnu buktinju. I to, ni više ni manje, nego ispaljujući ambruste na Borovo selo koncem ožujka ili početkom travnja 1991. godine. Čitavih mjesec dana prije pokolja hrvatskih policajaca u tom selu naseljenom uglavnom Srbima. Kada je Boljkovac to ustvrdio na suđenju Glavašu za ratne zločine u Osijeku, Vukojević ga je tužio, no sud mu nije dao za pravo, pa je taj „noćni izlet“, bar dok se ne otkriju neki novi elementi, ostao povijesnom istinom.

Tu kontroverze vezane uz Šuška ne prestaju. Vice Vukojević svojedobno je objavio da je bivši ministar obrane štitio i zaštitio šefa UDBE Josipa Perkovića. Kada se on, tada u svojstvu predsjednika Komisije za istraživanje rata i poraća Tuđmanu požalio da su istrage o ubojstvima hrvatskih emigranata dovele do Perkovića, to Šušku nije smetalo da Perkovića zadrži na mjestu svojega pomoćnika. Čak štoviše, navodno se potrudio, i o tome je svjedočio Vukojević, da iskoristi svoj ministarski utjecaj kako bi HRT iz filma o ubojstvu Brune Bušića izbacio Perkovićevo ime.

Istovremeno, Šušak je, kao najdugovječniji hrvatski ministar obrane, slovio kao zaštitnik radikalnog krila u Hrvatskoj vojsci. Od kojih su mnogi u uspostavi samostalne Hrvatske vidjeli obnovu Pavelićeve NDH, i koji su se teško mirili sa činjenicom da im je većina zapovjednika došla iz bivše JNA. Tuđman je svojim autoritetom uspijevao zauzdati obračun, svjestan da zemlju ne može obraniti ako njezini branitelji jedni protiv drugih ratuju.

Epizoda s ratom u BiH bila je posebna priča. Glasine da je u Hercegovini – po Šuškovom nalogu - završilo oružje namijenjeno obrani Vukovara zasad je tek urbana legenda. Ipak, neosporno je da je na dan pada Vukovara osnovana Herceg Bosna. Da je Šušak sanjao o pripojenju te Herceg Bosne Hrvatskoj, nikako ne o suživotu u multietničkoj BiH. Da je pod njegovom zaštitom djelovala Kažnjenička bojna Mladena Naletilića Tute koja je u toj Herceg Bosni „uvodila red“ na način da je to završilo presudom u Haagu za zločin protiv čovječnosti. I da je MORH u njegovom mandatu po Splitu i Dalmaciji pod lažnim identitetom skrivao Ivicu Rajića, jednog od „pasa rata“ u BiH koji je u Haagu priznao krvavi zločin nad muslimanskim civilima u Stupnom Dolu kod Vareša.

Istovremeno, Šušak je bio i veliki pragmatik. Anto Nobilo upravo je njega hvalio zbog zdušne pomoći obrani Tihomira Blaškića, generala HVO-a kojega je u Haagu namjerila žrtvovati radikalna HDZ-ova struja. Neosporno je i da je Šušak odigrao i jednu od ključnih uloga u sklapanju washingtonskog mira sa Alijom Izetbegovićem. Bio je i jedan od najčvršćih saveznika demokratske administracije Billa Clintona. Ministar koji je Amere uvjerio da će „Oluja“ trajati 4 do 8 dana. Da će ona pomoći deblokadi Bihaća, kojemu je u srpskom obruču prijetila repriza Srebrenice. I da će udariti temelje trajnom miru u Hrvatskoj i BiH.

Bio je čovjek koji je, znali su to reći njegovi partneri iz ministarstva obrane SAD-a, držao svoju riječ. I koji je u povijest ušao rečenicom koju je izrekao Tuđmanu neposredno nakon završetka akcije „Oluja“: „Gospodine predsjedniče, zadatak je izvršen“.