Šibenčanin iz Osijeka: Moj prvi dojam o Šibeniku je bio - pa ovo je grad samih doktora, inženjera i profesora!

Postoje dvije vrste Šibenčana – fetivi i infetani. Pri čemu ovi infetani, mogu biti čak i jače napadnuti tim navalentnim virusom "šibenčastva" od ovih fetivih koji na njega znaju razvit određenu dozu imuniteta. A jedan od najočitijih znakova da vas je Šibenik opasno uzeo pod svoje – korona je za tu vrstu infekcije "mala beba" – zapravo je Jadrija.

U šibenskom je imaginariju to puno više od kupališta, a imati tamo "bokun kućice" konačna je potvrda da se trud isplatio i da ste ušli u "Hall of fame". Mi u Šibeniku druge akademije osim Jadrije nemamo! – rekli bi obožavatelji ovog komadića Mediterana, koji drugačiji ne može biti. Jer je savršen ovakav kakav je. Drago Marguš tražio ga je pune tri godine i na njemu osim kuće ima i parking, roštilj i 250 kvadrata vrtla – svoj komadić Slavonije – u kojima se ovaj rođeni Osječanin, lega, bavi organskim uzgojem povrća, za vlastite potrebe, naročito sad otkako je u mirovini. U kojoj, dakako, ne misli mirovati. Nije ni prije!

– Komadić Slavonije, velite?! Pa i je! Jer, prvo što sam zasadio u vrtlu bila je – dunja. To je sjećanje na djetinjstvo, na žute dunje na ormaru, to je bilo prvo što bih vidio kada bih ujutro otvorio oči. Spavaće sobe u Slavoniji nisu se grijale, pa bi se zato u njima čuvale dunje, koje bi majka kad bi me budila svako jutro okretala, pregledavala jesu li se počele kvariti. Ako jesu, onda bi se od tih trpki radio kompot... – razgovaramo s Dragom, a on se sjeća kako je sve zapravo vodilo prema Jadriji. Za drugog su bile "Dunje žute". A on, diplomirani biolog, zaposlio se u Institutu "Ruđer Bošković" na Martinskoj, koja je zapravo – početak Jadrije.

'Mila majko, gdje dođoh!'

– Bila je tada, iza Titove smrti, kriza, sve je stalo, očekivalo se što će biti, bilo je nemoguće naći posao... – kaže Marguš, a ja ga prekidam: – Ma nemoguće, tada je bilo svega!. Pa se onda nasmijemo obojica, a on nastavlja priču: – Imao sam obećanje da će me čim završim JNA, zaposliti u Osječku pivovaru. Što sam završio? Biologiju, inženjer biologije koji je radio na fiziologiji, mamarni karcinom za diplomski rad jer mi je želja bila da se uključim na Institut za tumore u Zagreb, ali me nisu primili jer su primali samo likare. Nisu htjeli biologe! Pa sam otišao na osječki fakultet, gdje su imali Odsjek za biologiju, i tamo su mi rekli: – A ne primamo inženjere! 'Ajde negdje magistriraj, pa ćeš se onda moći vratiti na fakultet...

I s tim ciljem sam i došao u Šibenik, jer se tu otvorila Martinska, odnosno Institut "Ruđer Bošković", laboratorij, među njima i jedan za razvoj akvakulture... I u taj sam ja došao, 16. listopada 1980. godine. Petnaestog sam bio u Zagrebu, to mi je bio prvi dan na poslu, a 16. sam u Šibenik stigao noćnim vlakom. Sastanak nam je bio u "Bobisu", onom starom na rivi, kojeg više nema, ali je još živo u sjećanju starijih generacija Šibenčana. Tamo sam se trebao naći sa Zdenkom Romanom, Žirjaninom, koji je poslije bio moj tehničar, i kako je taj "Bobis" radio od šest sati ujutro, sjeo sam i naručio kavu... Kad su ljudi počeli dolaziti, pa se jedan drugom javljati: – Evala doktore, evala inženjeru, evala profesore, i ostale akademske titule, ja se mislim u sebi – "Pa što je ovo, u koji sam ja grad došao!? Sami intelektualci! Trebalo mi je tjedan dana da shvatim da su to carinici, poštari i ekipa najrazličitijih drugih zanimanja i zanata..." – bio je to prvi Dragin dodir sa specifičnim šibenskim humorom.

I tako je Drago Marguš došao s namjerom da magistrira i da se što prije vrati u Osijek, ali znate onu – čovjek snuje, a netko drugi odlučuje. Godinu dana prije u Vodice mu je došao i brat, koji je oženio Vodičku, pa je kod njih prvo vrijeme i stanovao. A nakon toga se prebacio u Šibenik i među Šibenčane, za koje kaže da su – unatoč glasu koji ih bije da su grezi – jako otvoreni za ljude koji dolaze sa strane, jasno – one koji se hoće uklopiti i imaju malo duha. Iako, i njemu je u početku bilo teško. Još se sjeća onog jutra kad se probudio u vlaku, u Perkoviću, pa vidio onaj sivi kamen oko sebe, svuda gdje mu je pogled sezao: – Mila majko, gdje dođoh!
On, gradsko dijete, Eseker iz strogog centra grada kojim je prometovao tramvaj. Umjesto da pravi Osječanima pivo, došao je učiti Šibenčane – kako će uzgajati pidoće!

