Joško Čelar (87) i Ante Baranić (77) vjerojatno su najstariji aktivni par reportera ne samo u Hrvatskoj, nego i u Europi: Dali su svoje najlipše 164 godine za novine

Nisi legenda ako misliš da si legenda, nego tek onda kad ti legenda kaže da si legenda. Kapiši? Ne baš? Dakle, legenda si ako ti Mišo Kovač kaže da si legenda. Ako te pozdravi s – "Di si, legendo!" E, baš je to – "Kako nisi legenda, pa ti si pisao o mojim prvim pločama!" – kazao legendarni Mate Mišo našem legendarnom reporteru Jošku Čelaru kad ga je ovaj vidio s novom suprugom i kćeri Ivanom na Brodarici, ispred "Zlatne ribice"'. Naš je Josip Joško Čelar 1932. godište i u paru s našom drugom legendom, fotoreporterom Antom Baranićem, koji je 1942. godište, vjerojatno je najstariji aktivni – djelatni – živući par reportera ne samo u Hrvatskoj, nego i u Europi. Teflon, dvojac nepoderivih. Kad bi se na hrpu stavilo što su sve njih dvojica napisala – i još više – snimila, vjerojatno bi ispala arhiva omanje novinske agencije.

Dar od Nizozemke

"Kad se zbroji mojih 77 i Joškovih 87, dobije se 164 godine, što je otprilike starost šibenskog kazališta", veli mi Ante. A kazalište je ipak institucija, baš kao i njih dva. Eto, Joško je počeo kao novinar raditi 1962. godine. I što je te godine bilo najaktualnije? "Vijetnamska kriza!" – kao iz topa uzvraća moj stariji kolega, koji u glavi još ima bolji hard disk nego ovaj što ga mi mlađi – koji ne pamtimo ništa, ni ono što je jučer bilo – kupujemo kod Južnokorejaca i Kineza, Samsunga i Huaweija. Radio je tada kao pravni referent u šibenskoj luci, odnosno istoimenom poduzeću "Luka", direktor mu je bio Jakov Grubišić – kasniji predsjednik općine – a njegov zamjenik bio je Joško Vukov, brat poznatog Vice, šibenskog slavuja. "Je, i on je ima lip glas! Prvi tekst koji sam objavio u 'Šibenskom listu' zvao se 'Govor mora uz hridine' sa slikom, iz Primoštena. Na dar sam dobio Agfu 6x6, koja me je – na moju sreću ili nesreću – usmjerila u ovaj posao. A darovala mi ju je jedna novinarka, Nizozemka koja je radila u Europskoj uniji za ugljen i čelik", kazuje Joško, a ja ga prekidam: "Opa, ti si kolega bio prvi korisnik EU fondova, čak i prije nego su osnovani. Dapače, čak i prije nego je sama Unija osnovana. Povukao nepovratna sredstva, odnosno fotoaparat."

Kad bi Vice zapiva...

"Ma, kolegica je vidjela da radim s nekom ruskom 'Smenom' i drugi put kad je došla donijela mi je tu malu 'agfu' na mijeh. S njom sam slikao i ove fotke šibenske luke što ih sada objavljujemo, kao memento. Ima od toga, evo, 56-57 godina. I s kojim sam sve kolegama radio? Uglavnom s pokojnima – Nikola Bego, Joso Jakovljević, Mirko Urošević, Josip Grbelja, pa Omer Jureta, Mile Orlović, Đuro Bećir... Ja ne znam koga da se sitim iz ove naše branše da je živ. Osin Ante, naravno, Baranića. Koji ne da je živ, nego još radi, slikaje", govori Joško, koji kao da parafrazira naslov onog djela "Knjiga mrtvih". A s njima dvojicom, njim i Baranićem, razgovor bi se mogao započeti kao i s pokojnim Titom – "Ako ikada umrem". Eto, Joško se i te izreke sjeća. Kao što se sjeća da je svirao gitaru, svirao i u gimnaziji, na plesnjacima i u nekim – to se tada tako zvalo – VIS-ovima, družio se, tvrdi, i s Vicom, Arsenom, Mišom. To je tada takvo vrime bilo. "Kad bi Vice zapivao kući, u materinu tinelu, čaše su se tresle iza stakla u veltrini. Koji je to glas bio! Najveći ikada, kao Messi? Bez ikakve sumnje! Ja i danas imam ploču koju je snimio u Italiji kad se vratio iz progonstva, ili ne znam kako to reći, bijega u Australiju, zvala se 'Bella Italia', talijanske pjesme koje je on imao u malom prstu – 'O sole mio', 'Arrivederci Roma'... I sad mi je kući na jednom od dva gramofona... Božanstveno, nenadmašno, za sva vremena je to..."

