Od 1. siječnja 1999., kada postaje ravnatelj Opće bolnice Šibensko-kninske županije, što je bio u kontinuitetu do lipnja 2013. godine, kada idu izbori za gradonačelnika Šibenika, na kojima pobjeđuje, pa nakon tog sjeda u ured prvog čovjeka grada, u kojem je, evo, sada već u trećem mandatu, punih deset godina, dr. Željko Burić gotovo da i nema drugo lice osim onoga javnog službenog.
Što radi kad ništa ne radi, zaboravio je već i on sam, jer kad se sve zbroji, već je punih 25 godina – u kontinuitetu, da ponovimo – na dvjema važnim izvršnim funkcijama u Šibeniku i Šibensko-kninskoj županiji. Pored kojih je u međuvremenu došla i treća, predsjednik je Županijskog odbora HDZ-a, najveće stranke u našem okruženju, na prostoru od Murtera do Rogoznice, od Strmice do Žirja, koja je istodobno na vlasti.
Kako nas je mobitel sve skupa učinio dostupnima 24 sata dnevno, teško je i njemu samom razdijeliti dan na onaj službeni i onaj neslužbeni dio. Pogotovo što je uvijek, čak i tijekom onih 15 godina u kojima je bio ravnatelj bolnice, uvijek nastojao ne izgubiti kontakt sa strukom, s pacijentima.
Rad u ambulanti
Kao liječnik, oftalmolog, u početku je radio i u ambulanti, sudjelovao u operatornom programu, a onda je lagano počeo odustajati jer to više nije bilo moguće u odnosu na pacijente.
– Naručite pacijente, kao liječnik, a onda vam, kao ravnatelju, upadne put, sastanak, poziv u ministarstvo, i onda je to zbrka, nered. Nije fer ni korektno ni prema sebi, ni pacijentima, kolegama. Onda sam davao pripravnost, jer Oftalmologija nije nikad imala dežurstva, pa sam na taj način barem omogućavao kolegama da idu na godišnji odmor.
Sustav mi je omogućio i da, zakonski normalno, radim privatno, kroz polikliniku Paić, i na taj način ostanem u struci svih ovih godina. Jer, koliko god je to samo ambulantni posao, puno puta se dogodilo da i kod naoko banalnih razloga, kad netko dođe na pregled za naočale, bude otkrivenih i dijagnosticiranih vrlo ozbiljnih stanja. Čak i onih koji su, uvjetno rečeno, spašavali život.
Nije mi tu, naravno, motiv bio materijalan, jer je to nekoliko sati tjedno, ali mi je, velim vam, bio dragocjen, kao liječniku i zbog kontakta s pacijentima, i taj sam ritam zadržao i dandanas.
Ujutro idem na posao; posao gradonačelnika je takav kakav jest, dinamičan, nikad ne znaš kakav će ti dan biti, a onda dođeš kući poslijepodne, ručaš i imaš pola sata ili sat nekakvog odmora, da se spremiš i odeš odraditi taj privatni dio, obaviti sve ono što svaki normalan život, posebno obiteljski, nosi, vezano uz brigu za djecu, obveze, i onda dođeš navečer u osam, osam i pol. I to vam je ta priča, takva kakva jest. I onda me dočekaju pasići, koje treba izvesti vani, da mi ne bi bilo dosadno.
Oni su, kako to obično biva, kupljeni zbog djece, kao nagrada za nešto, a onda – klasična priča – kad ih treba izvesti vani, djeca su kud koji, nema nikoga osim mene. Ali, da to ne bi izgledalo da se žalim, uživam u tome.
Jedan je ši-cu, a drugi mješanac bišona i maltezera. Prvi je miran i tih, a drugi nema mira nikako, baš "na baterije", što bismo mi u Šibeniku rekli, i redovito me izvuku vani. Donose dodatni sadržaj i kvalitetu u život i bude posebne emocije, što je dobro poznato svima koji imaju pse – govori nam dr. Željko Burić, koji najveći benefit svog posla u ovih 25 godina vidi u druženja s ljudima koje je kroz to vrijeme upoznao. To mu je najveće bogatstvo i golem socijalni kapital, jer je naučio već u kratko vrijeme, u dinamici razgovora, mimici lica, boji očiju, ocijeniti s kim ima posla, kakav je tko čovjek, karakter, kakve su mu namjere. Te vještine mu, potvrđuje nam, jako puno pomažu u politici, koja mu zbog toga nikad nije bila ni posebno stresna ni naporna. Ili je barem on na taj način ne doživljava.
