stdClass Object ( [id] => 601643 [title] => Pave Aras (88) časna je gorička starina, legenda 'Kola', u kojem je pjevao malo manje od 60 godina; Sića se on puno toga, i konoba i obora, i kada je Varoš bila vanka grada...  Za naše čitatelje je otvorio svoju škrinju sjećanja [alias] => pave-aras-88-casna-je-goricka-starina-legenda-39-kola-39-u-kojem-je-pjevao-malo-manje-od-60-godina-sica-se-on-puno-toga-i-konoba-i-obora-i-kada-je-varos-bila-vanka-grada-nbsp-za-nase-citatelje-je-otvorio-svoju-skrinju-sjecanja [catid] => 351 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Mislili ste da u Šibeniku od jučer, od danas fali parkinga? Je, šipak! Uvik je u Šibeniku, u starom dijelu grada, bija problem parking, čak i prije nego su se pojavili auti. Problem je zapravo počeja kad su se pojavili konji, a s njima i karovi. Koji nisu mogli proći niz usku, strmu, zbijenu i skalama pripletenu Goricu. Pa su težaci morali grožđe, kad bi trgali, na rukama i na glavi nositi!

E, da! A prvi parking za karove – je, i to je bilo – bija je na Starom pazaru, na najgornjoj etaži, tamo di je danas pizzeria "Fontana". Dapače, jedan od razloga zbog kojih je Gorica još prije onog Drugog svjetskog rata opustila je i taj što težaci karovima nisu mogli doć do svojih kuća i konoba. Pa se selila priko ceste, u novi gradski kvart koji je rastao, u današnji Varoš. A dodatno, ili skroz je opustila danas, kad se na Goricu ne može auton – jer više nema ni konja ni karova – a nema ni parkinga u blizini. Od težačke Gorice danas su ostale samo skale, i zbijene kuće, s njima nekadašnje konobe, toverne i štale koje se sve više pretvaraju u apartmane...

Dilidba na slamku

Kako ja ovo sve znam? Ma šipak ja znam, ja samo slušam šjor Pavu Arasa (88), časnu goričku i šibensku starinu, legendu "Kola", u kojem je pjevao dugi niz godina – malo manje od 60 (!) – bio u njemu solist i član Uprave, u par navrata i potpredsjednik. I slažem se s njime kako je sve u životu kolo! Vrti se kolo sriće, okriće, vrti se kotač povijesti, kloparaju u našim sjećanjima kola od težačkih karova, đandinjera, kola od auta. I sve ovisi o njima, čak i više nego što mislimo...

– Ja sam, kao i mnogi drugi, bio težačko dijete. Gorica je bila u zidinama, i kad pogledate ovu ulicu, kralja Tomislava, koja ide od kazališta prema Meduliću, i ovu drugu Zagrebačku, prema Pravoslavnoj crkvi, te kuće nisu bile težačke, nego su bile težačke one od česme, prema tvrđavi gore. To su bile manje, zbijene kuće. Kako se živilo u njima? Moj dida Pave – zva se ka i ja – rođen je 15. siječnja 1872. I bija je jedinac, a i moj ćaća Frane je bija jedinac. A to nije bilo pravilo, nego prije izuzetak. Iz njihovih pričanja, bilo bi normalno da jedan gazda ima tri četiri sina, svi težaci, i nema dilidbe dok je on živ. Gazda. I šta bi se događalo? Da nema mjesta za svih. I onda bi se dogodilo da se iz Gorice izlazilo put Varoša, pod ovu drugu tvrđavu, priko ceste. I obično bi se na slamku, ili na šibice, izvlačilo koja će dva ostat na imanju, a oni koji izvuče najkraći kraj, on će dobit da radi kuću u Varošu. To je onda bilo vanka grada. Evo vam primjera. Moja majka je bila Dunkićka. Njezin otac, moj dida i njezin drugi brat su ostali, a treći brat, Ivula Dunkić, dobio je zemlju da izgradi kuću kraj bolnice, priko puta suda. Moj dida je priča, ili da pamti, ili da su njemu pričali, ko je ima prvi kar u Šibeniku.

Smrad i muve

– Jer, šta su ljudi prije kara i konja najviše koristili? Mazge! A znate li zašto? Ona je bogomdana u odnosu na konja, jer je konja teže hraniti. Mazga je oskudna u hrani, a po pitanju samara i tovarenja jača i bolja od magareta. I sve se to na mazgama nosilo. I čim su počeli karovi, mazge su otpadale, i dolazili su konji. A Gorica je bila jako nezgodna za kar. Onaj gornji dio starog pazara, di je sad Fontana, to je bio parking za kar. Jer, kar je bija jako nezgodan za prolaz, nije se moglo s njime ići, usko je tu, pogotovo se nije moglo s njim priko skala. Dakle, uvik je parking bija problem! – lucidno primjećuje šjor Pave.

– Ni kanalizacije nije bilo kad san ja bija dite, bili su javni kanali, al su zato štale bile. Bilo je težaka koji su stali kod Svetoga Duha, tamo di je sad "Marenda", a štale su in bile kod moje kuće gori, put Groblja svete Ane. I onda se zbog dilidbe, a i zbog zdravlja, išlo put Varoši. Eto, i ovi moj prijatelj Galo Dunkić i njegovi su s Gorice otišli put Varoši. Zašto zbog zdravlja? Čujte, Gorica je zbivena. Niko nije vrtal ima. I štale su bile uz kuću, ili malo dalje od kuće. To je smrdilo, bilo je i puno muva. A u Varošu su kuće imale vrtle, imale su obor, kako mi u Šibeniku kažemo. A u oboru si moga kar držat! To je isto bila prednost. I ima si čistu ariju, ali i mogućnost nadogradnje, novih kuća. A na Gorici nije bilo nadogradnje, samo adaptacija. Nema novih kuća!

Najveći patnici

– I sada se na našoj Gorici događa adaptacija, samo druge vrste. Stare se težačke kuće pretvaraju u luksuzne apartmane. I kad je počela selidba, ona je permanentno trajala do rata. Onog Drugog svjetskog, a i poslije. Dosta obitelji, Ercegovići, Dunkići, Polići... i bog te pitaj još koliko njih selili su u Varoš, na periferiju tadašnju, mi smo taj dio zvali "u strani". Jer nije uopće bilo kuća tamo di je sad ovi Katolički dom pa gori prema ovoj tvrđavi. I znate šta je još bija Goričanima i Goričankama problem, sad san se sitija... Nisu imali di robu sušiti, nije svak ima terecu, čak se išlo na onu gori stranu na drače mećati lancune da se osuši. "U stranu" smo, velim vam, zvali onaj dio prema tvrđavi Barone. Ne znam je li vam zanimljivo ovo šta van govorin... – prekida sam sebe šjor Pave, dok ga ja zaneseno slušam. Da je li mi zanimljivo, još pitate. Ka da film gledam!

I nastavlja šjor Pave...
– Sada su auta problem i Varošanima, ne znaju ni oni di će s njima!... A težaci, to su vam najveći patnici. Najzaslužniji ljudi! A znate koji su među njima najveći? To su vam Dolačani – opet me svojom lucidnom primjedbom iznenađuje pripovjedač. A poslušajte i zašto. Očito je!

– Jer, ono što smo mi imali kući, štale, oni su imali na Srimi, priko mora. I digneš se ti po noći, onda ideš brodon na vesla, niko motor nije ima, to su bili malo veći brodovi, i zavežeš brod, pa iđeš na noge gori, penješ se, i otvaraš štale i otalen se tek iđe u polje. I zato su oni relativno najviše intelektualaca imali. Upravo zbog teškoga života! Jer bi ćaća reka: "Ovaj mi dobro uči, ovoga ću jednoga spasiti!" I zato imate među Dolačanima i jednog Guberinu šta je osnova SUVAG, i ovoga i onoga. Jer, bilo ih je još, brojni drugi su završili fakultete, postali poznati, veliki ljudi...
 

Prasac od čovika

– A moja Gorica je, kakva je takva je, meni je draga. Mi smo na njoj živili skoro obiteljski. Kad bi kome došli neki veliki gosti, mi bi išli jedan drugome: "Aj, uzajmi mi tri-četiri katrige." Jer nisi ima. I živilo se od vina. Bili su Goričani odlični vinogradari, ali mali broj ih je bija da su bili dobri podrumari. Jer, da bi bija, mora bit i dobra konoba, mora biti dobro suđe – kako vinari zovu bačve i ostali pribor – a mora bit i fer plej. Bože sačuvaj da bi neki susjed pustio vino a da ovaj koji je prije toga otvorio tovernu nije proda svoje! Bilo je izuzetaka, ali za takve se govorilo da je prasac od čovika. To se točno znalo, na Gorici nikad nisu u isto vrime mogle biti dvi toverne otvorene. Svakome je tribalo živiti! Tako je bilo i u Docu. Jedna po jedna, nikad dvi! Ljudi bi dolazili pitati ovog šta je drža koliko još ima vina, on bi in reka: "Evo, bit će još dan, dva, tri, i onda ti moš pustit svoje u prodaju." To vam je taj fer plej.

– A toverna van je bila jedna javna tribina. Tamo bi čovik čoviku reka: "Slušaj ti, kako si ti ono iša karom priko moga, a put ti je okolo?" Za to bi se reklo "ukoriti pred ljudima", to je bila institucija! I do toga bi se držalo. Čovik bi se ponosija time da ga nikad niko nije ukorija prid ljudima. Ni zbog njega, ni zbog dice. To mu je bila čast! To bi naglašava i spominja u osobnu zaslugu ka da je odlikovanje dobija.

– Di su zemlje bile Goričanima? Pretežno Donje Polje i nešto Gornje Polje, ovom kad se iđe put Dubrave, i prema biličkim kućama. I uvik se nastojalo da zemlja ostane u kući, na muškima. A kad se ćerka uda, onda joj se dade adota. Nosila se u konistrama roba, neka se vidi fina, sumprešana, rekamana, kupila bi se makina za šivanje... i znalo bi se dati i komad zemlje. I točno se znalo ko s kin ide, ko se za koga ženi i udaje. Srednja klasa za srednju klasu, viša za višu.

