Branka Pastuović jedna je od kandidatkinja za ovogodišnju nagradu "Šibenska grandeca" i prva koja se javnosti predstavlja. Premda, učiteljica Branka iz OŠ "Brodarica" i te kako je poznata javnosti. Prije svega onoj stručnoj, i to diljem Hrvatske, a od prije dvije-tri godine o svemu što radi sa svojim malim đacima i brojnim nagradama koje osvaja raspisali su se i mediji. A kako i ne bi kada učiteljicu Branku posljednje tri godine zaredom Ministarstvo znanosti i obrazovanja proglašava jednom od najboljih u Hrvatskoj, a prošle jeseni dobila je i najveću državnu nagradu koju prosvjetar u Hrvatskoj može poželjeti – Nagradu "Ivan Filipović", čime je postala jedina učiteljica razredne nastave u Šibensko-kninskoj županiji u novijoj hrvatskoj povijesti koja se okitila tim laskavim priznanjem.
Izvanredna savjetnica
I nisu to jedine nagrade i priznanja koje je u svojoj 30-godišnjoj karijeri dobila. Osvajala ih je za eTvinning projekte koje je radila sa svojim učenicima, digitalne materijale i sadržaje koje izrađuje, među ostalim, i za Školu na Trećem, razne edukativne materijale. Učiteljica koja svojim đacima nastoji prenijeti važnost znanja i učenja i sama cijeli život uči i radi na sebi, pa je korist digitalnih alata otkrila i primjenjivala u nastavi i prije negoli je to postalo neizostavno uvođenjem škole na daljinu.
Branka Pastuović ima i zvanje izvanredne savjetnice, najveće koje se može ostvariti u struci, a uz to je i predsjednica županijskog Stručnog aktiva učitelja razredne nastave te redovito drži edukaciju za kolege i s njima dijeli iskustva dobre prakse.
Takvih primjera moglo bi se nabrojiti bezbroj, a na toj podužoj listi moglo bi se naći i to kako sa svojim učenicima obilježava Mjesec hrvatske knjige, Dan ružičaste vrpce ili Dan broja "pi", brojni kvizovi i igrice koje izrađuje kako bi svojim đacima učenje učinila zabavnim i zanimljivim. Nema granica njezinoj inovativnosti i kreativnosti, a ishodište je svemu, nesumljivo, u ljubavi prema poslu kojim se bavi i kojemu, od prvog dana otkako je ušla u učionicu, daje cijelu sebe.
Rad s djecom njezin su i posao i hobi kojem posvećuje svoje vrijeme, redovno radno u školi te sate i sate kod kuće uz računalo, nerijetko do kasno u noć. Zbog pomicanja granica, jer to neprestano radi, učiteljica Branka zaslužila je nominaciju za "Šibensku grandecu".
- Nedavno sam, povodom Nagrade "Ivan Filipović", rekla da bih u životu znala raditi i druge stvari, ali rad u razrednoj nastavi baš je moj izbor. Da se deset puta rodim, kako je to govorio Ivan Filipović, i ja bih vjerojatno, s ovom glavom, bila učiteljica. Ne sjećam se da je u mom životu postojao neki trenutak kada sam odlučila da to želim biti, ali uvijek se nekako to vrtjelo oko prosvjete: bilo je hoću li studirati hrvatski jezik ili neki drugi predmet. Razrednu nastavu sam odabrala iz praktičnih razloga jer je to tada trajalo dvije godine, a i splitsko i zadarsko sveučilište na kojem sam to mogla studirati bilo je blizu Šibenika. Nikada nisam požalila na tom izboru. Kada je razredna nastava postala četverogodišnji, odnosno petogodišnji studij, završila sam i tu razliku – kazuje Branka Pastuović, svjesna kako je uloga učiteljice, ma kako se ona s vremenom mijenjala, u životu djece i dalje važna.
