Sindikalci su odavno prestali računati mjesečni iznos osnovne minimalne potrošačke košarice jer ona danas nije parametar dostojanstvenog života. No, puno je građana koji i dalje ne mogu pokriti ni tu minimalnu mjesečnu košaricu s osnovnim životnim potrepštinama iako svaki dan redovno odlaze na posao i dobivaju plaću.
Minimalnu plaću koja trenutno u Hrvatskoj iznosu 4.250 kuna bruto (oko 550 eura), odnosno 3.400 kuna neto prima više od 52 tisuće radnika. U posljednjih je pet godina rasla više od 36 posto, ali je i dalje među najnižima u Europskoj uniji. U Sloveniji je primjerice zajamčena minimalna plaća oko 940 eura, Irskoj oko 1700, a Luksemburgu 2200 eura. Hrvatska se nalazi na začelju Europske unije, u društvu Bugarske, Mađarske, Rumunjske i Litve.
Litvancima je zajamčen minimalac od 500 eura bruto, Rumunjima 472, Mađarima 467 dok je na samome dnu Bugarska sa 332 eura. Po velikom dijelu troškova osnovnih potrepština smo u europskom prosjeku što pokazuje koliko je dubok jaz između naših troškova života i prihoda. Europski parlament nedavno je donio rezoluciju kojom se zemljama članicama preporučuje da minimalac bude dostojan čovjeka te da mora biti veći od praga siromaštva u pojedinoj zemlji.
„Premijer se hvali koliko je porasla minimalna plaća, a mi smo i dalje na europskom dnu. Zbog toga u Hrvatskoj više nema domaće radne snage za sezonske poslove, ljudi bježe vani... - kaže nam predsjednik Novog sindikata Mario Iveković. Objašnjava kako uopće ne bismo trebali govoriti o kategoriji minimalne plaće nego o 'dostojanstvenoj plaći' kao krajnjem cilju zajamčenim Ustavom.
Gore nam je nego radnicima u Aziji
- Dostojanstvena mjesečna plaća u Hrvatskoj bi trebala iznositi oko 1380 eura – kaže Iveković.
Do tog izračuna, od 10.400 kuna, u sindikatu su došli metodologijom koju su europski sindikalci izrađivali šest godina, a koja je različita od nekadašnje sindikalne košarice i uključuje troškove stana, režije, hrane, školovanja, odjeće, obuće, pristup zdravstvu, prometu, godišnji odmor i nešto sitno štednje…
„Problem je i u velikoj diferencijaciji plaća, gdje smo gori i od Azije. Osvješćivanje radnika u Aziji je proces koji traje više od dvadeset godina, i dok su se Europa, SAD, Australija i drugi sustavno bavili problemom iskorištavanja radnika u Aziji, zanemarili su nas. Tako da smo sad došli u situaciju da je u Aziji stanje bolje nego u ovom dijelu Europe kad gledamo omjer naše željene dostojanstvene plaće u odnosu na minimalnu plaću – kaže Iveković.
Paun Paunovic/Cropix
Od zemalja Europske unije diferencijacija, odnosno velika nejednakost u plaćama najizraženija je u Bugarskoj, Rumunjskoj i Letoniji. U te tri zemlje, deset posto najslabije plaćenih radnika zarađuje četiri puta manje od osoba koje se prema plaćama nalaze u top deset posto zaposlenika. Kod nas je ta razlika jedan prema 3,3, kao i u Mađarskoj.
Prosječna plaća narasla zbog javnog sektora
Što se tiče prosječne plaće u Hrvatskoj ona je prema podacima Državnog zavoda za statistiku u svibnju iznosila 7.104 kune, što je na godišnjoj razini nominalno više za 6,7 posto, a realno za 4,5 posto.
„Unatoč tim tvrdnjama o realnom rastu, pitanje je je li to tako. Onome tko primjerice kupuje građevinski materijal koji je poskupio čak 40 posto, sigurno je realno pala kupovna moć - kaže Iveković.
I ekonomski analitičar Andrej Grubišić napominje kako smo mi i Bugari po realnoj kupovnoj moći zacementirani na dnu Europske unije. Ni on ne dijeli premijerov optimizam oko realnog rasta prosječne plaće.
Objašnjava kako je rast plaća posljedica niza faktora.
„Prva je stvar zbog čega je došlo do prosječnog rasta plaće to što u javnom sektoru imamo plaće veće nego u privatnom i za vrijeme pandemije tu nije bilo otpuštanja. Štoviše, u sektoru zdravstva je došlo do povećanja plaća što utječe na ukupni prosjek. Uz to smanjene su dvije porezne stope što je povećalo neto plaću onima s višim platnim razredima, a treća stvar je da je dosta radno aktivnog stanovništva otišlo iz Hrvatske i nedostaje nam radne snage. Onda raste potražnja i realno je da se to reflektira na cijenu rada. No, plaće i dalje ne rastu kao što raste produktivnost rada – kaže Grubišić.