Eto, da je ko prije koju godinu reka da će najbolje maslinovo ulje na ciloj istočnoj obali Jadrana pravit Sinjani, more bit da bi mu ko reka da će onda Korčulani umistu šta igraju Morešku trkat Alku... Ali, danas to nije ništa čudno, klima se definitivno minja.
Doduše, stručnjaci se još ne mogu složit oko nekih sitnica ka šta je ona idemo li prema globalnom zatopljenju ili novom ledenom dobu. Bilo kako bilo, na tom tragu nikom više nije čudno ni što su dva najeksponiranija stručnjaka za masline i maslinovo ulje u Šibeniku i Šibensko-kninskoj županiji, dva diplomirana inženjera agronomije, rođena daleko od mora.
I dok se Davorin Pamić u Zaton bar priženio, Damira Buntića su iz rodnog Tavankuta i Subotice u Vodice i Grabovce u kojima ima maslinik, te Razvojnu agenciju Šibensko-kninske županije u kojoj radi doveli tek - vjetrovi rata. Zajedno sa suprugom, koja je nositeljica obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva.
- Da je meni, rođenom i odraslom u Vojvodini, netko rekao nekad da ću ja imat ikakve veze s maslinama, a kamoli imat maslinik, rekao bih mu da je lud. A opet, da je mom pokojnom ocu Juri, Hercegovcu rodom iz Međugorja, netko isto tako rekao da će jednog dana živjeti u Vojvodini, i da će umjesto krša i kamena obrađivati plodnu panonsku crnicu, vjerojatno bi mu rekao isto - smije se i sam Damir na puteve sudbine koji svjedoče da ponekad ništa nije istinitije od stiha: "Stalna na tom svijetu samo mijena jest".
Ćaća željezničar
Otac mu je bio željezničar i sirotinja, koji je, kad je došao do mađarske granice stao, jer dalje nije mogao. Tako je on baštinio hercegovačke gene - i mama mu je rodom iz okolice Konjica - i vojvođansku širinu - nema toga što njega ne zanima i nema toga u čemu je loš. I svugdje će se snaći.
Eto, spomenuli smo da je inženjer agronomije, stručnjak za masline i maslinovo ulje, da je gljivar, glazbenik, i to ozbiljan, koji svira u bendu "Sigmund", zajedno s ekipom koju čine Aleksandar Belamarić, vokal i gitara, Damir Buntić, klavijature, Željko Prebeg, vokal i bas te Dalibor Reškov, vokal i gitara i Nikola Šprljan, bubnjevi...
- A i zatvorenik.... - prekida me i nastavlja niz moj sugovornik. Eto na, Hrvati i zatvor, kakva neraskidiva veza.
- Eto, kažu da sam ja prvi Hrvat koji je osuđen zato što nije htio ići u rezervu i bio u vojno-istražnom zatvoru u Beogradu. Kada su me pustili da se branim sa slobode pobjegao sam u Mađarsku...
Bio je to početak 1992. godine i početak Buntićevih putešestvija, danas se tih 15 dana u zatvoru i pet mjeseci koje je dobio, a nije odslužio, sjeća kao jednog zanimljivog iskustva. Da su ga uhvatili koji mjesec prije, pa da je završio na fronti negdje između Vukovara i Iloka, vjerojatno bi i zaglavio. Ovako zna puno bolje cijeniti slobodu, da ide gdje hoće i kad hoće, i da radi što može...
A radio je i u Vojvodini, kao mlad, u zemlji. I vinograd, i voćnjak, i kukuruz. Ali, slučajno je ispalo da bude agronom.
- Ja sam završio srednju medicinsku. Pa, kako nisam upisao medicinu, išao sam godinu dana na veterinu, pa kako nisam mogao redovito radit i studirat, upisao sam agronomiju, jer sam nju mogao studirati uz rad, u Novom Sadu.
A što ste radili? - pitam.
I dobivam neočekivani odgovor - imali smo tvrtku u Subotici koja se bavila prodajom repromaterijala za industriju namještaja. Ja sam držao Bugarsku i Bosnu i Hercegovinu...
Damir je čovjek koji ne prestaje iznenađivati. Biografijom.
- Šta je to repromaterijal? Pa sve! Od furnira, okova za namještaj, stakala, ogledala, mi smo zastupali talijanske tvrtke i "dilali" okolo tvornicama...
Pametni Talijani
Kad smo kod Talijana, eto zašto je kod njih svaki metar, ma svaki centimetar, to vidite golim okom kad prođete kroz Italiju obrađen. A kod nas obratno, tek koji metar, da ne kažem centimetar - obrađen. A sve drugo, kilometrima, zapušteno? - skačem ja sad s teme i pitam Damira. Pretpostavljam da je odgovor na to pitanje kompliciran...
- Pa, ja nisam Dalmatinac, ali kad bi sad naši očevi i djedovi, pradjedovi ustali, kad bi vidjeli za što su oni krv i znoj prolivali, da bi iskrčili komad divljeg kamena, u koji bi mogli nešto pitomo posadit... da je to sad zaraslo. Vjerojatno bi ih strašna tuga obuzela...
A zašto je to tako? Ajmo bit jednostavni. Ja mislim da je nerad zavladao. Ima ljudi koji hoće, ali i puno više onih koji neće. A i nemamo strategije u poljoprivredi, i to je problem. Tu je i nekompetentnost i nekonzistentnost naše poljoprivredne politike. Jer, poljoprivreda nije siguran izvor prihoda. Od maslinika se živi jednom u tri godine kad rodi, i zbog toga je svugdje potpomognut i subvencioniran od države. Nije to lagan kruh - veli Buntić, koji je u situaciji da ne živi od poljoprivrede već mu je ona dodatna djelatnost.