I supruga je liječnica
– Kao likar naučite raditi s ljudima, a igrom slučaj i moja supruga je likar, dr. Vesna Zorić-Burić, i taj ljudski odnos između liječnika i pacijenta vam nitko ne može nadomjestiti. Eto, kad izađemo negdje vani, zajedno, kao što je bilo prije neki dan na Šansonama, čak se i više ljudi javi njoj, njezinih pacijenata, kao liječniku nego meni kao gradonačelniku – govori Burić, koji tvrdi da i danas dolazi bez grča na posao, bez obzira koliko imali taj dan sastanaka, koji mogu iznjedriti ovakav ili onakav rezultat.
– Cijela gradska uprava funkcionira na jedan pozitivan način jer je to rezultat stvorenih odnosa među ljudima koji tu rade. Mislim da je to najveća prednost ovoga grada.
Funkcioniramo kao jedan tim, i zato sa zadovoljstvom dolazim na posao, bez stresa i pritiska. I zato je potpuno normalno da i kad si slobodan, odnosno izvan radnog vremena, da razmišljaš o predstojećim događajima, da ide neka svečana sjednica, što ćeš na njoj reći a da se ne ponavljaš, da ne budeš dosadan, ali ni banalan, nego zanimljiv, a da to bude realno, objektivno ili s malom dozom optimizma.
Radeći ovo i imajući godina koliko imaš, nekakva priča o hobiju i privatnim stvarima ustupa mjesto organizaciji tog profesionalnog rada – napominje šibenski gradonačelnik koji je 1955. godište. I dodaje kako je to bilo bitno drukčije dok je bio mlađi, kroz gimnazijske i studentske dane. Medicina je takva! Čim je upišeš, ne trebaš se misliti što ćeš raditi preko dana. Ali, prije toga, kao i svaki tinejdžer, bavio se svim i svačim. Od treniranja vaterpola u Crnici, još od doba kad je TEF bio na leđima bazena, a svlačionice drvene barake, dok je bila skakaonica na kojoj je Đugum skakao s daske, a Pelajić bio čuvar bazena u zimskom periodu, bavljenja košarkom, pa kratko i s veslanjem u Krki.
Kao gimnazijalac bio je i dobar đak, ali znao se naći i na nišanu razrednice Zlate Radovčič, zbog duge kose i vožnje motorom. Izlazilo se u disko, zvan Kutić, koji se nalazio na mjestu na kojem se danas nalazi gradska uprava – to je zdanje srušeno kada se osamdesetih godina gradio današnji Krešimirov dom – šetalo se po Poljani, a čitala se i lektira, makar i na preskok, da bi mogli napisati sadržaj, jer nije bilo interneta za prepisivanje "sažetaka" kao danas. A što danas gradonačelnik čita, kad se opušta, u slobodno vrijeme?
Posvećen povijesti
– Radeći ovaj posao, najinteresantnije su mi za čitanje postale teme iz naše domaće povijesti. Činjenica je da smo i ja i vi generacija koja je doživjela i na svojoj koži proživjela najnoviju povijest, pa mislimo da o njoj sve znamo. A onda vidiš da to i nije baš tako, da svaku odluku treba staviti u kontekst vremena, da je treba uvijek iznova valorizirati. Tome je doprinio i ovaj nesretni rat u Ukrajini, koji definitivno pokazuje da mi dosad u cjelini kao narod nismo bili ni svjesni cilja koji smo postigli i koje bogatstvo baštinimo imajući vlastitu državu i kreirajući vlastitu budućnost samostalno.
Naravno da su stotine stvari mogle biti drukčije – ili mi mislimo da su mogle – ali činjenica je da se naša djeca osjećaju Europljanima, integriranima u Europu, da uživamo i baštinimo ono za što Ukrajinci danas ratuju i ginu. Oni samo žele ono što mi imamo – vlastitu državu i principe demokracije u kojima im neće netko drugi nametati tko su i što su i gdje pripadaju, nego oni sami. A svega nas je četiri milijuna, nas Hrvata, ako ne i manje unutar države! Eto, te mi se misli vrte po glavi dok ovih dana čitam knjigu generala Krešimira Ćosića "Između prošlosti i budućnosti", u kojoj donosi svoja svjedočanstva, analize i raščlambe iz Domovinskog rata.
