Šibenik je i danas nekako čist, a to za svoj Dubrovnik ne mogu reći

Nada Zec-Ivanović, dubrovačka slikarica iza koje je osamdesetak izložba u zemlji i inozemstvu, dobro je poznata na hrvatskoj likovnoj sceni, a njezini biografski podaci otkrivaju kako je slikarstvo diplomirala na Akademiji likovne umjetnosti u Sarajevu te da je uz slikanje, još dok je studirala, izučavala grafiku kojom se i danas bavi ravnopravno sa slikanjem. No, nigdje se u tim šturim životnim podacima ne navodi njezina veza sa Šibenikom, a ona je, reći će to i sama umjetnica, i te kako snažna. Od djetinjstva, tijekom srednje škole, pa čak studiranja, Zec-Ivanović u gradu pod Šubićevcem provela je mnoga ljeta, a navraćala je i zimi.
U Šibenik se, sada, ponovo vraća. Sa svojom izložbom koju je, posežući za Arsenovom pjesmom, nazvala "Kad se male ruke slože", ova dubrovačka slikarica šibenskoj se publici prvi put predstavlja. I to u sklopu likovnog programa 59. međunarodnog dječjeg festivala (MDF).
Ozbiljna slikarica, pa na dječjem festivalu, kako to, pitamo u šali?
- Ništa neobično, tu i spadam, spremno odgovara Zec-Ivanović.

Sjećam se i Dražena

- Meni je to fenomenalno, jer to kako djeca doživljavaju svijet, na sličan način ga doživljavam i ja – objašnjava.
A njezine slike izložene u Muzeju grada Šibenika, na neki su način i očekivani slijed njezinih šibenskih ljeta...
- U Šibenik sam sama počela dolaziti prvi put u sedmom razredu. Ukrcam se navečer u autobus i dođem tu kod svoje tetke koja je živjela na Baldekinu. Ona je sestra moje majke koja se ovdje udala, pa je Gulin... I onda, dolje je bilo dječje igralište, pa pokojni Dražen Petrović koji je tu dolazio. Meni je Šibenik bio toliko drag zbog te djece, mladosti koje je tada puno bilo. Dolazila sam i prije, ali s roditeljima, ali u 13. godini prvi sam put sama došla i veliki dio ljeta ovdje provela. Kasnije sam i zimi počela dolaziti, pa bismo onda šetali preko Poljane, a ljeti je bilo preko rive, i išli u Medulića na punč!
A ta je šibenska pustolovina potrajala i za vrijeme studija, a kako se rano udala te prvog, od trojice sinova, rodila već s 22 i pol godine, životni prioriteti su se drugačije posložili. No, oduševljenje Šibenikom nikada nije splasnulo. I to zbog pjesme. One klapske!
- Mene je Šibenik vazda oduševljavao. Koliko ima djece u gradu, koliko mladosti, a posebno koliko ima lijepih muškaraca koji znaju prekrasno pjevati. Ili su oni meni svi bili lijepi, zato što znaju pjevati. Oduševljena sam kada netko ima lijep glas. U Dubrovniku nema šanse da ima toliko muškaraca koji imaju lijepi glas. Nekako sam baš osjetljiva na muški glas. Upravo sam u Šibeniku zavoljela klapsko pjevanje, jer je meni klapa Šibenik bila nešto fenomenalno. Kasnije sam u životu otkrila i druge klape, a pojavilo ih se puno, boguhvala, ali klapa Šibenik, meni je bila nešto posebno.
A glazba je, dodaje, oduvijek bila važna u njezinu životu. I sama je svojedobno pjevala u zboru, ali je kasnije postala pušač pa to više nije bilo spojivo.