Prije 14 godina kupio je zemlju i zasadio 316 maslina u Grabovcima, u vodičkom zaleđu, na 1,35 hektara u komadu. To je za Dalmaciju oho-ho, a za Vojvođane skoro pa "teglica" za cvijeće. Ovdje je centimetar, gore kilometar...
A klavijature, tko vam je uzor, skačem ja opet na temu, vidjevši ih u njegovoj kući cijelu zbirku na hrpi, ima ih kao u Šibeniku orgulja Petra Nakića. Kornelije Bata Kovača? Ili Jon Lord iz Deep Purplea?
- Pa ima ih cijela hrpa dobrih. Možda John Smith. Tek kad čovjek čuje kako neki ljudi sviraju, shvati koliko ne zna. Meni je drago da su moja djeca bolji muzičari nego ja. Kćer Dorijana, rođena 1989. i sin Domagoj, 1994., daleko su bolji muzičari od mene. Sin je bubnjar, ali svira što uhvati, a kćer je svirala klavir i išla na solo pjevanje. A i supruga Ksenija zna svirati jer je kao učiteljica morala položiti harmoniku. Ali ne radi u struci, vodi kuću, apartmane i OPG u ekološkoj proizvodnji maslina - kaže Damir.
Meštar za gljive
A za Damirovu gljivarsku strast zaslužni su Konjic i Bradina, u kojima je živjela njegova baka s mamine strane. Veli, ne voli šetat bezveze. Nego kad šeta, uvijek nešto traži. Ili šparoge, ili gljive. A s njima nema igranja. Tko ne zna, bolje da se drži podalje od njih. I u Hrvatskoj ima smrtno otrovnih gljiva... ali i vrhunskih delikatesa. I u Dalmaciji?
- Ima ovdje kod nas svega!
I tartufa?
- Ima i tartufa, ali do njih ne možete ako nemate obučenog psa ili svinju koji će ih naći ispod zemlje. Ali, znam da ih ima.
Ima Damir još strasti, a u njih spadaju i Citroeni. Ima ih tri, a 1986. je kupio prvog, CX-a.
- Tad je to bila zvijer, zahvaljujući kojoj sam ostao živ u prometnoj nesreći, jer sam bio u velikom autu. Otada vozim samo njih, promijenio sam ih dosta, i dosta kilometara s njima napravio. Imam XM-a, C5 i C6. Ljubav prema Citroenima me u stvari obuzela još kad sam kao dijete vidio "žabu", čuvenog DS-a. A kad sam još prvi put sjeo u njega, pa se provozao, osjetio tu udobnost, taj hidro-pneumatički ovjes, više ne priznajem ni jedno drugo auto. Citroene ljudi ili vole ili ne vole. Drugi će im naći sto mana, ali ja nisam taj - smije se, dodajući kako po tome na spada u tipične Hercegovce. Nije ovaj naš, kažu kad ga vide u njemu! A da ga vide za stadom ovaca? Jer, i time se bavio! U Žegaru kod Obrovca!
- Tamo sam ja vozio kad je bio kakav problem, plaćao čobana i onda je došla 2004. godina, kad je bila velika suša, nije bilo sijena, pa smo ih morali prodat. Bilo ih je oko 130 komada. A plan je bio da dođemo do 300 komada i kupimo gospodarstvo u zaleđu Vodica, da se dovede jedna obitelj koju bi platili da se o njima brine. Ja mislim da je to dobar, isplativ posao, ali eto, nije išlo. Od tog novca sam i kupio na nagovor Bože Budića zemlju u Grabovcima. Tada smo još bili u Zagrebu, 1999. smo došli u Vodice - priča Buntić, kojeg je intervjuirati isto ko pratiti Marka Pola na putešestvijama.
Šta ste radili u Zagrebu? Šest godina su bili tamo, on i familija, došli u grad u kojem su od milijun ljudi poznavali dvoje, pogođeni onom "imo, pa nemo... Radio je šest godina za UNPROFOR. Kao agronom, stočar?
- Ne, nego kao poslovođa za teške građevinske strojeve, imam dozvolu za teški viličar do 135 tona, kransku dizalicu, bagere, utovarivače, čak i za tovarenje aviona, i na tome sam radio... - smije se.
Znači, mogli bi vas pitati je li bolji ovi F-16 od Gripena?
- E, to ne znam, ali tovario sam Antonova, i ovog velikog Iljušina, jedva je sletio i uzletio.
Zapaljena kuća
I onda ste došli u Vodice?
- Pa, kupili smo jednu zapaljenu kuću u Vodicama, ali u Kninu je tada bio USAID, pa budući da su oni tražili agronoma, tako sam se vratio u struku, deset godina američke razvojne agencije. Radio sam po cijeloj Hrvatskoj sa sirarima, pršutarima, kulenarima... radio sam i s UNDP-om, pa s jednom švicarskom organizacijom, svašta nešto. Upoznao sam puno ljudi, imao sreću da sam mogao davati, a ništa nisam morao tražiti, to je bila velika stvar. Imao sam odriješene ruke, mogao sam raditi što sam htio, samo sam morao imati rezultat, super.
I sada na koncu u Regionalnoj razvojnoj agenciji, savjetnik za poljoprivredu. Eto, šta se dogodi kad Hercegovca presadiš u Vojvodinu, pa nakon toga već očvrslog, u Dalmaciju. Izraste to u Buntića, nevelikog visinom, ali širokog interesima. O kojima bih mogao još, ali urednik viče - "Dosta je za ovaj broj, nema više prostora". A lovi i lignje s vodičke rive... "Pa ne možemo sve tvoje sugovornike davati u nastavcima..."