Literatura iz oftalmologije također je obvezno štivo, isto kao i kontakti s kolegama, jer struka – i medicina općenito – razvija se takvom brzinom da je to laicima gotovo neshvatljivo.
I samom je dr. Buriću nevjerojatno kad usporedi odjel šibenske oftalmologije, dijagnostičku razinu, po širini i mogućnostima koje je nudio pacijentima, kada je on počinjao raditi i s ovim što danas ima. Ne samo oftalmologija nego i druge kliničke grane. Danas se i u manjim sredinama, kao što je šibenska, mogu dobiti medicinske usluge na pristojnoj, odnosno zavidnoj, svjetskoj razini.
I tako se razgovor sa šibenskim gradonačelnikom koji je trebao biti privatan, o njegovu privatnom životu, opet sveo na razgovor o njegovu drugom profesionalnom životu. Jer, čak i na pitanje putujete li, privatno, obiteljski, on odgovara – ne. Pomalo s čuđenjem. Jer supruga radi, liječnica je, ima i majku, stariju, o kojoj vodi brigu, tako da ni s te strane ne mogu naći vremena.
Neka Dane putuje
Ono što putuje, dr. Željko Burić putuje – službeno. No i to samo na kraće relacije. Jer nije baš neki veliki ljubitelj putovanja. On to vrlo rado prepusti svom zamjeniku Dani Mileti.
– Možda to ide s godinama, ali ja sam najzadovoljniji kad sam u Šibeniku, kad imam svoj unaprijed zadani raspored, ustajanje, posao, kuća – govori nam, iznenađujući pomalo i s podatkom da ljeta više ne provodi ni na vikendici u Žaboriću. Ove su je godine, kao i lani kratko – iznajmili!
Vikendica i ljeta u njoj bila su aktualna kad su djeca bila mala, a sad kad su narasla, postala samostalna i pokretljiva, događa se da im je draže otići na Jadriju nego stati na vikendici. A ne privlači ga ni brod. Lijepo je to kad vas prijatelji zovnu, pa odete s njima, kao prije neki dan kada je išao na Kaprije, pa ručao na Zlarinu, okupao se.
– Ali ja sam navečer, iako ništa nisam radio, nego uživao, bio mrtav umoran, tako da sam jedva dočekao svoj krevet i komod u svojoj kući, umjesto noći u nekoj vali i komaraca. Valjda to dođe s godinama! – opet nudi isti odgovor.
– Sve ja to razumijem, i sve to ima svoje draži. I jutra na moru, i bava, odnosno vitar u kosi, ali meni je to dovoljno jednom ili uvrh glave dvaput u godini. Više ne!
Što se glazbe tiče, voli našu domaću glazbu i Gibonnija. Razlog je jednostavan – u svakom njegovu tekstu ima priča koju možeš vrlo jednostavno preslikati na sebe. On je čovjek koji kroz svoju glazbu priča život. Njega voli poslušati. To ga opušta.
I vožnja automobilom ga opušta. Naročito na dužim relacijama, recimo do Zagreba, autocestom. Ali ono što je zanimljivo jest da mu je najveći dio toga puta radio ugašeno.
– I u toj tišini mi se najbolje roje misli, donosiš neke odluke o kojima si dugo razmišljao, rješavaš nedoumice koje su te mučile, koje nisi mogao sagledati jasno na sastancima, a ovako ti se otkriju neka rješenja koja prije nisi vidio – priča nam o svom dosta dugom vozačkom stažu, koji traje od njegove 18. godine.
I tu mu, u tim trenucima, čak odgovara neka dobra klasična glazba, bez teksta. I jako mu se svidjela prva večer ovogodišnjih šibenskih šansona, posvećena Vici Vukovu. Kojeg smo imali prigodu, osim u dalmatinskim klasicima, poput "Zvona moga grada", čuti i u zagorskim popevkama, zvucima Kvarnera, Slavonije...