'Farba za kujnu'

Kad razgovaram s kolegom Joškom, kao da razgovaram s Brojem Jedan iz "Alan Forda". Svega se sjeća. Te godine, kad je rođen, iz Amerike je u svijet krenula velika svjetska kriza, Hitler je tek dolazio na vlast u Njemačkoj, htijući poništiti Versailleske ugovore, a dvije godine poslije bio je atentat na kralja Aleksandra u Marseilleu.

"'A ja sam imao samo sedam miseci kad mi je tata dobio zaposlenje u talijanskom veleposlanstvu na Dedinju, pa sam živio tamo i vratili smo se svi, cijela obitelj, kada sam imao šest i pol godina. Pa sam govorio pola srpski, pola hrvatski. Kako je to izgledalo? Pitao sam mamu, bio je jedan zid u kužini u Varošu malo crn od gareži od kamina: 'Mama, zašto je deda farbao crnom farbom ovu kujnu?' Da bi je nakon deset dana pitao ono što sam čuo na ulici: 'Majko, šta to znači aj k vragu!' Tata me u Beogradu vodio da vidim automobil u kojem je ubijen kralj Aleksandar, i njegovu krvavu odoru koja je isto bila izložena, a imam i sliku Titove odore iz Drvara koju sam slikavao za novine sedamdesetih godina."

Što sam rekao, pravi Broj Jedan! Ima i sliku tate u službenoj odori vozača veleposlanstva, pokraj Lancie cabriolet, s tablicama na kojima piše CD – Core diplomatique. A ima i pumpu od vode s tog automobila, koju čuva u svojoj konobi, u staroj obiteljskoj kući u šibenskom Varošu, uz volan s jednog američkog aviona – bombardera, s Visa. "Tata je bio mobiliziran u partizane jer je bio stručnjak, mehaničar ne samo za automobilske, nego i za avionske motore. Eto, tako je naposljetku popravljao te zrakoplove koji su na koncu rata bombardirali i ove naše gradove u Dalmaciji, ali to je tako u ratu."

Nestalo je prisnosti

"Koliko se Šibenik promijenio u ovo godina što ga ti pratiš kao novinar?"
"Nevjerojatno puno. Ali ne bih rekao da je sve bilo nabolje. Nestalo je prisnosti, nedostaje ljubavi, druženja među ljudima, prijateljima i kolegama. Mi bismo se prije obavezno našli poslije posla, na piću. Ritam je bio drugačiji, ljudi su živjeli manje stresno. Ja se sjećam da bi pokojni Brešan znao pješačiti 20-ak kilometara, prohodati do Slapova Krke. Pa sam i ja uzeo torbu s fotoaparatom na rame. I krenuo pjehe do Šibenskog mosta. I usput vidio zanimljive stvari, napisao i snimio reportažu. Pet-šest kilometara. Nekidan san išao do Vidilice, dva-tri kilometra na Šubićevac, pješke. Kad to danas kažeš kome, gledaju te ka da si lud – ma ko će ić pješke. Svit je posta ne malo, nego puno komodan, lin. Prije su masovno išle cile obitelji s dicon na izlete. A sad nikoga, dva-tri trkača, džogera, par njih s pason... Danas kad ko napravi 100 metara na svoje noge, fali se ka da je trča maraton", kazuje Joško, koji je u svojoj karijeri, dugoj gotovo šest desetljeća, izvještavao i izvan granica Hrvatske – iz San Marina, Palma de Mallorke, Venecije, Banske Bistrice u Slovačkoj i Vezsprema u Mađarskoj, kod Balatona, šibenskih gradova prijatelja, intervjuirao i svjetske zvijezde poput Josephine Baker i Orsona Wellesa, pratio predsjednika Tita kad je došao obići Šibenski most, pa poslije predsjednika Tuđmana kada je dolazio u Šibenik, u Domovinskom ratu.

'Di ti je koltura?'