Bogati i siromašni

– Kako se znalo ko je ko? A znalo se! Moćniji težaci, bogatiji, imali su i kar i đendinjeru, i po dva konja. Srednji jednog konja, i jedan kar, ka i moj ćaća. A oni najmanji imali su magarčića, i čak su vlakon znali ić u polje. Njima je čak zna neko u kući bit zaposlen, jer ne bi mogli sto posto od zemlje živit. Znate kako se prije gledala kvaliteta zemlje? I po tome je li daleka ili je blizu. Šibenčani su imali velike zemlje u Danilskom polju. Po pričanju moga dide, a to su onda i njemu pričali njegovi, sva je zemlja u Danilu pripadala Šibenčanima i Crkvi. A ovi domaći, šta su živili okolo, bavili su se stočarstvom. I sada je normalno da su oni to s vrimenom pokupovali. Bilo in je blizu! Jer, razlika je imati kvalitetnu zemlju u Vrpolju ili kod groblja, odnosno kod crkve u Ražinama. Ovo je bliže, i onda lakše, i za radit i za dovest, i za sve.

– A u Ražinama, da kažem i to, u vrime talijanske okupacije, tamo ni jedna kuća nije bila. Industrija je tamo napravila gradić, TLM. Na Brodarici isto nije bilo ništa, jedna ili dvi kuće. Svi su bili na Krapnju. I šta van je interesantno, ćerima i sestrama bi se davala zemlja uz more na Brodarici, koja je danas vridnost, a braća bi uzimala i dilila ono što je onda vridilo i od čega se živilo. Ka, na primjer, mriže – priča šjor Pave. I smijemo se skupa. Koji dobar posal! Unuci ih sigurno blagoslivljaju...

Šibenska kapa

Dodaje šjor Pave još jednu pametnu besidu:
– Znate kako van je u nas, kakvi smo mi svit... Uša van je neko u vinograd, ubrat grožđe, i vi da ste ga uvatili, najrađe bi ga ubili. Moja ulica je bila Drniška, sada se zove Jurja Petrovića, i išla bi vojska ozgara, čak je poslin rata bija kažnjenički bataljon gori. I moj bi ćaća točija vino, zagrabija bukaron, i da bi im pit, pet litara bi znali popit. Neka piju ljudi! Ali da je uvatija koga da mu ubere grozd grožđa u vinogradu, oči bi mu izvadija! Ne on, nega svi su takvi bili! I još je jedna stvar bila – šibenska kapa se nigdi nije skidala s glave, osin u crkvi i sprovod kad je iša. Kad bi išli u sud, nema je skinit! Tako su ljudi pričali, je li istina ili nije, nemojte mene pitat.

Zadnje vino Arasovi su na Gorici napravili – lani. Ove godine Pave svoj vinograd nije niti riza, tako da se s ovom godinom ugasila još jedna familijarna težačka povijest. Pave ima dva sina, jedan je vanka, drugi je diplomirani inženjer elektrotehnike, sa zemljom nema veze. Radi u HEP-u, u struji, kao i Pave, uostalom, koji je skoro čitav svoj radni vijek proveo u "Elektroprivredi".


Din, din u Ristana
U toverni nema dva deca, nego su mire litra, po litre i kvarat. I kad uđeš, ulaznica je kvarat, da kušaš kakvo je vino. I onda dođe prijatelj, napije se iz tvoje čaše, da prova, i onda i on zove vino. A čaše su se prale u dvi ramine, u jednoj čista voda, mućneš, u drugu izliješ (di ste, HASAP-i i sanitarne inspekcije?) – sam si pra čaše. A čaše su se uzimale u jednog Pecelja, zvanog Ristan, koji je ima staklariju. Jer, vi kad otvarate tovernu, kad puštate vino u prodaju, vama triba dvaset čaša. A ko je onda ima dvaset čaša, niko! I onda bi se išlo u njega, s konistron, stavilo bi se u nju slama, a on bi vadija čaše, jednu po jednu iz slame i kucka – din, din – dobra. I tako bi ti to platija nešto malo, taj najam, samo si mora vratiti isti broj koliko si uzeja, na istu proceduru – din, din – dobra je. A ako se ne čuje din, din – ne vaja, pukla je, plati! Zdravu si je dobija! I onda je u najam uzima drugi, koji je bija na redu za otvorit tovernu, isto u konistru, iz slame u slamu, da se ne razbiju. Najam inventara!
Bilo je konoba tako mračnih da bi in tribala žarulja od 500 svića u podne da gori da bi se unutra vidija prst prid nosom. A on bi metnija lumacu! Ali od čaša je bila slaba prodaja, najbolje je bilo ako bi vino išlo na boce i bocune, onda bi se dobro i brzo prodalo. A kada bi išli financi, onda bi gazda zna uvik držat malu bačvu, u koju bi liva iz velike. I prikaziva da uvik jednu te istu prodaje. I plaća na malu. Uvik je bilo – snađi se!