- Djeca sa svojim učiteljima i učiteljicama aktivno provedu više vremena nego što se kvalitetno druže s pojednim članovima svoje obitelji. Mi s djecom neposredno radimo četiri sata dnevno, u stalnoj smo interakciji, jedni drugima na oku i okupljeni oko zajedničkih aktivnosti. I to u razrednoj nastavi traje četiri godine, gledamo njihovo odrastanje od samih početaka i ulaska u školu do prelaska u viši razred. S druge strane, djeca primjećuju jako puno pojedinosti kojih mi možda nismo ni svjesni. Meni je u prvom planu da danas moramo naučiti neki nastavni sadržaj, a u drugom sve ono što učenici zamjećuju na meni i oko mene: od frizure, boje nečega na meni...
Izvan zone komfora
Unatoč svim nagradama i priznanjima, čak i tomu da je dovoljno reći "učiteljica iz OŠ Brodarica", a da njezini kolege iz cijele Hrvatske, čak i šire, odmah znaju o komu je riječ, Branka Pastuović uvijek ističe kako ono što radi nije ni po čemu posebno niti drugačije od onoga što rade mnogi njezini kolege i kolegice.
- Vjerujem da postoji puno učiteljica koje se bave sličnim stvarima. Moja je posebnost što sam s tim izišla izvan učionice te preuzela i pohvale i pokude koje se u tom slučaju mogu dogoditi, jer sam izišla iz svoje zone komfora. Najveća je kritika među ljudima iz struke. Najteže je biti prihvaćen u svom selu i svojoj školi. Ja često prikazujem sadržaje i ono što se događa u mojoj učionici. Ništa to nije režirano, unaprijed pripremljeno i uvježbano. Kažem, vrata su vam učionice otvorena, ako vidite dobro – uzmite, a ako vidite loše – prosijte i nemojte tako. Svojim učenicima govorim – cijeli svijet je učionica: gledaj, slušaj, pomiriši, dodirni, kušaj... Jednostavno, otvori sva osjetila: gledaj, promatraj, razmišljaj, iskazuj svoje percepcije, stavove, zaključke, komuniciraj, surađuj s drugima.
Digitalni sadržaji i alati s kojima je učiteljica Branka odavno na "ti", u njezinu učionicu ušli su godinama prije pojave korone, koja je u prvom valu prelaskom na online nastavu škole dovela u do tada nezamislivu i potpuno nepoznatu situaciju. Još 2016. godine, učiteljica Branka dobila je nagradu za najbolji digitalni sadržaj učitelja razredne nastave u Hrvatskoj. Uvijek će istaknuti kako je svemu kumovala i činjenica da je OŠ "Brodarica" odavno informatički dobro opremljena pa su tim putem pošle i mnoge njezine kolegice koje, također, nisu mimoišle razne nagrade i priznanja.
- Za neku interaktivnu igricu i vježbu koju učenik "otklika" za nekoliko minuta vi imate dva sata posla. Ali, mene to veseli. Uživam u tomu. Eto, posljednjih godina radim i digitalne i pisane materijale za udžbenike iz matematike - reći će, dodajući kako uvijek s veseljem sreće svoje bivše učenike, a posebno je raduje kada bivši učenici postanu sadašnji kolege.
Rad u seoskim školama dragocjeno je iskustvo
- Moje prvo zaposlenje bilo je na zamjeni u OŠ 'Dubravice'. Moji su inače iz Dubravica. Bilo je to vatreno kršenje. Jer, kada dođete u malu sredinu gdje su razredi kombinirani i nemate nikakve stručne službe, sve je na vama. Radila sam i u Kistanjama kada se obnovila škola krajem 90-ih i počela ponovno raditi nakon rata. Nije bilo lako tada, jer nije bilo autobusnog prijevoza, a tada još nisam vozila. Radila sami i u Boraji, Danilu, Krapnju, Bilicama dvije ratne godine... Možda će me netko krivo shvatiti, ali žao mi je što ne postoji nekakva odredba da svatko mora proći taj teren. To su dragocjena iskustva. Iz svake sredine nastojala sam uzeti ono što mi je bilo na raspolaganju. Kad sam došla u Brodaricu, imala sam "digitalu" i tako sam isplivala u toj priči, ali na Krapnju imala sam tri razreda u jednoj učionici i samu sebe. I uživala sam u tomu.