Suživot policijskog službenika Joška Dražića, vodiča službenog psa za detekciju eksploziva, i kujice Bele, kratkodlake belgijske ovčarke, traje od 2011. godine. Žive u istom dvorištu, na Joškovu obiteljskom imanju u Perkoviću, rade u PU šibensko-kninskoj, dobro se poznaju, vezani su prijateljstvom i povjerenjem. Bez toga, uspjeha u zajedničkom radu nema. Bela za toplog vremena boravi, kako Joško reče, u "ljetnoj rezidenciji" uz obiteljsku kuću, a zimi je u kući.
- Živi kao kraljica! Ništa joj ne fali, a kad je zimi jako hladno, lipo leži ispod mog kreveta. Dobro joj je ovdje na selu. Ima svakojakih životinja i sve žive u ljubavi i razumijevanju. A i dica je moja, a iman ih - fala bogu - troje, obožavaju. Ovdje vježbamo, šetamo, trčimo, radimo svašta. Inače, psi za detekciju žive sa svojim vodičima - rekao je na početku našeg razgovora Joško. Na posao, a treba im oko po ure da caddyem stignu do Šibenika, odlaze uredni. Joško u policijskoj uniformi, obrijan, a Bela iščešljana. Ona u boksu, Joško za volanom. I tako svaki radni dan.
Teniska loptica
Joško je u MUP-u počeo raditi 1993. godine nakon završene Policijske akademije...
- Bilo je usred rata i, normalno, svi smo išli u specijalnu policiju. Nakon rata neko sam vrime bio u postaji na poslovima obrade kriminaliteta kao policijski inspektor. Kad je 2002. godine došlo do otvaranja dvaju novih radnih mista - vodiča službenog psa - jednog za detekciju droge i jednog za eksploziv, to me "zagolicalo". Tijekom školovanja družio sam se s instruktorima i vodičima, pošto je i Centar za obuku vodiča u sklopu Akademije. Bilo mi je zanimljivo, zainteresirao sam se i javio na natječaj. Fala bogu, prošao sam i uspješno završio šestomjesečni tečaj - govori Joško.
Saznali smo ponešto i o samoj proceduri nabave, odnosno kupnje pasa i o njihovu školovanju. Putem natječaja MUP kupuje pse stare od godinu do dvije dana, i to uglavnom pasmine belgijski i njemački ovčar, ali može biti i mješanac. Nakon provedenih rigoroznih testiranja psi koji zadovolje sve kriterije imaju s vodičem mjesec dana "probnog rada".
- To je prije svega socijalizacija da se pas privikne na čovika i čovik na njega. Vježbaju se poslušnost, šetnja s povodnikom i bez njega, kreće se u otvorenim i zatvorenim prostorima, privikava na okolinu, buku, zvukove... Na sve što ga čeka u poslu. Onda se vježbaju naredbe "dođi", "sidni", "lezi", "čekaj". Uglavnom, na daljnje školovanje idu psi koji su izuzetno zdravi, socijalizirani i moraju imati izražen nagon za plijenom - objašnjava Joško.
Nakon što su vodič i pas uspostavili dobar odnos, u kojem se mora znati da je vodič ipak "šef", psa se uči usvajanju mirisa. U Belinu slučaju, svih vrsta baruta te vojnih i privrednih eksploziva.
- Pas ima fotografsko pamćenje i kad usvoji miris određenog eksploziva, u glavi mu je da će dobiti nagradu. Plijen, dakle materija koju traži i nagrada su u nerazdvojnoj vezi. Kad nešto nanjuši, pas sjedne – stručno rečeno – markira plijen i čeka nagradu. Moja Bela svoju tenisku lopticu. Mnogi misle da je to jako komplicirano, ali zapravo nije. Psu je to sve jedna velika igra - objasnio nam je Joško.
'Radimo u civilu'
Da se Bela zaista igra dok traži usvojeni "miris baruta" uvjerili smo se i sami. Prvo, kad ju je Joško pustio iz "ljetnikovca", fotoreportera Nikšu i mene potpuno je ignorirala. Kao da nas nema, za nju ne postojimo. Samo Joško i žuta teniska loptica!
Počelo je zagrijavanje, a onda je Joško stavio "neku" kutijicu ispod stolića na kantunu kuće. Beli je pokazao lopticu, zamahnuo kao da će je baciti, a zapravo ju je skrio pod jaketu. Belu je blago plesnuo po bedru i naredio "traži". A ona krenula njuškati oko auta, po travnjaku, stazom i - ma nije prošlo minut vremena - nanjuši sumnjivu "materiju", sjedne i podigne uši. I čeka nagradu.
- Eto, to je to – reče Joško, pohvali Belu i baci joj lopticu, a ona sva sretna skoči, uhvati je i nastavi trčati.
- Pas može ovaj posao raditi šest do osam godina. Bela je tu negdje, na granici, ali je još jako žilava, izdržljiva i izvrsna u svojem poslu. Još će se ona naraditi ako prođe provjeru u Centru koju svi psi imaju jednom godišnje - reče. A provjerili su u proteklih šest godina Joško i Bela puno toga.
"Njuškala" je Bela po hotelima, plažama, nogometnim stadionima, na političkim i drugim javnim skupovima i okupljalištima, u noćnim klubovima, na carini, u luci, graničnim prijelazima... Provjeravaju "teren" kad u neku sredinu dolazi štićena osoba. I ne samo na području PU šibensko-kninske, nego i šire.
- Idemo tamo gdje je potrebno, gdje nas pošalju. U pravilu radimo u civilu kako ne bismo privlačili pozornost i stvarali paniku. Odradimo posao smireno i diskretno. Ako Bela nešto markira, zna se kako ide daljnja procedura - rekao je na kraju Joško.
Markirala i lovački metak
Jednom smo išli u stan jer se sumnjalo da u njemu ima eksplozivnih sredstava. Nekoliko kolega je prije nas obavilo pregled i nisu našli ništa. Ušla je Bela, njuškala, njuškala i dođe do jednog paketa u kantunu prostorije... i sjedne. Nešto je markirala. Kad smo otvorili paket, u njemu je, sasvim na dnu, bio jedan lovački metak. Eto, to je samo jedan primjer koji potvrđuje da zahvaljujući razvijenom njuhu, nagonu za plijenom i nagradom, pas brže i lakše pronalazi materiju za koju je školovan - rekao je Joško.
Belgijanac Had štitio je i Papu
Kad su se 'spojili', Bela je imala samo godinu i pol dana, a iza Joška je već bilo nekoliko godina radnog iskustva kao vodiča službenog psa za detekciju eksploziva. Prvog psa, zvao se Had, također belgijskog ovčara, "zadužio" je 2003. godine i radili su zajedno šest godina.
- Had je otišao u zasluženu mirovinu 2011., ostao je živjeti s nama i uginuo je 2014. godine. E... on je imao priliku raditi za sve velike face 20. stoljeća! Bili smo na osiguranju Georga Busha mlađeg, Gorbačova, pape Ivana Pavla II. i kineskog predsjednika kad su dolazili u Hrvatsku - ponosno će Joško.