[video] => [gallery] => [extra_fields] => Array ( [1] => stdClass Object ( [id] => 2 [name] => Superscript Title [value] => TEŽAČKA VRIMENA I BRIMENA [type] => textarea [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 2 [alias] => SuperscriptTitle ) ) [extra_fields_search] => * [created] => 2019-05-02 14:15:54 [created_by] => 3232 [created_by_alias] => [checked_out] => 0 [checked_out_time] => 0000-00-00 00:00:00 [modified] => 2019-05-02 14:15:55 [modified_by] => 0 [publish_up] => 2019-05-02 14:15:55 [publish_down] => 0000-00-00 00:00:00 [trash] => 0 [access] => 1 [ordering] => 0 [featured] => 0 [featured_ordering] => 0 [image_caption] => [image_credits] => [video_caption] => [video_credits] => [hits] => 33 [params] => Joomla\Registry\Registry Object ( [data:protected] => stdClass Object ( [enable_css] => 1 [jQueryHandling] => 1.8remote [backendJQueryHandling] => remote [userName] => 1 [userImage] => 1 [userDescription] => 1 [userURL] => 1 [userEmail] => 0 [userFeedLink] => 1 [userFeedIcon] => 1 [userItemCount] => 30 [userItemTitle] => 1 [userItemTitleLinked] => 1 [userItemDateCreated] => 1 [userItemImage] => 1 [userItemIntroText] => 1 [userItemCategory] => 1 [userItemTags] => 1 [userItemCommentsAnchor] => 1 [userItemReadMore] => 1 [userItemOCMPlugins] => 1 [authorsListLimit] => 61 [tagItemCount] => 61 [tagItemTitle] => 1 [tagItemTitleLinked] => 1 [tagItemDateCreated] => 1 [tagItemImage] => 1 [tagItemIntroText] => 1 [tagItemCategory] => 1 [tagItemReadMore] => 1 [tagItemExtraFields] => 1 [tagOrdering] => [tagFeedLink] => 1 [tagFeedIcon] => 1 [genericItemCount] => 61 [genericItemTitle] => 1 [genericItemTitleLinked] => 1 [genericItemDateCreated] => 1 [genericItemImage] => 1 [genericItemIntroText] => 1 [genericItemCategory] => 1 [genericItemReadMore] => 1 [genericItemExtraFields] => 1 [genericFeedLink] => 1 [genericFeedIcon] => 1 [instantArticlesLimit] => 100 [instantArticlesExtraField] => 87 [instantArticlesExtraFieldON] => 2 [instantArticlesCategoriesChildren] => 0 [instantArticlesTitle] => [instantArticlesDescription] => [mainTagCategories] => Array ( [0] => 119 [1] => 396 [2] => 383 [3] => 424 [4] => 250 [5] => 251 [6] => 452 [7] => 252 [8] => 477 [9] => 253 [10] => 254 [11] => 255 [12] => 483 [13] => 256 [14] => 300 [15] => 257 [16] => 258 [17] => 260 ) [relatedItemsCategoriesChildren] => 1 [mobileJsonCustomHomepage] => 0 [mobileJsonQuoteModule] => 0 [mobileJsonWeatherModule] => 0 [mobileJsonLimit] => [mobileJsonObituary] => 0 [mobileApi2Enabled] => 1 [mobileApi2UserAgent] => OCM Mobile Articles [mobileApi2ImagePrefix] => h [mobileApi2ImageSuffix] => 1280 [mobileApi2DefaultAuthorImage] => /images/jpgs/user_face.jpg [mobileApi2TagLimit] => 50 [mobileApi2TagOrdering] => publishUp [mobileApi2TagCategories] => stdClass Object ( [mobileApi2TagCategories0] => stdClass Object ( [mobileApi2TagCategoriesMenuitem] => 101 [mobileApi2TagExcludeCategories] => Array ( [0] => 318 [1] => 323 [2] => 301 [3] => 406 [4] => 417 ) ) [mobileApi2TagCategories1] => stdClass Object ( [mobileApi2TagCategoriesMenuitem] => 328 ) [mobileApi2TagCategories2] => stdClass Object ( [mobileApi2TagCategoriesMenuitem] => 329 ) [mobileApi2TagCategories3] => stdClass Object ( [mobileApi2TagCategoriesMenuitem] => 327 ) [mobileApi2TagCategories4] => stdClass Object ( [mobileApi2TagCategoriesMenuitem] => 478 ) [mobileApi2TagCategories5] => stdClass Object ( [mobileApi2TagCategoriesMenuitem] => 494 ) ) [mobileApi2TagsSearchLimit] => 200 [mainFeedCategories] => Array ( [0] => 240 ) [feedLimit] => 50 [mostPopularFeedLimit] => 20 [feedItemImage] => 0 [feedImgSize] => S [feedItemIntroText] => 0 [feedTextWordLimit] => [feedItemFullText] => 1 [feedTextCharacterLimit] => 300 [feedItemSubtitle] => 1 [feedItemAuthor] => 0 [feedTtl] => 60 [feedDescription] => RSS feeds for Slobodna Dalmacija [feedItemTags] => 0 [feedItemVideo] => 0 [feedItemGallery] => 0 [feedItemAttachments] => 0 [feedBogusEmail] => [feedTopModules] => Array ( [0] => 105 ) [feedTopFbExcludeCategories] => Array ( [0] => 243 [1] => 353 [2] => 333 ) [introTextCleanup] => 0 [introTextCleanupExcludeTags] => [introTextCleanupTagAttr] => [fullTextCleanup] => 0 [fullTextCleanupExcludeTags] => [fullTextCleanupTagAttr] => [xssFiltering] => 0 [linkPopupWidth] => 900 [linkPopupHeight] => 600 [imagesQuality] => 100 [itemImageXS] => 100 [itemImageS] => 200 [itemImageM] => 400 [itemImageL] => 600 [itemImageXL] => 900 [itemImageGeneric] => 300 [catImageWidth] => 100 [catImageDefault] => 1 [userImageWidth] => 100 [userImageDefault] => 1 [commenterImgWidth] => 48 [onlineImageEditor] => sumopaint [imageTimestamp] => 0 [imageMemoryLimit] => [socialButtonCode] => [twitterUsername] => [facebookMetatags] => 1 [facebookImage] => Medium [comments] => 1 [commentsOrdering] => DESC [commentsLimit] => 10 [commentsFormPosition] => below [commentsPublishing] => 0 [commentsReporting] => 2 [commentsReportRecipient] => [inlineCommentsModeration] => 0 [gravatar] => 1 [antispam] => 0 [recaptchaForRegistered] => 1 [akismetForRegistered] => 1 [commentsFormNotes] => 1 [commentsFormNotesText] => [frontendEditing] => 1 [showImageTab] => 1 [showImageGalleryTab] => 1 [showVideoTab] => 1 [showExtraFieldsTab] => 1 [showAttachmentsTab] => 1 [showOCMPlugins] => 1 [sideBarDisplayFrontend] => 0 [staticURL] => https://static.slobodnadalmacija.hr [siteURL] => https://slobodnadalmacija.hr [sseHost] => sse.slobodnadalmacija.hr [lockingArticlesCategories] => Array ( [0] => 119 [1] => 424 [2] => 250 [3] => 251 [4] => 452 [5] => 252 [6] => 477 [7] => 253 [8] => 254 [9] => 255 [10] => 483 [11] => 256 [12] => 257 [13] => 258 [14] => 260 ) [lockingArticlesUnit] => YEAR [lockingArticlesQuantity] => 1 [photoGalleryExtraField] => 63 [photoGalleryExtraFieldON] => 2 [videoGalleryExtraField] => 67 [videoGalleryExtraFieldON] => 2 [tickerModules] => Array ( [0] => 408 [1] => 409 ) [gaEmail] => [mergeEditors] => 1 [sideBarDisplay] => 1 [attachmentsFolder] => [hideImportButton] => 0 [googleSearch] => 0 [googleSearchContainer] => ocmGoogleSearchContainer [OCMUserProfile] => 1 [OCMUserGroup] => 4 [redirect] => 101 [adminSearch] => simple [cookieDomain] => [gatherStatistics] => 1 [article_preview_ocm_category_id] => [taggingSystem] => 1 [lockTags] => 0 [showTagFilter] => 0 [ocmTagNorm] => 0 [ocmTagNormCase] => lower [ocmTagNormAdditionalReplacements] => [recaptcha_public_key] => marko_margeta [recaptcha_private_key] => zoey2013 [recaptcha_theme] => clean [recaptchaV2] => 1 [recaptchaOnRegistration] => 0 [akismetApiKey] => [stopForumSpam] => 0 [stopForumSpamApiKey] => [showItemsCounterAdmin] => 1 [showChildCatItems] => 1 [disableCompactOrdering] => 0 [metaDescLimit] => 150 [enforceSEFReplacements] => 0 [SEFReplacements] => À|A, Á|A, Â|A, Ã|A, Ä|A, Å|A, à|a, á|a, â|a, ã|a, ä|a, å|a, Ā|A, ā|a, Ă|A, ă|a, Ą|A, ą|a, Ç|C, ç|c, Ć|C, ć|c, Ĉ|C, ĉ|c, Ċ|C, ċ|c, Č|C, č|c, Ð|D, ð|d, Ď|D, ď|d, Đ|D, đ|d, È|E, É|E, Ê|E, Ë|E, è|e, é|e, ê|e, ë|e, Ē|E, ē|e, Ĕ|E, ĕ|e, Ė|E, ė|e, Ę|E, ę|e, Ě|E, ě|e, Ĝ|G, ĝ|g, Ğ|G, ğ|g, Ġ|G, ġ|g, Ģ|G, ģ|g, Ĥ|H, ĥ|h, Ħ|H, ħ|h, Ì|I, Í|I, Î|I, Ï|I, ì|i, í|i, î|i, ï|i, Ĩ|I, ĩ|i, Ī|I, ī|i, Ĭ|I, ĭ|i, Į|I, į|i, İ|I, ı|i, Ĵ|J, ĵ|j, Ķ|K, ķ|k, ĸ|k, Ĺ|L, ĺ|l, Ļ|L, ļ|l, Ľ|L, ľ|l, Ŀ|L, ŀ|l, Ł|L, ł|l, Ñ|N, ñ|n, Ń|N, ń|n, Ņ|N, ņ|n, Ň|N, ň|n, ʼn|n, Ŋ|N, ŋ|n, Ò|O, Ó|O, Ô|O, Õ|O, Ö|O, Ø|O, ò|o, ó|o, ô|o, õ|o, ö|o, ø|o, Ō|O, ō|o, Ŏ|O, ŏ|o, Ő|O, ő|o, Ŕ|R, ŕ|r, Ŗ|R, ŗ|r, Ř|R, ř|r, Ś|S, ś|s, Ŝ|S, ŝ|s, Ş|S, ş|s, Š|S, š|s, ſ|s, Ţ|T, ţ|t, Ť|T, ť|t, Ŧ|T, ŧ|t, Ù|U, Ú|U, Û|U, Ü|U, ù|u, ú|u, û|u, ü|u, Ũ|U, ũ|u, Ū|U, ū|u, Ŭ|U, ŭ|u, Ů|U, ů|u, Ű|U, ű|u, Ų|U, ų|u, Ŵ|W, ŵ|w, Ý|Y, ý|y, ÿ|y, Ŷ|Y, ŷ|y, Ÿ|Y, Ź|Z, ź|z, Ż|Z, ż|z, Ž|Z, ž|z, α|a, β|b, γ|g, δ|d, ε|e, ζ|z, η|h, θ|th, ι|i, κ|k, λ|l, μ|m, ν|n, ξ|x, ο|o, π|p, ρ|r, σ|s, τ|t, υ|y, φ|f, χ|ch, ψ|ps, ω|w, Α|A, Β|B, Γ|G, Δ|D, Ε|E, Ζ|Z, Η|H, Θ|Th, Ι|I, Κ|K, Λ|L, Μ|M, Ξ|X, Ο|O, Π|P, Ρ|R, Σ|S, Τ|T, Υ|Y, Φ|F, Χ|Ch, Ψ|Ps, Ω|W, ά|a, έ|e, ή|h, ί|i, ό|o, ύ|y, ώ|w, Ά|A, Έ|E, Ή|H, Ί|I, Ό|O, Ύ|Y, Ώ|W, ϊ|i, ΐ|i, ϋ|y, ς|s, А|A, Ӑ|A, Ӓ|A, Ә|E, Ӛ|E, Ӕ|E, Б|B, В|V, Г|G, Ґ|G, Ѓ|G, Ғ|G, Ӷ|G, y|Y, Д|D, Е|E, Ѐ|E, Ё|YO, Ӗ|E, Ҽ|E, Ҿ|E, Є|YE, Ж|ZH, Ӂ|DZH, Җ|ZH, Ӝ|DZH, З|Z, Ҙ|Z, Ӟ|DZ, Ӡ|DZ, Ѕ|DZ, И|I, Ѝ|I, Ӥ|I, Ӣ|I, І|I, Ї|JI, Ӏ|I, Й|Y, Ҋ|Y, Ј|J, К|K, Қ|Q, Ҟ|Q, Ҡ|K, Ӄ|Q, Ҝ|K, Л|L, Ӆ|L, Љ|L, М|M, Ӎ|M, Н|N, Ӊ|N, Ң|N, Ӈ|N, Ҥ|N, Њ|N, О|O, Ӧ|O, Ө|O, Ӫ|O, Ҩ|O, П|P, Ҧ|PF, Р|P, Ҏ|P, С|S, Ҫ|S, Т|T, Ҭ|TH, Ћ|T, Ќ|K, У|U, Ў|U, Ӳ|U, Ӱ|U, Ӯ|U, Ү|U, Ұ|U, Ф|F, Х|H, Ҳ|H, Һ|H, Ц|TS, Ҵ|TS, Ч|CH, Ӵ|CH, Ҷ|CH, Ӌ|CH, Ҹ|CH, Џ|DZ, Ш|SH, Щ|SHT, Ъ|A, Ы|Y, Ӹ|Y, Ь|Y, Ҍ|Y, Э|E, Ӭ|E, Ю|YU, Я|YA, а|a, ӑ|a, ӓ|a, ә|e, ӛ|e, ӕ|e, б|b, в|v, г|g, ґ|g, ѓ|g, ғ|g, ӷ|g, y|y, д|d, е|e, ѐ|e, ё|yo, ӗ|e, ҽ|e, ҿ|e, є|ye, ж|zh, ӂ|dzh, җ|zh, ӝ|dzh, з|z, ҙ|z, ӟ|dz, ӡ|dz, ѕ|dz, и|i, ѝ|i, ӥ|i, ӣ|i, і|i, ї|ji, Ӏ|i, й|y, ҋ|y, ј|j, к|k, қ|q, ҟ|q, ҡ|k, ӄ|q, ҝ|k, л|l, ӆ|l, љ|l, м|m, ӎ|m, н|n, ӊ|n, ң|n, ӈ|n, ҥ|n, њ|n, о|o, ӧ|o, ө|o, ӫ|o, ҩ|o, п|p, ҧ|pf, р|p, ҏ|p, с|s, ҫ|s, т|t, ҭ|th, ћ|t, ќ|k, у|u, ў|u, ӳ|u, ӱ|u, ӯ|u, ү|u, ұ|u, ф|f, х|h, ҳ|h, һ|h, ц|ts, ҵ|ts, ч|ch, ӵ|ch, ҷ|ch, ӌ|ch, ҹ|ch, џ|dz, ш|sh, щ|sht, ъ|a, ы|y, ӹ|y, ь|y, ҍ|y, э|e, ӭ|e, ю|yu, я|ya [ocmSef] => 0 [ocmSefLabelCat] => content [ocmSefLabelTag] => tag [ocmSefLabelUser] => author [ocmSefLabelSearch] => search [ocmSefLabelDate] => date [ocmSefLabelItem] => 0 [ocmSefLabelItemCustomPrefix] => [ocmSefInsertItemId] => 1 [ocmSefItemIdTitleAliasSep] => dash [ocmSefUseItemTitleAlias] => 1 [ocmSefInsertCatId] => 1 [ocmSefCatIdTitleAliasSep] => dash [ocmSefUseCatTitleAlias] => 1 [show_page_heading] => 0 [categories] => Array ( [0] => 351 ) [exclude_from_group_by_subcategories] => 0 [menu-anchor_css] => nav__link [menu_text] => 1 [menu_show] => 1 [menu-meta_description] => Najnovije zanimljivosti iz Šibenika i Šibenske županije [menu-meta_keywords] => zanimljivosti, šibenik, šibenska županija [secure] => 0 [page_title] => Zanimljivosti [page_description] => SiteMeta Description [page_rights] => [robots] => [inheritFrom] => 0 [num_leading_items] => 2 [num_leading_columns] => 1 [leadingImgSize] => Large [num_primary_items] => 4 [num_primary_columns] => 2 [primaryImgSize] => Medium [num_secondary_items] => 4 [num_secondary_columns] => 1 [secondaryImgSize] => Small [num_links] => 4 [num_links_columns] => 1 [linksImgSize] => XSmall [catCatalogMode] => 0 [catFeaturedItems] => 1 [catOrdering] => publishUp [catPagination] => 2 [catPaginationResults] => 1 [catTitle] => 1 [catTitleItemCounter] => 1 [catDescription] => 1 [catImage] => 1 [catFeedLink] => 0 [catFeedIcon] => 0 [subCategories] => 1 [subCatColumns] => 2 [subCatTitle] => 1 [subCatTitleItemCounter] => 1 [subCatDescription] => 1 [subCatImage] => 1 [catItemTitle] => 1 [catItemTitleLinked] => 1 [catItemFeaturedNotice] => 0 [catItemAuthor] => 1 [catItemDateCreated] => 1 [catItemRating] => 0 [catItemImage] => 1 [catItemIntroText] => 1 [catItemExtraFields] => 0 [catItemHits] => 0 [catItemCategory] => 1 [catItemTags] => 1 [catItemAttachments] => 0 [catItemAttachmentsCounter] => 0 [catItemVideo] => 0 [catItemVideoAutoPlay] => 0 [catItemImageGallery] => 0 [catItemDateModified] => 0 [catItemReadMore] => 1 [catItemCommentsAnchor] => 1 [catItemOCMPlugins] => 1 [itemDateCreated] => 1 [itemTitle] => 1 [itemFeaturedNotice] => 1 [itemAuthor] => 1 [itemFontResizer] => 0 [itemPrintButton] => 0 [itemEmailButton] => 1 [itemSocialButton] => 1 [itemVideoAnchor] => 1 [itemImageGalleryAnchor] => 1 [itemCommentsAnchor] => 1 [itemRating] => 0 [itemImage] => 1 [itemImgSize] => Large [itemImageMainCaption] => 1 [itemImageMainCredits] => 1 [itemIntroText] => 0 [itemFullText] => 1 [itemExtraFields] => 1 [itemDateModified] => 1 [itemHits] => 0 [itemCategory] => 0 [itemTags] => 1 [itemAttachments] => 1 [itemAttachmentsCounter] => 1 [itemVideo] => 1 [itemVideoAutoPlay] => 0 [itemVideoCaption] => 1 [itemVideoCredits] => 1 [itemImageGallery] => 0 [itemNavigation] => 