A pratio je, fala Bogu, i Ante Baranić svakog i svašta. Neke je, žureći se, i zaobilazio i pretjecao. Jednom su nas zamalo izrešetali agenti iz Chryslera zatamnjenih stakala, tjelohranitelji američkog veleposlanika Montgomeryja kada smo se nakon rata vraćali iz skradinskog zaleđa, s nekog događaja na kojem smo bili na kraju štićene kolone. A onda je stari vozač autoutrka dao gas turirajući Škodu feliciju – nu, neš makine – do krajnjih granica, pa smo prošli pokraj veleposlanikova mini-vana kao metak, uzimajući mu prednost i presijecajući put, i njemu i našoj policiji koja je s upaljenom rotirkom išla ispred. Ovi naš je samo vrtio prstom po sljepoočnici – "Jeste li vi ludi?" – ja sam jadan širio ruke, a Ante je šaltao ručicu od mjenjača kao Schumacher, mrmljajući beštimje sebi u bradu...

Bilo je to vrime kada se film razvijao ručno, fiksirao, pa se ručno pravila i slika, pa se to slalo priko telefota u Split. Njemu je, čovče, svaka sekunda bila dragocjena da to stigne na vrime za sutrašnju novinu... Ne bi nas ni F-16 stigao da su ga digli iz Aviana, ali svejedno smo morali stati isprid stare pošte, di je jedna rodica ostavila auto nasrid ceste, s upaljena sva četiri žmigavca i mrtva-ladna otišla platiti račun. Mi smo bili drugi ili treći u kilometarskoj koloni koja se stvorila iza nje... Neki su trubili, a Ante je vikao: "A di ti je koltura, p.... ti m....... nekolturna, da bi ti p.... m....... nekolturna. Kozo, da bi li kozo jedna nekolturna..." Smirija se tek kad san mu ja reka: "A ti si mi kulturan u p.m." I počeja smijat ka blesav. A još kad san mu na njegovo pitanje "A di je sad policija?" reka da smo jedno auto s upaljenon rotirkon priticali bez žmigavaca prije jedno pola sata... Svašta san i ja s njin proša, a kamoli on sam sa sobom.

'Alo, šjor Gari...'

"Eto, to šta si metnija svoju novinarsku teku pod guzicu, sad kad si sija na nju da se ne priladiš, to je najbolji potez koji si s njon napravija kroz cili radni staž", reka mi je moj Antiša dok smo sidali na skale od kazališta slikat se.

– "Da si ti žensko, onda bi sad u njoj bile pizdarije. A pošto nisi žensko, sad kad si sija na nju guzicon, ispast će sranja, šta drugo. Moj Zdravko, lako je meni pizdit, lako mi je i sist ode s tobon, ali kako ću se dignit, to mi je najteže... A sićaš li se kad smo ono s Garijen Kasparovin u Makarskoj radili reportažu, kad mu je Josip Zanze prodava šandulinu, pa kad san mu vika da mi se namisti – Alo, alo, šjor Gari..."

Da nas ne poznaju, reka bi svit da je kod nas sve u bajli ili da smo uvik neozbiljni, no s Antom se može biti neozbiljan samo kad posao nije u pitanju. Iza Baranića je velik i ozbiljan fotoreporterski opus, iako on tvrdi da to baš i nije jer fotoreporter i piše i snima, a on je samo snima. I to jedva. A opet, veli, nije ni fotograf jer nije za to završija ni zanat, a u životu se puno više bavija autima kao automehaničar i cijevima kao vodoinstalater. No, neosporna je činjenica da bi se u Antinoj arhivi moglo naći više likova nego na Kvanju i Svetoj Ani, oba gradska groblja zajedno... Samo kad bi i on sam znao gdje je taj sav njegov pusti rad pohranjen, a ima ga na nekoliko različitih adresa. Bez obzira što Ante okriće pilu naopako. "Ja poznat... Ja mogu biti poznat samo kao Ante Baranić, čovik koji 77 godina živi u Šibeniku, koji je radija u kazalištu, svira saksofon, ali, na sriću susjeda, nije dugo trajalo jer su pisali peticiju da ne mogu spavat... Zato najviše volin kad me ljudi oslove sa šjor Ante", veli čovjek koji ima najviše pseudonima u branši na kugli zemaljskoj.