Tko o čemu, Slavonci o školjkama

– Kad sam ja došao u "Ruđera", taj Centar za istraživanje mora je vodio Marko Branica, koji je Zlarinjanin. I kad sam kod njega bio na razgovoru, on me pitao što znam o školjkama. Moj odgovor je bio: – U ovom trenutku ništa, ali mogu naučiti puno! I to se njemu očito svidjelo, jer su ovi drugi svi filozofirali da znaju puno, iako to nije bilo baš tako, pa sam počeo raditi. A i dobro sam se uklopio, jer je u Dubrovniku direktor tamošnjeg instituta bio Adam Benović, koji je Slavonac, u Rovinju je direktorica Instituta bila Mirjana Hrst Brenko, koja je također Slavonka, i također se bavila školjkama, bila mi je i mentor. I onda smo došli do zaključka da je ljudima koji žive pokraj mora to svakodnevica, da njih to uopće ne zanima, a nama je to bio izazov. Prije toga nikad nisam školjku ni probao! A u dvije i pol godine sam ih magistrirao!

Ali i odlučio ostati u Šibeniku, u kojem je na Institutu "Ruđer Bošković" dobio stalno radno mjesto, kupio staru kuću Put Gimnazije, obnovio je, doveo iz Osijeku curu, koja mu je postala žena.

– Ima i tu zgodna priča kako sam joj tražio posao. Ona je inače primalja, pa sam ja jedno popodne otišao u bolnicu, kod starog doktora Merlaka, koji je bio šef odjela, nisam ga prethodno poznavao, pozvonio sam na vrata i pitao – ima li posla. A on mi je rekao: – Neka dođe sutra! I tako je i ona, kao i ja, sjela na vlak i došla. A ja sam, nakon što sam magistrirao na pidoćama, i nakon što smo pokrenuli taj uzgoj, koji i danas imamo, ovih dvadesetak proizvođača u Šibeniku i danas radi s tom tehnologijom, odlučio doktorirati na jakovskim kapicama, koje sam vidio na Prukljanu. Ili kako ih ovdje zovu San Žakovi, ili kapisante u Istri. Zbog toga sam išao i četiri i pol mjeseca u Japan, jer oni su najveći proizvođači u svijetu, vrsta je druga, ali je fiziologija i sve drugo isto, ista smo i geografska širina, pa sam izučio zanat, i doktorirao 1990. godine. Ali, onda je počeo rat i ja sam otišao u gardu, bio sam zajedno s jednom ekipom koja je potpadala pod generala Rosu, s dr. Eminom Teskeredžićem i generalom Davorom Domazetom, poznatim Lošom – govori Marguš, kojeg je iz garde u Nacionalni park Krka 1992. godine pozvala Gorana Deljac Stipaničev. S obzirom na to da je akvakultura zamrla, propala je i "Šibenka", koja je uzgajala losose i pastrve u bočatoj vodi, tako da je nakon dva-tri dana razmišljanja odlučio prijeći u Nacionalni park, odnosno na Krku.

– Često sam se pitao je li mi to bio dobar ili loš potez u životu. Ali, sad iz ove penzionerske perspektive, mogu reći da je bio dobar. Jer, dotad sam u Šibeniku bio "ruđerovac", Zagrepčanin, koji nije radio u gradu, Šibeniku, nego preko puta, na drugoj obali, na Martinskoj. Kada sam počeo raditi u Nacionalnom parku, koji je kancelarije imao u gradu, to je bio trenutak kada su me Šibenčani počeli primati u društvo. I tu je sigurno jedna od ključnih osoba u mom životu bio pokojni Milivoj Zenić – mislio sam se tada čak i vratiti u Osijek, u kojem mi je bila žena s malim, tada u ratu Osijek je bio sigurniji od Šibenika. I on me je odgovorio, a preko Miće sam upoznao cijeli jedan krug kulturnjaka, Marka Menđušića, Željka Krnčevića, Pavla Rocu, Peru Mioča. Čudo je možda, ali u to vrijeme sam bio predsjednik ogranka Matice hrvatske u Šibeniku, ja, jedan Slavonac, u jednom tisućljetom gradu. Da, dobio sam 2015. godine i Nagradu grada Šibenika, umalo zaboravih...