0 [itemComments] => 1 [itemTwitterButton] => 1 [itemFacebookButton] => 1 [itemGooglePlusOneButton] => 1 [itemAuthorBlock] => 0 [itemAuthorImage] => 0 [itemAuthorDescription] => 0 [itemAuthorURL] => 0 [itemAuthorEmail] => 0 [itemAuthorLatest] => 0 [itemAuthorLatestLimit] => 5 [itemRelated] => 1 [itemRelatedLimit] => 2 [itemRelatedTitle] => 1 [itemRelatedCategory] => 1 [itemRelatedImageSize] => Medium [itemRelatedIntrotext] => 0 [itemRelatedFulltext] => 0 [itemRelatedAuthor] => 0 [itemRelatedMedia] => 1 [itemRelatedImageGallery] => 1 [itemOCMPlugins] => 1 [recaptcha] => ) [initialized:protected] => 1 [separator] => . ) [metadesc] => [metadata] => robots= author= [metakey] => [plugins] => {"is_import_from_dnn":true,"incptvocmimagegalleryIGParameters":"default","incptvocmimagegalleryocmIGposition":"OcmAfterDisplayContent","incptvocmimagegalleryocmIGtheme":"CameraSlideshow","incptvocmimagegalleryImages":["\/Portals\/4\/Images\/2019\/04\/26\/Aktualno\/10995637.jpg","\/Portals\/4\/Images\/2019\/04\/26\/Aktualno\/10995630.jpg","\/Portals\/4\/Images\/2019\/04\/26\/Aktualno\/10995638.jpg","\/Portals\/4\/Images\/2019\/04\/26\/Aktualno\/10995642.jpg","\/Portals\/4\/Images\/2019\/04\/26\/Aktualno\/10995629.jpg","\/Portals\/4\/Images\/2019\/04\/26\/Aktualno\/10995627.jpg","\/Portals\/4\/Images\/2019\/04\/26\/Aktualno\/10995628.jpg"],"incptvocmimagegalleryImageTitles":["","","","","","",""],"incptvocmimagegalleryImageDescriptions":["","","","","","",""],"incptvocmimagegalleryImageFocus":["50:50","50:50","50:50","50:50","50:50","50:50","50:50"],"incptvocmimagegalleryImageDimensions":[{"size0":"1920x1277"},{"size0":"1920x1500"},{"size0":"1920x1471"},{"size0":"1920x1437"},{"size0":"1920x1500"},{"size0":"1920x2468"},{"size0":"1920x1320"}]} [language] => * [multi_author] => 0 [type_id] => 0 [category] => TableOCMCategory Object ( [id] => 351 [name] => Zanimljivosti [alias] => zanimljivosti [description] => [parent] => 329 [extraFieldsGroup] => 9 [published] => 1 [image] => [access] => 1 [ordering] => 3 [params] => {"inheritFrom":"323","catMetaDesc":"","catMetaKey":"","catMetaRobots":"","catMetaAuthor":"","theme":"","num_leading_items":"2","num_leading_columns":"1","leadingImgSize":"Large","num_primary_items":"4","num_primary_columns":"2","primaryImgSize":"Medium","num_secondary_items":"4","num_secondary_columns":"1","secondaryImgSize":"Small","num_links":"4","num_links_columns":"1","linksImgSize":"XSmall","catCatalogMode":"0","catFeaturedItems":"1","catOrdering":"publishUp","catPagination":"2","catPaginationResults":"1","catTitle":"1","catTitleItemCounter":"1","catDescription":"1","catImage":"1","catFeedLink":"0","catFeedIcon":"0","subCategories":"1","subCatColumns":"2","subCatOrdering":"","subCatTitle":"1","subCatTitleItemCounter":"1","subCatDescription":"1","subCatImage":"1","itemImageXS":"","itemImageS":"","itemImageM":"","itemImageL":"","itemImageXL":"","catItemTitle":"1","catItemTitleLinked":"1","catItemFeaturedNotice":"0","catItemAuthor":"1","catItemDateCreated":"1","catItemRating":"0","catItemImage":"1","catItemIntroText":"1","catItemIntroTextWordLimit":"","catItemExtraFields":"0","catItemHits":"0","catItemCategory":"1","catItemTags":"1","catItemAttachments":"0","catItemAttachmentsCounter":"0","catItemVideo":"0","catItemVideoWidth":"","catItemVideoHeight":"","catItemAudioWidth":"","catItemAudioHeight":"","catItemVideoAutoPlay":"0","catItemImageGallery":"0","catItemImageGalleryWidth":"","catItemImageGalleryHeight":"","catItemDateModified":"0","catItemReadMore":"1","catItemCommentsAnchor":"1","catItemOCMPlugins":"1","itemDateCreated":"1","itemTitle":"1","itemFeaturedNotice":"1","itemAuthor":"1","itemFontResizer":"1","itemPrintButton":"0","itemEmailButton":"1","itemSocialButton":"1","itemVideoAnchor":"1","itemImageGalleryAnchor":"1","itemCommentsAnchor":"1","itemRating":"0","itemImage":"1","itemImgSize":"Large","itemImageMainCaption":"1","itemImageMainCredits":"1","itemIntroText":"0","itemFullText":"1","itemExtraFields":"0","itemDateModified":"1","itemHits":"0","itemCategory":"0","itemTags":"1","itemAttachments":"1","itemAttachmentsCounter":"1","itemVideo":"1","itemVideoWidth":"","itemVideoHeight":"","itemAudioWidth":"","itemAudioHeight":"","itemVideoAutoPlay":"0","itemVideoCaption":"1","itemVideoCredits":"1","itemImageGallery":"0","itemImageGalleryWidth":"","itemImageGalleryHeight":"","itemNavigation":"0","itemComments":"1","itemTwitterButton":"1","itemFacebookButton":"1","itemGooglePlusOneButton":"1","itemAuthorBlock":"0","itemAuthorImage":"0","itemAuthorDescription":"0","itemAuthorURL":"0","itemAuthorEmail":"0","itemAuthorLatest":"0","itemAuthorLatestLimit":"5","itemRelated":"0","itemRelatedLimit":"5","itemRelatedTitle":"1","itemRelatedCategory":"0","itemRelatedImageSize":"0","itemRelatedIntrotext":"1","itemRelatedFulltext":"0","itemRelatedAuthor":"0","itemRelatedMedia":"0","itemRelatedImageGallery":"0","itemOCMPlugins":"1"} [trash] => 0 [plugins] => {"customparams_created":"2019-11-04 19:44:34","customparams_modified":"2019-11-04 19:44:34","customparams_videobg":"","customparams_countdown_module":"","customparams_search_template":""} [language] => * [container] => 0 [container_name] => [_tbl:protected] => #__ocm_categories [_tbl_key:protected] => id [_tbl_keys:protected] => Array ( [0] => id ) [_db:protected] => JDatabaseDriverMysqli_Exabyte Object ( [name] => mysqli [serverType] => mysql [connection:protected] => mysqli Object ( [affected_rows] => 38 [client_info] => mysqlnd 5.0.12-dev - 20150407 - $Id: 7cc7cc96e675f6d72e5cf0f267f48e167c2abb23 $ [client_version] => 50012 [connect_errno] => 0 [connect_error] => [errno] => 0 [error] => [error_list] => Array ( ) [field_count] => 3 [host_info] => 127.0.0.1 via TCP/IP [info] => [insert_id] => 0 [server_info] => 5.5.30 [server_version] => 50530 [stat] => Uptime: 7770838 Threads: 6 Questions: 1565661032 Slow queries: 4775844 [sqlstate] => 00000 [protocol_version] => 10 [thread_id] => 111633101 [warning_count] => 0 ) [nameQuote:protected] => ` [nullDate:protected] => 0000-00-00 00:00:00 [_database:JDatabaseDriver:private] => sdproductiondb [count:protected] => 54 [cursor:protected] => [debug:protected] => [limit:protected] => 0 [log:protected] => Array ( ) [timings:protected] => Array ( ) [callStacks:protected] => Array ( ) [offset:protected] => 0 [options:protected] => Array ( [driver] => mysqli_exabyte [host] => 127.0.0.1 [user] => proxy_user_front03 [password] => b3hX5DrKwjx6 [database] => sdproductiondb [prefix] => sk_ [select] => 1 [port] => 6033 [socket] => ) [sql:protected] => SELECT id, value, type FROM #__ocm_extra_fields ef WHERE ef.published = 1 [tablePrefix:protected] => sk_ [utf:protected] => 1 [utf8mb4:protected] => 1 [errorNum:protected] => 0 [errorMsg:protected] => [transactionDepth:protected] => 0 [disconnectHandlers:protected] => Array ( ) [ocmConfig] => Array ( ) ) [_trackAssets:protected] => [_rules:protected] => [_locked:protected] => [_autoincrement:protected] => 1 [_observers:protected] => JObserverUpdater Object ( [aliases:protected] => Array ( ) [observers:protected] => Array ( ) [doCallObservers:protected] => 1 ) [_columnAlias:protected] => Array ( ) [_jsonEncode:protected] => Array ( ) [_errors:protected] => Array ( ) [year_lookup] => 0 [link] => /sibenik/susur/zanimljivosti ) [additional_categories] => Array ( ) [link] => /sibenik/susur/zanimljivosti/pave-aras-88-casna-je-goricka-starina-legenda-39-kola-39-u-kojem-je-pjevao-malo-manje-od-60-godina-sica-se-on-puno-toga-i-konoba-i-obora-i-kada-je-varos-bila-vanka-grada-nbsp-za-nase-citatelje-je-otvorio-svoju-skrinju-sjecanja-601643 [printLink] => /sibenik/susur/zanimljivosti/pave-aras-88-casna-je-goricka-starina-legenda-39-kola-39-u-kojem-je-pjevao-malo-manje-od-60-godina-sica-se-on-puno-toga-i-konoba-i-obora-i-kada-je-varos-bila-vanka-grada-nbsp-za-nase-citatelje-je-otvorio-svoju-skrinju-sjecanja-601643?tmpl=component&print=1 [tags] => Array ( [0] => stdClass Object ( [id] => 410696 [name] => šibenik [published] => 1 [section] => [subsection] => [weight] => [created] => 0000-00-00 00:00:00 [main_article_id] => 0 [alias] => sibenik [link] => /tag/sibenik ) [1] => stdClass Object ( [id] => 268938 [name] => gorica [published] => 1 [section] => [subsection] => [weight] => [created] => 0000-00-00 00:00:00 [main_article_id] => 0 [alias] => gorica [link] => /tag/gorica ) [2] => stdClass Object ( [id] => 285957 [name] => varoš [published] => 1 [section] => [subsection] => [weight] => [created] => 0000-00-00 00:00:00 [main_article_id] => 0 [alias] => varos [link] => /tag/varos ) [3] => stdClass Object ( [id] => 458923 [name] => Pave Aras [published] => 1 [section] => [subsection] => [weight] => [created] => 0000-00-00 00:00:00 [main_article_id] => 0 [alias] => pave-aras [link] => /tag/pave-aras ) ) [imageXSmall] => [imageSmall] => [imageMedium] => [imageLarge] => [imageXLarge] => [extraFields] => stdClass Object ( [SuperscriptTitle] => stdClass Object ( [id] => 2 [name] => Superscript Title [value] => TEŽAČKA VRIMENA I BRIMENA [type] => textarea [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 2 [alias] => SuperscriptTitle ) ) [attachments] => Array ( ) [cleanTitle] => Pave Aras (88) časna je gorička starina, legenda 'Kola', u kojem je pjevao malo manje od 60 godina; Sića se on puno toga, i konoba i obora, i kada je Varoš bila vanka grada...  Za naše čitatelje je otvorio svoju škrinju sjećanja [num_of_authors] => 0 [author] => Joomla\CMS\User\User Object ( [isRoot:protected] => [id] => 3232 [name] => Zdravko Pilić [username] => zdravko.pilic [email] => zdravko.pilic@sibenski-list.hr [password] => $2y$10$O9PdHlnaSAYt.zgbdLNsvOn1lgGMDn41TfLgk3P3lwFbgzHJrnk36 [password_clear] => [block] => 0 [sendEmail] => 0 [registerDate] => 0000-00-00 00:00:00 [lastvisitDate] => 0000-00-00 00:00:00 [activation] => [params] => [groups] => Array ( [2] => 2 ) [guest] => 0 [lastResetTime] => 0000-00-00 00:00:00 [resetCount] => 0 [requireReset] => 0 [_params:protected] => Joomla\Registry\Registry Object ( [data:protected] => stdClass Object ( ) [initialized:protected] => [separator] => . ) [_authGroups:protected] => [_authLevels:protected] => [_authActions:protected] => [_errorMsg:protected] => [userHelper:protected] => Joomla\CMS\User\UserWrapper Object ( ) [_errors:protected] => Array ( ) [otpKey] => [otep] => [link] => /autor/zdravko-pilic-3232 [profile] => stdClass Object ( [id] => 1750 [gender] => m [description] => [image] => 1750.png [url] => [group] => 1 [plugins] => ) [avatar] => https://static.slobodnadalmacija.hr/images/authors/1750.png ) [numOfComments] => 0 [mainImage] => https://static.slobodnadalmacija.hr/Portals/4/Images/2019/04/26/Aktualno/10995637.jpg [galleryCount] => 7 [hasImage] => 1 [mainImageAuthor] => [mainImageDesc] => [popup_gallery] => Array ( [0] => stdClass Object ( [src] => https://static.slobodnadalmacija.hr/Portals/4/Images/2019/04/26/Aktualno/10995637.jpg [title] => ) [1] => stdClass Object ( [src] => https://static.slobodnadalmacija.hr/Portals/4/Images/2019/04/26/Aktualno/10995630.jpg [title] => ) [2] => stdClass Object ( [src] => https://static.slobodnadalmacija.hr/Portals/4/Images/2019/04/26/Aktualno/10995638.jpg [title] => ) [3] => stdClass Object ( [src] => https://static.slobodnadalmacija.hr/Portals/4/Images/2019/04/26/Aktualno/10995642.jpg [title] => ) [4] => stdClass Object ( [src] => https://static.slobodnadalmacija.hr/Portals/4/Images/2019/04/26/Aktualno/10995629.jpg [title] => ) [5] => stdClass Object ( [src] => https://static.slobodnadalmacija.hr/Portals/4/Images/2019/04/26/Aktualno/10995627.jpg [title] => ) [6] => stdClass Object ( [src] => https://static.slobodnadalmacija.hr/Portals/4/Images/2019/04/26/Aktualno/10995628.jpg [title] => ) ) [bgPosition] => [videoType] => allvideos [text] => {OCMSplitter}

