General Petar Stipetić - vojnik s osmijehom: U boj ga zvali, ne i na prijeme

Umro je general Petar Stipetić, vojnik s osmijehom.
Nakon cjeloživotne i nadasve impresivne vojne karijere, napustio je ovaj svijet bez hipoteke političkog beščašća, sumnjivog bogaćenja ili ratnog zločina, čuvajući do samoga kraja o sebi javnu sliku dostojanstvenog i moralnog čovjeka, ali i profesionalca koji je, kad god je trebalo, hrabro vadio hrvatsko kestenje iz vatre.

Rođen je 1937. godine u Ogulinu, u sirotinjskoj obitelji oca nadničara i majke poljoprivrednice. Kao i mnogoj djeci sličnog socijalnog razreda, priliku za nastavak obrazovanja nakon završene gimnazije nudila mu je samo Vojna akademija, nakon što mu je propala nada da će uspjeti ishoditi stipendiju za studij građevinarstva. Akademiju Kopnene vojske JNA u Beogradu uspješno je završio 1959., a prvu oficirsku dužnost potom je obnašao kao zapovjednik voda inženjerijskog puka u Trebinju.

Tus i Agotić

Pod njegovom komandom vojska je, među ostalim, gradila dubrovački aerodrom u Čilipima, te izvodila radove na Brijunima, Velebitu i u Boki kotorskoj. Nakon doškolovanja na Višoj vojnoj akademiji JNA Stipetić službuje u Lovranu i Karlovcu, odakle je upućen u beogradsku Ratnu školu. Premda ju je završio s najboljim ocjenama, naknadno po nalogu partijske organizacije biva smijenjen s funkcije zapovjednika karlovačkog inženjerijskog puka zbog grjehova "nacionalizma i defetizma".

Stipetića će gotovo cijelu karijeru pratiti to prokleto dvojstvo "političke nepodobnosti" i vrhunskih radnih i stručnih referencija. Iako je odmah nakon izbijanja rata u Sloveniji stupio u kontakt s Martinom Špegeljem i ubrzo napustio JNA, dominantne političke strukture samostalne države odnosile su se prema njemu u "devedesetima" s otvorenim podozrenjem i prijezirom. Spadao je u disidentsku grupaciju vrhunskih vojnika školovanih u bivšem sustavu čije je profesionalne vještine državni vrh koristio kad je stanje na fronti bilo najteže, ali ih to ni trenutka nije ekskulpiralo od stalnih podmetanja i politikantskih etiketa.

S Antonom Tusom i Imrom Agotićem tvorio je arhetipski kružok "bivših jugooficira" u Glavnom stožeru, a jedini general JNA kojemu se podobnost u HDZ-u nikad nije propitivala bio je, zna se, samo utemeljitelj stranke i samoproglašeni "otac domovine".
Stipetić najprije ulazi u sukob s ognjištarskom frakcijom stranke i ministrom obrane Gojkom Šuškom, uviđajući metodom vlastite kože da je taj tvrdolinijaš i jastreb na terenu često moćniji i od samoga Tuđmana. Kad ga vrhovnik šalje u Gospić da zbog sve češćih priča o zločinima nad civilima smijeni Mirka Norca, a ovaj mu na zapovijed uzvraća da je jedini general kojega priznaje Maks Luburić, Norac – na Stipetićevo zaprepaštenje – i dalje ostaje na funkciji zahvaljujući Šuškovu visokom pokroviteljstvu. Stipetića potom šalju na slavonsko bojište, gdje iz prve ruke svjedoči o izdaji Bosanske Posavine.
Kad je htio vojno presjeći koridor kojim su se srpske snage u BiH opskrbljivale, dvaput je spriječen, a potom i smijenjen s dužnosti.

Basarčev fijasko

Poznat po ustrajavanju na vlastitom mišljenju i stručnim procjenama, s godinama je sve dalje od titule miljenika politike "devedesetih" kojom se kite mahom novokomponirani generali tajkunskih ambicija.

U operaciji "Oluja" najprije je raspoređen da zapovijeda obrambenim sektorom Istok. Ipak, kad je zagustilo kod Petrinje zbog suludih odluka generala Ivana Basarca koji je frontalnim napadom na grad već prvoga dana brojio više od 90 mrtvih, noćni poziv Franje Tuđmana da preuzme bojište upućen je upravo Stipetiću. O generalovu ljudskom i vojničkom taktu svjedoči njegova izjava nakon završetka bitke: "Basarca sam pustio da bude u svom uredu, a ja sam uzeo sobičak sa strane i zamolio ga da se ne miješa u zapovijedanje. Naredio sam prestrukturiranje snaga i ofenzivu cijele crte u pet ujutro. U sedam smo ušli u Petrinju, a u podne u Kostajnicu, te smo produžili prema Glini i Dvoru na Uni."

Dva dana kasnije, 8. kolovoza 1995., Stipetiću se u Topuskom predao cijeli 21. kordunski korpus kojim je zapovijedao Čedo Bulat, njegov stari znanac i "klasić" iz JNA. Po svim standardima Ženevske konvencije, uz raport, čestitke na pobjedi i svečano potpisivanje predaje, Stipetić je jedini put u zadnjem ratu demonstrirao da vojna pobjeda na Balkanu ne mora uvijek biti arogantno i divlje iživljavanje nad posrnulim gubitnikom.

Daleki Pantovčak

Pustio je trideset tisuća ljudi da se bez oružja evakuiraju prema Srbiji, a Bulatu i drugim njegovim oficirima ostavio je čak i osobno naoružanje, da dobro upamte što znači vojnička čast.

Petra Stipetića HDZ-ove vlasti nisu puno više cijenile ni nakon ovakvih povijesnih pobjeda: nikad od njega nije zatražen prijavak o operaciji "Oluja", čak ni zapisnik o predaji srpskog korpusa. Tek nakon pobjede Stipe Mesića na predsjedničkim izborima 2000. postaje načelnik Glavnog stožera. Tradicija Stipetićeve uporne ignorancije spontano se nastavila i u aktualnom političkom mandatu: niti je s Pantovčaka pozivan na proslave vojnih pobjeda, niti na druga druženja predsjednice s umirovljenim generalima. Razmetljivci, politikanti i samozvani domoljubi iznova su u modi.