'Matanovi' pseudonimi

"Nisu to bili pseudonimi, nego nužda. Potriba me natirala, ka i Matana. Prije nisi moga radit na sto strana ka danas. Moga si biti honorarac samo za jednu novinu i bog. I onda šta ćeš, potpisiva san se u nekoliko različitih novina s nekoliko različitih imena. Kao Karlo Hauer, to je bija moj dida, njega nije niko zna, pa san se moga s njegovin imenon služit. Pa san onda uzeja ime pokojnog ujca Jose Baljkasa, koji je bija golman u HNK Šibenika. Pa san se, kad san slikava za Sportske novosti, potpisiva 'snimio Joso Baljkas'. Tamo sam i počeja radit ka fotoreporter. A kad je počeja izlazit Jutarnji list, tamo san bija žensko – snimila Branka Slavica. Je, dobro se sićaš. A za Vjesnik san radija kao Joso Trlaja, to mi je bija pokojni pradida. Za Beograd, za beogradske novine, neman pojma kojeg san mrtvog uskrsava, kako san se tamo potpisiva, za njih san ritko radija", priznaje Ante, kojeg podsićan i na zgodu iz Knina iza "Oluje" kad je ovaj iz MORH-a dilija akreditacije. "Najprije je prozva Antu Baranića iz 'Slobodne', pa si ti doša. Pa je prozva Josu Trlaju, pa si doša ti. Pa je prozva Karla Hauera – jopet ti. I sve bi to jadni čovik nekako i podnija da nije prozva Branku Slavicu, pa reka: 'To sigurno niste vi', a ti su mu reka: 'Ne bi virovali, ali i to san ja'"
"Nemam pojma, mislin da si ti tute malo doda, ili ti ili oti šta su ti to pripričavali", neće se baš svega prisititi rado Ante. Koji, veli, ima jednu veliku manu, zna što može, a što ne može. "Nisam kao neki moji prijatelji amateri koji danas u podne iziđu s aparatom u grad, a sutra imaju izložbu. Ja takav kapacitet nisam. I još nisam čuo niti pročitao ni u jednom mediju da je neka izložba bila loša, da je neko izložija nešto što ne valja. Sve odlično! A ako nije odlično, onda se to obradi rječnikom da ništa ne razumiš. Kao da čitaš liječničku dijagnozu, na latinskom!" duhovito primjećuje. No, nudi i drugačije primjere: "Mnogi ne znaju da imamo Tonča Pažanina, našeg Šibenčanina koji sad živi u Zagrebu, kojeg u jednoj londonskoj galeriji plaćaju da tamo izloži svoje radove. Imamo i Davora Šarića, Tomislava Krnića, Marka Barišića koji sjajno radi. Ono što je radio u betinskom Muzeju – 'Evo, za malog Ivu Buvinića govorija si mi davno da je izvrstan, daleko prije nego je počeo dobivati ove nagrade za svoje fotografije.'"

Šušuri i sprovodi

"Je, ali da se ja osobno opet rodin i da se bavin ovin poslon, nikad više ne bih radio za novine. Samo da me urednik negdi ne pošalje da snimin – šušur. I onda dođeš na Žirje, ima jedno 30 zarđanih auta, tri čovika mojih godina i više nigdi nikoga. I ti se vratiš sa slikama i on pita razočarano – 'Pa samo ovo?' 'E, samo to!' I zato savjetujem svima koji se žele baviti fotografijon da biže od novina ka od vraga. Za osvetu bi zna pitat kad bi me poslali da slikan sprovod: 'Oprostite, triba li i od tamo malo šušura?' Rekli bi mi: 'Aj ne zajebaji!'"

A s njim je uvik bilo zajebancije. Kad je u Padovi išao s košarkašima Šibenke prvi put kao fotoreporter preko granice, navečer se puvao po gradu sa svojim novim "Nikonom".

"E, ali počela je kiša. Ja u kratke rukave, i Bruno Petani, igrač naš, veli – evo ti moja trenerka, da ti se ne skvasi aparat. I mi se vraćamo nazad u hotel, tamo ovi iz protivničkog tabora, iz Limogesa, gledaju u mene kao u svjetsko čudo. Razjapili usta, razrogačili oči, ovom jednom je pinjur iz ruke ispa, taman je bilo vrime ručka. Kad šta, meni ovi moj veli: 'Ma ajde Ante, tebi je broj osan na leđima.' Oni su jadni mislili, koji je sad ovo, koja je ovo taktika, tajno oružje trenera Vlade Đurovića. A u meni metar i 68! I Petanijeva trenerka! Al šta su oni znali da nije moja!" govori Ante, koji je uz sport i počeo fotoreportersku karijeru, točnije u Sportskim novostima, uz njihove šibenske dopisnike, Radu Travicu i Josipa Drenskog, te kolege fotoreportere kao što je Radiša Mladenović koji je godište Joška Čelara – ili je možda samo godinu mlađi – i još radi i snima. Ne znamo kakve su 1932. godine bila vina, ali u novinarskom, reporterskom smislu, bila je to, očito, good year... A ni 1942. nije bila ništa slabija.