Mislili ste da u Šibeniku od jučer, od danas fali parkinga? Je, šipak! Uvik je u Šibeniku, u starom dijelu grada, bija problem parking, čak i prije nego su se pojavili auti. Problem je zapravo počeja kad su se pojavili konji, a s njima i karovi. Koji nisu mogli proći niz usku, strmu, zbijenu i skalama pripletenu Goricu. Pa su težaci morali grožđe, kad bi trgali, na rukama i na glavi nositi!

E, da! A prvi parking za karove – je, i to je bilo – bija je na Starom pazaru, na najgornjoj etaži, tamo di je danas pizzeria "Fontana". Dapače, jedan od razloga zbog kojih je Gorica još prije onog Drugog svjetskog rata opustila je i taj što težaci karovima nisu mogli doć do svojih kuća i konoba. Pa se selila priko ceste, u novi gradski kvart koji je rastao, u današnji Varoš. A dodatno, ili skroz je opustila danas, kad se na Goricu ne može auton – jer više nema ni konja ni karova – a nema ni parkinga u blizini. Od težačke Gorice danas su ostale samo skale, i zbijene kuće, s njima nekadašnje konobe, toverne i štale koje se sve više pretvaraju u apartmane...

Dilidba na slamku

Kako ja ovo sve znam? Ma šipak ja znam, ja samo slušam šjor Pavu Arasa (88), časnu goričku i šibensku starinu, legendu "Kola", u kojem je pjevao dugi niz godina – malo manje od 60 (!) – bio u njemu solist i član Uprave, u par navrata i potpredsjednik. I slažem se s njime kako je sve u životu kolo! Vrti se kolo sriće, okriće, vrti se kotač povijesti, kloparaju u našim sjećanjima kola od težačkih karova, đandinjera, kola od auta. I sve ovisi o njima, čak i više nego što mislimo...

