Vatikan je priznanjem Hrvatske 1992. napravio presedan kakav Sveta stolica nije napravila 100 godina unatrag

Uloga Svete Stolice, sjedišta Katoličke crkve, u hrvatskoj povijesti u više se navrata pokazala izuzetno bitnom. U novije vrijeme ona se očitovala u snažnoj potpori hrvatskom narodu u vrijeme Domovinskog rata. U dramatičnim trenucima papa Ivan Pavao II. pozivao je na prekid agresije na Hrvatsku te u više navrata isticao potrebu za međunarodnim priznanjem nove države.

- Sveta Stolica i posebno papa Ivan Pavao II. odigrali su ključnu ulogu u međunarodnom priznanju Hrvatske i Slovenije i veliku u slučaju Bosne i Hercegovine. (...) No posebno zalaganje Vatikana za hrvatsku i slovensku stvar ipak je zasluga osobno pape Wojtyle, koji nije samo branio katoličanstvo na prostoru bivše Jugoslavije već i vodio borbu protiv komunizma. Pitanje je u kojoj bi se mjeri Sveta Stolica založila za Hrvatsku i Sloveniju da je na čelu Katoličke crkve bio manje odlučan antikomunist i čovjek bez Wojtyline ekumenske širine - rekao je svojedobno dr. sc. Mario Nobilo, hrvatski diplomat.

Vrhunac nastojanja Vatikana da Hrvatska i Slovenije steknu zasluženo međunarodno priznanje dogodio se upravo na današnji dan. Tog 13. siječnja 1992. godine Sveta Stolica priznala je suverenost i nezavisnost Republike Hrvatske. Pritom je poželjela da to "pomogne duhovnom i stvarnom napretku svega njezina pučanstva", povratku mira te uspješnom uključenju Hrvatske u svjetsku zajednicu. Istog dana Sveta Stolica priznala je i suverenost Slovenije.

Vatikanski korak svakako je bio vrlo značajan jer je došao dva dana prije međunarodnog priznanja od strane država Europske zajednice. Zanimljivo, Sveta stolica ovim je činom prekinula tradiciju da redovito uvijek posljednja prizna novu državu. O tome je, povodom priznanja Hrvatske od strane Svete Stolice, u Glasu Koncila pisao sociolog religije dr. Željko Mardešić (pod pseudonimom Jakov Jukić):

-Priznanje Hrvatske od Svete Stolice može biti s više strana osvijetljeno. Mene je najviše iznenadila novost da je vatikanska diplomacija tim činom doslovce prvi put prekinula jednu svoju dugu i stoljetnu tradiciju da redovito uvijek posljednja prizna novu državu, poslije nego su to učinile sve ostale zemlje. Dapače u povijesti je bilo slučajeva da je Vatikan desetljećima ustrajao na odbijanju usklađenja crkvena ustrojstva sa stvarnim stanjem u pojedinim državama. Zabilježeno je nedavno više sličnih primjera i u našoj zemlji. Taj su se oprez i suzdržljivost, da ne kažemo mudra sporost i juridički tradicionalizam, opravdavali činjenicom da se Sveta Stolica, kao eklezijalna ustanova, ne kani miješati u unutrašnje političke prilike pojedinih državnih poredaka. A sada umjesto da bude posljednja, kako je to uostalom redovno prakticirala, Sveta Stolica neočekivano pretječe sve, otklanja pravne doskočice i obzire političkog opreza te prva priznaje Hrvatsku, prije nego što su to učinile druge države. Kad se zna kakvo mjesto ima vjernost tradiciji i privrženost pravnom načinu mišljenja još više iskače i iznenađuje, čak i dobre poznavatelje najstarije diplomacije na svijetu. (…)