Znanost i zaigranost

Godinama smo se jutrima skupljali u Kazališnoj kavani, s glumcima, kazalištarcima, tamo mi je bilo drago sjediti, a bilo mi je i usput kad sam išao na posao. Poslije smo se, 2010., prebacili Pero Mioč i ja u "Gira", kavana se u međuvremenu zatvorila, družili smo se tamo, i u pizzeriji "Kike". Zenić me je navukao i na prvu knjigu koju sam napravio, bibliografiju radova o rijeci Krki, to je bilo na njegov nagovor, knjižnica je bila i suizdavač, 1994. godine. Tako je krenuo taj moj publicistički rad, do danas sam napravio 21 knjigu, sve problematika zaštite prirode, što me veseli, jer sam to i radio u NP Krka, to mi je bio posao... Jesam, godinama sam pisao i za Šibenski list, "Krkom nizvodno", čini mi se da je petsto i nešto priloga izišlo, o živom i neživom svijetu porječja rijeke Krke, išlo bi to i dalje, nego je Šibenski list promijenio format, a onda je ispala i rubrika... Što još reći? Pitajte! Član sam i Društva biologa, Društva arheologa, u arheologiji sam radio dosta jer je Marko Menđušić radio u Muzeju, pa u Konzervatorskom odjelu, surađivali smo puno s Amerikancima, i kad se radila danilska kultura, ja sam radio analize školjaka...

 I što ste zaključili, jesu li ti naši stari Danilari jeli školjke? – pitamo.
– Jesu, jesu, jeli su ih, znali su oni i onda što valja, i pravili su od njih nakit, našli smo ih i probušenih. Bilo je kamenica, ali najviše dagnji, dosta kapica, sitnih, konjskih kopita. Ne, nisu tukli prstace jer ih u Morinju, u koji je utjecala rijeka Rider, nije bilo, tamo je muljevito... – smije se Marguš, koji misli da svaki znanstvenik mora imati nešto djetinje u sebi, mora biti zaigran, kao i glumac i(li) književnik. Ako nisi zaigran, onda ništa od toga!

– Sjećam se, kada sam doveo u Tribunj neke Japance, koji su bili zainteresirani za uzgoj volaka, morskih ježeva, tih osamdesetih godina bilo ih je čak iz Nakasoneove vlade, koji su obilazili Jadran... "Ma, mali ti si lud!" – rekli su mi iz tamošnje PZ. – Pa mi djeci plaćamo sladolede da nam očiste plaže od ježeva, ne možemo se branit od njih, a ti bi ih još i uzgajao! Da ježeve uzgajat! A to vam je jedan od najskupljih proizvoda u Japanu, kad bi se gledalo po kilaži te njihove ikre, u obliku narančastih kriški. Sjećam se, moja je mala te 1992. godine u Rogoznici jela ikru žličicom, a jedan stariji Zagrepčanin, koji ju je gledao pola sata, došao je na koncu sav zabrinut do mene: – Gospon, je l' ovo što jede mala jestivo?... A danas se to servira kao delikatesa, u najfinijim restoranima. Baci se na led, otvori se jež specijalnim kliještima, izvadi se onih pet gonada, jedna ide na vrh, kad se rade sashimiji, s rižom i algama...

Struka iznad politike

– To više ne pratim toliko, akvakulturu, jer sam godinama bio, sve do evo, odlaska u mirovinu, stručni voditelj poslova zaštite, održavanja, očuvanja, promicanja, korištenja i nadzora Nacionalnog parka Krka, ali vidim da nismo odmakli daleko od devedesetih. Ma nismo uopće! Je, imamo fantastične uvjete za uzgoj ribe, školjki i morskih organizama, ali mi očito nismo Japanci, niti smo mi skloni tom umjetnom uzgoju. Mi ni brojlerima, pilićima iz uzgoja, nismo bili skloni kad su došli, svi su od njih zazirali. Isto ko i dagnji iz uzgoja! A u principu ova uzgojena živi kao i divlja! – veli naš doktor Marguš, Slavonac koji se u Šibeniku osjeća kao riba u vodi. Kao recimo štuka na rijeci Krki. Koja se tu toliko udomaćila da je više nitko iz nje neće istjerati.

Kao što neće ni Marguša, unatoč mirovini. "Krka" je njegov život, bio je u njoj i prvi stručni voditelj nakon zakona iz 1997., prvi takav u Hrvatskoj, pet četverogodišnjih mandata je u njoj i na njoj odradio kao stručni voditelj. A prednost je toga mjesta što ne odgovarate politici. Tako da ja nikad nisam težio tome da budem ravnatelj Javne ustanove i uvijek sam govorio da je bogomdano biti stručni voditelj! Zato što u tome nema politike! – kaže nam Marguš. S kojim bismo mogli ovako razgovarati do sutra.

Silno je to interesantan čovjek. Od kojeg valja očekivati još puno toga, unatoč dva stenta, šećeru i masnoći u krvi, koja je ono što ga najviše veže sa Slavonijom i slavonskim korijenima. Štošta je u životu promijenio, sve osim – prehrambenih navika. Unatoč, evo sad već ravno četrdeset godina boravka na morskome plavom žalu, rada na slanim i slatkim vodama, magistriranju na pidoćama i doktoriranju na San Žakovima, večeru još ne može zamisliti bez noža i daščice, kulena i kulenove seke...