– Ja sam, kao i mnogi drugi, bio težačko dijete. Gorica je bila u zidinama, i kad pogledate ovu ulicu, kralja Tomislava, koja ide od kazališta prema Meduliću, i ovu drugu Zagrebačku, prema Pravoslavnoj crkvi, te kuće nisu bile težačke, nego su bile težačke one od česme, prema tvrđavi gore. To su bile manje, zbijene kuće. Kako se živilo u njima? Moj dida Pave – zva se ka i ja – rođen je 15. siječnja 1872. I bija je jedinac, a i moj ćaća Frane je bija jedinac. A to nije bilo pravilo, nego prije izuzetak. Iz njihovih pričanja, bilo bi normalno da jedan gazda ima tri četiri sina, svi težaci, i nema dilidbe dok je on živ. Gazda. I šta bi se događalo? Da nema mjesta za svih. I onda bi se dogodilo da se iz Gorice izlazilo put Varoša, pod ovu drugu tvrđavu, priko ceste. I obično bi se na slamku, ili na šibice, izvlačilo koja će dva ostat na imanju, a oni koji izvuče najkraći kraj, on će dobit da radi kuću u Varošu. To je onda bilo vanka grada. Evo vam primjera. Moja majka je bila Dunkićka. Njezin otac, moj dida i njezin drugi brat su ostali, a treći brat, Ivula Dunkić, dobio je zemlju da izgradi kuću kraj bolnice, priko puta suda. Moj dida je priča, ili da pamti, ili da su njemu pričali, ko je ima prvi kar u Šibeniku.

Smrad i muve

– Jer, šta su ljudi prije kara i konja najviše koristili? Mazge! A znate li zašto? Ona je bogomdana u odnosu na konja, jer je konja teže hraniti. Mazga je oskudna u hrani, a po pitanju samara i tovarenja jača i bolja od magareta. I sve se to na mazgama nosilo. I čim su počeli karovi, mazge su otpadale, i dolazili su konji. A Gorica je bila jako nezgodna za kar. Onaj gornji dio starog pazara, di je sad Fontana, to je bio parking za kar. Jer, kar je bija jako nezgodan za prolaz, nije se moglo s njime ići, usko je tu, pogotovo se nije moglo s njim priko skala. Dakle, uvik je parking bija problem! – lucidno primjećuje šjor Pave.

– Ni kanalizacije nije bilo kad san ja bija dite, bili su javni kanali, al su zato štale bile. Bilo je težaka koji su stali kod Svetoga Duha, tamo di je sad "Marenda", a štale su in bile kod moje kuće gori, put Groblja svete Ane. I onda se zbog dilidbe, a i zbog zdravlja, išlo put Varoši. Eto, i ovi moj prijatelj Galo Dunkić i njegovi su s Gorice otišli put Varoši. Zašto zbog zdravlja? Čujte, Gorica je zbivena. Niko nije vrtal ima. I štale su bile uz kuću, ili malo dalje od kuće. To je smrdilo, bilo je i puno muva. A u Varošu su kuće imale vrtle, imale su obor, kako mi u Šibeniku kažemo. A u oboru si moga kar držat! To je isto bila prednost. I ima si čistu ariju, ali i mogućnost nadogradnje, novih kuća. A na Gorici nije bilo nadogradnje, samo adaptacija. Nema novih kuća!

Najveći patnici

– I sada se na našoj Gorici događa adaptacija, samo druge vrste. Stare se težačke kuće pretvaraju u luksuzne apartmane. I kad je počela selidba, ona je permanentno trajala do rata. Onog Drugog svjetskog, a i poslije. Dosta obitelji, Ercegovići, Dunkići, Polići... i bog te pitaj još koliko njih selili su u Varoš, na periferiju tadašnju, mi smo taj dio zvali "u strani". Jer nije uopće bilo kuća tamo di je sad ovi Katolički dom pa gori prema ovoj tvrđavi. I znate šta je još bija Goričanima i Goričankama problem, sad san se sitija... Nisu imali di robu sušiti, nije svak ima terecu, čak se išlo na onu gori stranu na drače mećati lancune da se osuši. "U stranu" smo, velim vam, zvali onaj dio prema tvrđavi Barone. Ne znam je li vam zanimljivo ovo šta van govorin... – prekida sam sebe šjor Pave, dok ga ja zaneseno slušam. Da je li mi zanimljivo, još pitate. Ka da film gledam!

I nastavlja šjor Pave...
– Sada su auta problem i Varošanima, ne znaju ni oni di će s njima!... A težaci, to su vam najveći patnici. Najzaslužniji ljudi! A znate koji su među njima najveći? To su vam Dolačani – opet me svojom lucidnom primjedbom iznenađuje pripovjedač. A poslušajte i zašto. Očito je!

– Jer, ono što smo mi imali kući, štale, oni su imali na Srimi, priko mora. I digneš se ti po noći, onda ideš brodon na vesla, niko motor nije ima, to su bili malo veći brodovi, i zavežeš brod, pa iđeš na noge gori, penješ se, i otvaraš štale i otalen se tek iđe u polje. I zato su oni relativno najviše intelektualaca imali. Upravo zbog teškoga života! Jer bi ćaća reka: "Ovaj mi dobro uči, ovoga ću jednoga spasiti!" I zato imate među Dolačanima i jednog Guberinu šta je osnova SUVAG, i ovoga i onoga. Jer, bilo ih je još, brojni drugi su završili fakultete, postali poznati, veliki ljudi...
 

Prasac od čovika

– A moja Gorica je, kakva je takva je, meni je draga. Mi smo na njoj živili skoro obiteljski. Kad bi kome došli neki veliki gosti, mi bi išli jedan drugome: "Aj, uzajmi mi tri-četiri katrige." Jer nisi ima. I živilo se od vina. Bili su Goričani odlični vinogradari, ali mali broj ih je bija da su bili dobri podrumari. Jer, da bi bija, mora bit i dobra konoba, mora biti dobro suđe – kako vinari zovu bačve i ostali pribor – a mora bit i fer plej. Bože sačuvaj da bi neki susjed pustio vino a da ovaj koji je prije toga otvorio tovernu nije proda svoje! Bilo je izuzetaka, ali za takve se govorilo da je prasac od čovika. To se točno znalo, na Gorici nikad nisu u isto vrime mogle biti dvi toverne otvorene. Svakome je tribalo živiti! Tako je bilo i u Docu. Jedna po jedna, nikad dvi! Ljudi bi dolazili pitati ovog šta je drža koliko još ima vina, on bi in reka: "Evo, bit će još dan, dva, tri, i onda ti moš pustit svoje u prodaju." To vam je taj fer plej.

– A toverna van je bila jedna javna tribina. Tamo bi čovik čoviku reka: "Slušaj ti, kako si ti ono iša karom priko moga, a put ti je okolo?" Za to bi se reklo "ukoriti pred ljudima", to je bila institucija! I do toga bi se držalo. Čovik bi se ponosija time da ga nikad niko nije ukorija prid ljudima. Ni zbog njega, ni zbog dice. To mu je bila čast! To bi naglašava i spominja u osobnu zaslugu ka da je odlikovanje dobija.

– Di su zemlje bile Goričanima? Pretežno Donje Polje i nešto Gornje Polje, ovom kad se iđe put Dubrave, i prema biličkim kućama. I uvik se nastojalo da zemlja ostane u kući, na muškima. A kad se ćerka uda, onda joj se dade adota. Nosila se u konistrama roba, neka se vidi fina, sumprešana, rekamana, kupila bi se makina za šivanje... i znalo bi se dati i komad zemlje. I točno se znalo ko s kin ide, ko se za koga ženi i udaje. Srednja klasa za srednju klasu, viša za višu.

Bogati i siromašni

– Kako se znalo ko je ko? A znalo se! Moćniji težaci, bogatiji, imali su i kar i đendinjeru, i po dva konja. Srednji jednog konja, i jedan kar, ka i moj ćaća. A oni najmanji imali su magarčića, i čak su vlakon znali ić u polje. Njima je čak zna neko u kući bit zaposlen, jer ne bi mogli sto posto od zemlje živit. Znate kako se prije gledala kvaliteta zemlje? I po tome je li daleka ili je blizu. Šibenčani su imali velike zemlje u Danilskom polju. Po pričanju moga dide, a to su onda i njemu pričali njegovi, sva je zemlja u Danilu pripadala Šibenčanima i Crkvi. A ovi domaći, šta su živili okolo, bavili su se stočarstvom. I sada je normalno da su oni to s vrimenom pokupovali. Bilo in je blizu! Jer, razlika je imati kvalitetnu zemlju u Vrpolju ili kod groblja, odnosno kod crkve u Ražinama. Ovo je bliže, i onda lakše, i za radit i za dovest, i za sve.

– A u Ražinama, da kažem i to, u vrime talijanske okupacije, tamo ni jedna kuća nije bila. Industrija je tamo napravila gradić, TLM. Na Brodarici isto nije bilo ništa, jedna ili dvi kuće. Svi su bili na Krapnju. I šta van je interesantno, ćerima i sestrama bi se davala zemlja uz more na Brodarici, koja je danas vridnost, a braća bi uzimala i dilila ono što je onda vridilo i od čega se živilo. Ka, na primjer, mriže – priča šjor Pave. I smijemo se skupa. Koji dobar posal! Unuci ih sigurno blagoslivljaju...

Šibenska kapa

Dodaje šjor Pave još jednu pametnu besidu:
– Znate kako van je u nas, kakvi smo mi svit... Uša van je neko u vinograd, ubrat grožđe, i vi da ste ga uvatili, najrađe bi ga ubili. Moja ulica je bila Drniška, sada se zove Jurja Petrovića, i išla bi vojska ozgara, čak je poslin rata bija kažnjenički bataljon gori. I moj bi ćaća točija vino, zagrabija bukaron, i da bi im pit, pet litara bi znali popit. Neka piju ljudi! Ali da je uvatija koga da mu ubere grozd grožđa u vinogradu, oči bi mu izvadija! Ne on, nega svi su takvi bili! I još je jedna stvar bila – šibenska kapa se nigdi nije skidala s glave, osin u crkvi i sprovod kad je iša. Kad bi išli u sud, nema je skinit! Tako su ljudi pričali, je li istina ili nije, nemojte mene pitat.

