Bolna ispovijest majke učenice stradale u pohodu dječaka ubojice: ‘Održavam Sofiju prisutnom pored sebe...‘

Kad je kobnog dana počela pucnjava Sofija je bila u zahodu. Prijateljica ju je čekala ispred, ali je utrčala u drugu kabinu kad su se začuli rafali. Međutim, Sofija je istrčala u hodnik i stradala. Tako priču o jednoj od žrtava maloljetnog ubojice u OŠ Vladislav Ribnikar u Beogradu započinje Kurir.

- Za mene OŠ Vladislav Ribnikar na Vračaru od 3. svibnja (dan kada se dogodio zločin) više nije škola. Tog dana je ona uništena i nijedno dijete tamo više ne treba kročiti da bi išlo na nastavu jer to nije normalno. To više ne smije biti škola, a na tom mjestu treba biti memorijalni centar.

Također, školska se godina mora odmah prekinuti u cijeloj Srbiji da se pokaže solidarnost, a ne da se nastavi s pokušajima da se sve ovo normalizira. U redu je, djeca do ljeta trebaju provesti vrijeme sa svojim razredom i nastavnicima, ali van škole - na terenima, igralištima, u parkovima, neka pričaju, nek se smiju, plaču, vrište, nek se grle... Neka nam preko ljeta sva djeca budu u fokusu, a od 1. rujna treba potpuna reforma obrazovnog sustava - osnovna škola mora se konceptualno mijenjati.

Ovim riječima za Kurir priču započinje Milanka Negić, majka Sofije (13), koja je 3. svibnja ubijena u školi na Vračaru. Odlučila se oglasiti u javnosti kako bi pokušala nešto promijeniti, kako bi ukazala na činjenicu da se dosadašnji sustav osnovnog obrazovanja mora mijenjati, da ona prestane biti samo utrka za ocjenama i da se djeci ponudi sadržaj koji će izazvati empatiju, bliskost, prijateljstvo i međusobno poštovanje.

Imam se snage boriti

- Imam i dijete od četiri i pol godine, imam volje i snage da se borim, želim da mi to dijete ovdje odrasta i bitno mi je u kakvom će društvu odrastati... Zato želim ukauati na sve ovo i nevjerojatno mi je kako ovih dana svi promašuju temu, kako im je nekako sve drugo u fokusu osim ključnih stvari. Ovo moram reći iako mi sve ovo iziskuje puno energije jer ulažem puno napora da Sofiju nekako održim prisutnom pored sebe, da joj čujem glas, da nekako nađem način kako ću se sa svime dalje nositi..., kaže Milanka Negić za Kurir.

Sofija je, kad je tog kobnog dana u školi počela pucnjava, bila u toaletu. Prijateljica ju je čekala ispred, ali je utrčala u drugu kabinu kad su se začuli rafali. Međutim, Sofija je istrčala u hodnik i stradala.

- Mi smo doživjeli nešto što je najveća tragedija koja se ikada dogodila u svijetu, a oni sada guraju djecu da idu u škole, da se sve normalizira i nastavi... A ovo je "Krvava bajka" 21. stoljeća. Sjećam se kako je, kad sam ja bila mala, svakog 21. listopada cijeli razred mislilo na ono što se dogodilo u Kragujevcu 1941. i cijelo je razred tada plakao, imao emocije, suosećanje, iako je bilo prošlo više od 40 godina, govori.

Ostatak pročitajte OVDJE.