Od duduka do Pink Floyda

- Jako volim glazbu svih vrsta iz cijelog svijeta: od duduka koji ima neki praiskonski zvuk koji, mislim, svi ljudi na planetu mogu razumjeti, glazbe Inka... Volim i rock, to je moja generacija slušala... Volim jako Pink Floyd i zato sam imala tu glazbu na jednoj izložbi i to ću imati ove godine ponovo na izložbi u Zagrebu u Mimari i u Čakovcu.
I njezinu šibensku izložbu prati glazba. Arsenova, šibenska i festivalska - Kad bi svi ljudi na svijetu, baš kao i sva djeca... Jer, dubrovačka slikarica duboko vjeruje u dječje srce, empatiju, ljubav...
- Na jednoj sam slici naslikala malu bebu. Kako imam tri sina, baš sam to pratila sa svom trojicom: kada se bebe kupaju, onda su sve, na primjer, vesele, a ako jedna počne plakati, sve zaplaču. Koja je to empatija? Tako sam tri puta i u rodilištu pratila kako se bebe ponašaju. Među njima postoji empatija. To je ono kako nas je Bog stvorio. To je ta duša, a kasnije, mi usput pokupimo svega i svačega. Zato sam i u svojim slikama htjela naglasiti kako nas suosjećanje, ljubav i ono nešto dječje u nama jedino može spasiti!
Vjerojatno je i to jedan od razloga zašto su Zec-Ivanovićeve slike na nekim razinama lako čitljive i djeci. Premda, teme kojima se bavi nisu nimalo dječje. Ali se tiču djece, jer žive u svijetu u kojem "Pod kapom lude", kako je nazvala svoj zadnji ciklus dio kojeg sada predstavlja i u Šibeniku, ljudi glume razne uloge, kriju se iza maski i varaju, uvijek spremni na manipulaciju. Suprotnost ili, možda je bolje reći, utjehu takvom ludilu predstavljaju slike iz ciklusa Friendship (Prijateljstvo) koje su također postavljene na šibenskoj izložbi. Slikarski svijet Nade Zec-Ivanović, primijetit će zato urednica likovnog programa MDF-a Iva Körbler, spaja te dualnosti i kontraste, iznimno maštovito, ali i opominjuće.
- Zadnji ciklus "Pod kapom lude" tiče se groteske našeg vremena. Počevši od svakog pojedinca, mene same preko svega ostalog, mog grada, države, zemaljske kugle. Čovjekov ego je ogroman i misli da sve može i da sve treba, da može mijenjati Boga. Čovjek je danas postao dosta razoran, jer je zaboravio odakle je potekao. Ufurali smo se previše u taj ego, a dušu zanemarili!

Memla na Libertasu

Njezina je luda, stoga, simbol tog ogromnog ega, svega onoga što nisu ljubav i duša... I dok u ciklusu "Pod kapom lude", koji je, valja i to reći, nastao u čast slikaru Pieteru Bruegelu i njegovoj slici "Slijepac vodi slijepca", ova dubrovačka slikarica sa Šibenikom u srcu, crta ogromna platna mračnog ugođaja u kojima propituje, ruga se, ironizira i prokazuje licemjerje i otuđenost u današnjem društvu, slike iz ciklusa "Friendship", uglavnom su vesele.
- Te su slike posljedica, da tako kažem, mog prijateljstva s irskim piscem Lorcanom Rocheom. On bi često znao nešto smiješno izvaliti i iz jedne takve njegove rečenice, ja bih znala napraviti sliku. Ali ima i nekih ozbiljnih tema koje sam koloritom ublažila poput slike "Pravda, što je to?". Ili u slici s onim kuharom, naslov koje je Ionescov stih "Može li se od ovih ostataka čovječanstva, još uvijek napraviti dobra juha?". Htjela sam da te slike, barem na prvu, budu veselije, onako motivom i karikaturalnošću...
Kao što, na neki način, u isto vrijeme ima dva slikarska rukopisa, Nada Zec-Ivanović i samom procesu stvaranja pristupa na različite načine. Ima, reći će, slika koje nastanu brzo, "iz prve", neke stalno prepravlja i dorađuje, a neke nastaju mjesecima, u danima i noćima koje probdije zatvorena u ateljeu.
- Jedan mi je slika kao skica stajala 20 godina. Baš je u vezi našeg Grada. Libertas se zove, ali pod upitnikom. Što je ta sloboda, gdje se krije i što je danas od nje ostalo? Zato je taj naziv zlatan, ali ga je uhvatila plijesan, memla...
Sloboda je, dakle, davno nagrižena. No, nade ipak ima. Ne nosi valjda ova dubrovačka umjetnica svoje ime uzalud, a ova priča završava tamo gdje je i počela. Sa Šibenikom.
- Šibenik je tolike silne godine ostao čist grad. Za Dubrovnik to ne mogu reći. Pojela ga je gramzljivost njegovih ljudi i onih koji vode grad. Počelo je kada su se počele prodavati kuće u Gradu za tolike pare. Tako to krene i nema granica. Čovjeku onda nikada nije dovoljno. Nadam se, želim to dušom i tijelom, da će Šibenik sačuvati tu čistoću!