Zadnje vino Arasovi su na Gorici napravili – lani. Ove godine Pave svoj vinograd nije niti riza, tako da se s ovom godinom ugasila još jedna familijarna težačka povijest. Pave ima dva sina, jedan je vanka, drugi je diplomirani inženjer elektrotehnike, sa zemljom nema veze. Radi u HEP-u, u struji, kao i Pave, uostalom, koji je skoro čitav svoj radni vijek proveo u "Elektroprivredi".


Din, din u Ristana
U toverni nema dva deca, nego su mire litra, po litre i kvarat. I kad uđeš, ulaznica je kvarat, da kušaš kakvo je vino. I onda dođe prijatelj, napije se iz tvoje čaše, da prova, i onda i on zove vino. A čaše su se prale u dvi ramine, u jednoj čista voda, mućneš, u drugu izliješ (di ste, HASAP-i i sanitarne inspekcije?) – sam si pra čaše. A čaše su se uzimale u jednog Pecelja, zvanog Ristan, koji je ima staklariju. Jer, vi kad otvarate tovernu, kad puštate vino u prodaju, vama triba dvaset čaša. A ko je onda ima dvaset čaša, niko! I onda bi se išlo u njega, s konistron, stavilo bi se u nju slama, a on bi vadija čaše, jednu po jednu iz slame i kucka – din, din – dobra. I tako bi ti to platija nešto malo, taj najam, samo si mora vratiti isti broj koliko si uzeja, na istu proceduru – din, din – dobra je. A ako se ne čuje din, din – ne vaja, pukla je, plati! Zdravu si je dobija! I onda je u najam uzima drugi, koji je bija na redu za otvorit tovernu, isto u konistru, iz slame u slamu, da se ne razbiju. Najam inventara!
Bilo je konoba tako mračnih da bi in tribala žarulja od 500 svića u podne da gori da bi se unutra vidija prst prid nosom. A on bi metnija lumacu! Ali od čaša je bila slaba prodaja, najbolje je bilo ako bi vino išlo na boce i bocune, onda bi se dobro i brzo prodalo. A kada bi išli financi, onda bi gazda zna uvik držat malu bačvu, u koju bi liva iz velike. I prikaziva da uvik jednu te istu prodaje. I plaća na malu. Uvik je bilo – snađi se!

[jcfields] => Array ( ) [event] => stdClass Object ( [BeforeDisplay] => [AfterDisplay] => [AfterDisplayTitle] => [BeforeDisplayContent] => [AfterDisplayContent] => [OCMBeforeDisplay] => [OCMAfterDisplay] => [OCMAfterDisplayTitle] => [OCMBeforeDisplayContent] => [OCMAfterDisplayContent] =>








[OCMUserDisplay] => [OCMCommentsCounter] => [OCMCommentsBlock] => ) [image] => [imageWidth] => 600 [comments] => Array ( ) [absoluteURL] => https://slobodnadalmacija.hr/sibenik/susur/zanimljivosti/pave-aras-88-casna-je-goricka-starina-legenda-39-kola-39-u-kojem-je-pjevao-malo-manje-od-60-godina-sica-se-on-puno-toga-i-konoba-i-obora-i-kada-je-varos-bila-vanka-grada-nbsp-za-nase-citatelje-je-otvorio-svoju-skrinju-sjecanja-601643 [emailLink] => /component/mailto/?tmpl=component&template=site&link=e0024f4f0bbb93a75eef53aff7b104db57ed64cf [twitterURL] => http://twitter.com/intent/tweet?text=Pave+Aras+%2888%29+%C4%8Dasna+je+gori%C4%8Dka+starina%2C+legenda+%26%23039%3BKola%26%23039%3B%2C+u+kojem+je+pjevao+malo+manje+od+60+godina%3B+Si%C4%87a+se+on+puno+toga%2C+i+konoba+i+obora%2C+i+kada+je+Varo%C5%A1+bila+vanka+grada...%C2%A0+Za+na%C5%A1e+%C4%8Ditatelje+je+otvorio+svoju+%C5%A1krinju+sje%C4%87anja&url=https%3A%2F%2Fslobodnadalmacija.hr%2Fsibenik%2Fsusur%2Fzanimljivosti%2Fpave-aras-88-casna-je-goricka-starina-legenda-39-kola-39-u-kojem-je-pjevao-malo-manje-od-60-godina-sica-se-on-puno-toga-i-konoba-i-obora-i-kada-je-varos-bila-vanka-grada-nbsp-za-nase-citatelje-je-otvorio-svoju-skrinju-sjecanja-601643 [socialLink] => https%3A%2F%2Fslobodnadalmacija.hr%2Fsibenik%2Fsusur%2Fzanimljivosti%2Fpave-aras-88-casna-je-goricka-starina-legenda-39-kola-39-u-kojem-je-pjevao-malo-manje-od-60-godina-sica-se-on-puno-toga-i-konoba-i-obora-i-kada-je-varos-bila-vanka-grada-nbsp-za-nase-citatelje-je-otvorio-svoju-skrinju-sjecanja-601643 )
Array ( [1] => stdClass Object ( [id] => 2 [name] => Superscript Title [value] => TEŽAČKA VRIMENA I BRIMENA [type] => textarea [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 2 [alias] => SuperscriptTitle ) )
StoryEditorOCM
ZanimljivostiTEŽAČKA VRIMENA I BRIMENA

Pave Aras (88) časna je gorička starina, legenda 'Kola', u kojem je pjevao malo manje od 60 godina; Sića se on puno toga, i konoba i obora, i kada je Varoš bila vanka grada...  Za naše čitatelje je otvorio svoju škrinju sjećanja

2. svibnja 2019. - 16:15

Mislili ste da u Šibeniku od jučer, od danas fali parkinga? Je, šipak! Uvik je u Šibeniku, u starom dijelu grada, bija problem parking, čak i prije nego su se pojavili auti. Problem je zapravo počeja kad su se pojavili konji, a s njima i karovi. Koji nisu mogli proći niz usku, strmu, zbijenu i skalama pripletenu Goricu. Pa su težaci morali grožđe, kad bi trgali, na rukama i na glavi nositi!

E, da! A prvi parking za karove – je, i to je bilo – bija je na Starom pazaru, na najgornjoj etaži, tamo di je danas pizzeria "Fontana". Dapače, jedan od razloga zbog kojih je Gorica još prije onog Drugog svjetskog rata opustila je i taj što težaci karovima nisu mogli doć do svojih kuća i konoba. Pa se selila priko ceste, u novi gradski kvart koji je rastao, u današnji Varoš. A dodatno, ili skroz je opustila danas, kad se na Goricu ne može auton – jer više nema ni konja ni karova – a nema ni parkinga u blizini. Od težačke Gorice danas su ostale samo skale, i zbijene kuće, s njima nekadašnje konobe, toverne i štale koje se sve više pretvaraju u apartmane...

Dilidba na slamku

Kako ja ovo sve znam? Ma šipak ja znam, ja samo slušam šjor Pavu Arasa (88), časnu goričku i šibensku starinu, legendu "Kola", u kojem je pjevao dugi niz godina – malo manje od 60 (!) – bio u njemu solist i član Uprave, u par navrata i potpredsjednik. I slažem se s njime kako je sve u životu kolo! Vrti se kolo sriće, okriće, vrti se kotač povijesti, kloparaju u našim sjećanjima kola od težačkih karova, đandinjera, kola od auta. I sve ovisi o njima, čak i više nego što mislimo...

– Ja sam, kao i mnogi drugi, bio težačko dijete. Gorica je bila u zidinama, i kad pogledate ovu ulicu, kralja Tomislava, koja ide od kazališta prema Meduliću, i ovu drugu Zagrebačku, prema Pravoslavnoj crkvi, te kuće nisu bile težačke, nego su bile težačke one od česme, prema tvrđavi gore. To su bile manje, zbijene kuće. Kako se živilo u njima? Moj dida Pave – zva se ka i ja – rođen je 15. siječnja 1872. I bija je jedinac, a i moj ćaća Frane je bija jedinac. A to nije bilo pravilo, nego prije izuzetak. Iz njihovih pričanja, bilo bi normalno da jedan gazda ima tri četiri sina, svi težaci, i nema dilidbe dok je on živ. Gazda. I šta bi se događalo? Da nema mjesta za svih. I onda bi se dogodilo da se iz Gorice izlazilo put Varoša, pod ovu drugu tvrđavu, priko ceste. I obično bi se na slamku, ili na šibice, izvlačilo koja će dva ostat na imanju, a oni koji izvuče najkraći kraj, on će dobit da radi kuću u Varošu. To je onda bilo vanka grada. Evo vam primjera. Moja majka je bila Dunkićka. Njezin otac, moj dida i njezin drugi brat su ostali, a treći brat, Ivula Dunkić, dobio je zemlju da izgradi kuću kraj bolnice, priko puta suda. Moj dida je priča, ili da pamti, ili da su njemu pričali, ko je ima prvi kar u Šibeniku.

Smrad i muve

– Jer, šta su ljudi prije kara i konja najviše koristili? Mazge! A znate li zašto? Ona je bogomdana u odnosu na konja, jer je konja teže hraniti. Mazga je oskudna u hrani, a po pitanju samara i tovarenja jača i bolja od magareta. I sve se to na mazgama nosilo. I čim su počeli karovi, mazge su otpadale, i dolazili su konji. A Gorica je bila jako nezgodna za kar. Onaj gornji dio starog pazara, di je sad Fontana, to je bio parking za kar. Jer, kar je bija jako nezgodan za prolaz, nije se moglo s njime ići, usko je tu, pogotovo se nije moglo s njim priko skala. Dakle, uvik je parking bija problem! – lucidno primjećuje šjor Pave.

– Ni kanalizacije nije bilo kad san ja bija dite, bili su javni kanali, al su zato štale bile. Bilo je težaka koji su stali kod Svetoga Duha, tamo di je sad "Marenda", a štale su in bile kod moje kuće gori, put Groblja svete Ane. I onda se zbog dilidbe, a i zbog zdravlja, išlo put Varoši. Eto, i ovi moj prijatelj Galo Dunkić i njegovi su s Gorice otišli put Varoši. Zašto zbog zdravlja? Čujte, Gorica je zbivena. Niko nije vrtal ima. I štale su bile uz kuću, ili malo dalje od kuće. To je smrdilo, bilo je i puno muva. A u Varošu su kuće imale vrtle, imale su obor, kako mi u Šibeniku kažemo. A u oboru si moga kar držat! To je isto bila prednost. I ima si čistu ariju, ali i mogućnost nadogradnje, novih kuća. A na Gorici nije bilo nadogradnje, samo adaptacija. Nema novih kuća!

Najveći patnici

– I sada se na našoj Gorici događa adaptacija, samo druge vrste. Stare se težačke kuće pretvaraju u luksuzne apartmane. I kad je počela selidba, ona je permanentno trajala do rata. Onog Drugog svjetskog, a i poslije. Dosta obitelji, Ercegovići, Dunkići, Polići... i bog te pitaj još koliko njih selili su u Varoš, na periferiju tadašnju, mi smo taj dio zvali "u strani". Jer nije uopće bilo kuća tamo di je sad ovi Katolički dom pa gori prema ovoj tvrđavi. I znate šta je još bija Goričanima i Goričankama problem, sad san se sitija... Nisu imali di robu sušiti, nije svak ima terecu, čak se išlo na onu gori stranu na drače mećati lancune da se osuši. "U stranu" smo, velim vam, zvali onaj dio prema tvrđavi Barone. Ne znam je li vam zanimljivo ovo šta van govorin... – prekida sam sebe šjor Pave, dok ga ja zaneseno slušam. Da je li mi zanimljivo, još pitate. Ka da film gledam!

I nastavlja šjor Pave...
– Sada su auta problem i Varošanima, ne znaju ni oni di će s njima!... A težaci, to su vam najveći patnici. Najzaslužniji ljudi! A znate koji su među njima najveći? To su vam Dolačani – opet me svojom lucidnom primjedbom iznenađuje pripovjedač. A poslušajte i zašto. Očito je!

– Jer, ono što smo mi imali kući, štale, oni su imali na Srimi, priko mora. I digneš se ti po noći, onda ideš brodon na vesla, niko motor nije ima, to su bili malo veći brodovi, i zavežeš brod, pa iđeš na noge gori, penješ se, i otvaraš štale i otalen se tek iđe u polje. I zato su oni relativno najviše intelektualaca imali. Upravo zbog teškoga života! Jer bi ćaća reka: "Ovaj mi dobro uči, ovoga ću jednoga spasiti!" I zato imate među Dolačanima i jednog Guberinu šta je osnova SUVAG, i ovoga i onoga. Jer, bilo ih je još, brojni drugi su završili fakultete, postali poznati, veliki ljudi...
 

Prasac od čovika

– A moja Gorica je, kakva je takva je, meni je draga. Mi smo na njoj živili skoro obiteljski. Kad bi kome došli neki veliki gosti, mi bi išli jedan drugome: "Aj, uzajmi mi tri-četiri katrige." Jer nisi ima. I živilo se od vina. Bili su Goričani odlični vinogradari, ali mali broj ih je bija da su bili dobri podrumari. Jer, da bi bija, mora bit i dobra konoba, mora biti dobro suđe – kako vinari zovu bačve i ostali pribor – a mora bit i fer plej. Bože sačuvaj da bi neki susjed pustio vino a da ovaj koji je prije toga otvorio tovernu nije proda svoje! Bilo je izuzetaka, ali za takve se govorilo da je prasac od čovika. To se točno znalo, na Gorici nikad nisu u isto vrime mogle biti dvi toverne otvorene. Svakome je tribalo živiti! Tako je bilo i u Docu. Jedna po jedna, nikad dvi! Ljudi bi dolazili pitati ovog šta je drža koliko još ima vina, on bi in reka: "Evo, bit će još dan, dva, tri, i onda ti moš pustit svoje u prodaju." To vam je taj fer plej.

– A toverna van je bila jedna javna tribina. Tamo bi čovik čoviku reka: "Slušaj ti, kako si ti ono iša karom priko moga, a put ti je okolo?" Za to bi se reklo "ukoriti pred ljudima", to je bila institucija! I do toga bi se držalo. Čovik bi se ponosija time da ga nikad niko nije ukorija prid ljudima. Ni zbog njega, ni zbog dice. To mu je bila čast! To bi naglašava i spominja u osobnu zaslugu ka da je odlikovanje dobija.

– Di su zemlje bile Goričanima? Pretežno Donje Polje i nešto Gornje Polje, ovom kad se iđe put Dubrave, i prema biličkim kućama. I uvik se nastojalo da zemlja ostane u kući, na muškima. A kad se ćerka uda, onda joj se dade adota. Nosila se u konistrama roba, neka se vidi fina, sumprešana, rekamana, kupila bi se makina za šivanje... i znalo bi se dati i komad zemlje. I točno se znalo ko s kin ide, ko se za koga ženi i udaje. Srednja klasa za srednju klasu, viša za višu.

Bogati i siromašni

– Kako se znalo ko je ko? A znalo se! Moćniji težaci, bogatiji, imali su i kar i đendinjeru, i po dva konja. Srednji jednog konja, i jedan kar, ka i moj ćaća. A oni najmanji imali su magarčića, i čak su vlakon znali ić u polje. Njima je čak zna neko u kući bit zaposlen, jer ne bi mogli sto posto od zemlje živit. Znate kako se prije gledala kvaliteta zemlje? I po tome je li daleka ili je blizu. Šibenčani su imali velike zemlje u Danilskom polju. Po pričanju moga dide, a to su onda i njemu pričali njegovi, sva je zemlja u Danilu pripadala Šibenčanima i Crkvi. A ovi domaći, šta su živili okolo, bavili su se stočarstvom. I sada je normalno da su oni to s vrimenom pokupovali. Bilo in je blizu! Jer, razlika je imati kvalitetnu zemlju u Vrpolju ili kod groblja, odnosno kod crkve u Ražinama. Ovo je bliže, i onda lakše, i za radit i za dovest, i za sve.

– A u Ražinama, da kažem i to, u vrime talijanske okupacije, tamo ni jedna kuća nije bila. Industrija je tamo napravila gradić, TLM. Na Brodarici isto nije bilo ništa, jedna ili dvi kuće. Svi su bili na Krapnju. I šta van je interesantno, ćerima i sestrama bi se davala zemlja uz more na Brodarici, koja je danas vridnost, a braća bi uzimala i dilila ono što je onda vridilo i od čega se živilo. Ka, na primjer, mriže – priča šjor Pave. I smijemo se skupa. Koji dobar posal! Unuci ih sigurno blagoslivljaju...

Šibenska kapa

Dodaje šjor Pave još jednu pametnu besidu:
– Znate kako van je u nas, kakvi smo mi svit... Uša van je neko u vinograd, ubrat grožđe, i vi da ste ga uvatili, najrađe bi ga ubili. Moja ulica je bila Drniška, sada se zove Jurja Petrovića, i išla bi vojska ozgara, čak je poslin rata bija kažnjenički bataljon gori. I moj bi ćaća točija vino, zagrabija bukaron, i da bi im pit, pet litara bi znali popit. Neka piju ljudi! Ali da je uvatija koga da mu ubere grozd grožđa u vinogradu, oči bi mu izvadija! Ne on, nega svi su takvi bili! I još je jedna stvar bila – šibenska kapa se nigdi nije skidala s glave, osin u crkvi i sprovod kad je iša. Kad bi išli u sud, nema je skinit! Tako su ljudi pričali, je li istina ili nije, nemojte mene pitat.

Zadnje vino Arasovi su na Gorici napravili – lani. Ove godine Pave svoj vinograd nije niti riza, tako da se s ovom godinom ugasila još jedna familijarna težačka povijest. Pave ima dva sina, jedan je vanka, drugi je diplomirani inženjer elektrotehnike, sa zemljom nema veze. Radi u HEP-u, u struji, kao i Pave, uostalom, koji je skoro čitav svoj radni vijek proveo u "Elektroprivredi".


Din, din u Ristana
U toverni nema dva deca, nego su mire litra, po litre i kvarat. I kad uđeš, ulaznica je kvarat, da kušaš kakvo je vino. I onda dođe prijatelj, napije se iz tvoje čaše, da prova, i onda i on zove vino. A čaše su se prale u dvi ramine, u jednoj čista voda, mućneš, u drugu izliješ (di ste, HASAP-i i sanitarne inspekcije?) – sam si pra čaše. A čaše su se uzimale u jednog Pecelja, zvanog Ristan, koji je ima staklariju. Jer, vi kad otvarate tovernu, kad puštate vino u prodaju, vama triba dvaset čaša. A ko je onda ima dvaset čaša, niko! I onda bi se išlo u njega, s konistron, stavilo bi se u nju slama, a on bi vadija čaše, jednu po jednu iz slame i kucka – din, din – dobra. I tako bi ti to platija nešto malo, taj najam, samo si mora vratiti isti broj koliko si uzeja, na istu proceduru – din, din – dobra je. A ako se ne čuje din, din – ne vaja, pukla je, plati! Zdravu si je dobija! I onda je u najam uzima drugi, koji je bija na redu za otvorit tovernu, isto u konistru, iz slame u slamu, da se ne razbiju. Najam inventara!
Bilo je konoba tako mračnih da bi in tribala žarulja od 500 svića u podne da gori da bi se unutra vidija prst prid nosom. A on bi metnija lumacu! Ali od čaša je bila slaba prodaja, najbolje je bilo ako bi vino išlo na boce i bocune, onda bi se dobro i brzo prodalo. A kada bi išli financi, onda bi gazda zna uvik držat malu bačvu, u koju bi liva iz velike. I prikaziva da uvik jednu te istu prodaje. I plaća na malu. Uvik je bilo – snađi se!

16. svibanj 2024 07:49