Dvojica “velikih šibenskih sinova”, koje je u ovom stoljeću hrvatskom nogometu dao Krešimirov grad, u subotu su stajali jedan nasuprot drugome u Maksimiru. Gordon Schildenfeld bio je u startnoj postavi Šibenčana, dok je Arijan Ademi krenuo u utakmicu s klupe.
U svakom slučaju, dvojica Šibenčana i danas su važni kotačići svojih momčadi, a gdje se nalazi treći “šibenski sin”? Ante Rukavina igrao je u Hajduku i Dinamu, zabijao Villarrealu i zamalo Realu, još uvijek se ljudi pitaju kako bi ta utakmica završila da je Ante prevario Casillasa.
Završio je Rukavina karijeru već s 30, složio bi se, vjerojatno, i sam da nije napravio sve ono što je mogao (recimo, nije uspio upisati nijedan nastup za reprezentaciju). Ali, nikad zbog toga nije žalio. I tako smo se, eto, sjetili Rukavine uoči dvoboja Dinama i Šibenika. Intervju? Ne, sa smiješkom je već više puta odbio. Opušteno, bez stresa, samo uz rečenicu: “A što bi ti ja moga reč”? Ostalo je na tome, kao, budemo jednom...
- Ostao je Ante blizu nogometu. Kako? Pa, ima kafić nedaleko maksimirskog stadiona!
I time je, zapravo, sve rečeno. Rukavina danas ne mari previše za nogomet. Ostao je, naravno, u kontaktu s nekim bivšim suigračima, ljudima koje je upoznao oko nogometa, međutim, sam nogomet nije mu danas prva opsesija. Bavi se ugostiteljstvom, trenutno dijeli sudbinu kolega koji se bore s posljedicama pandemije.
A paralelno se, sve češće, bori i s oboritom ribom u šibenskom akvatoriju. Više vremena provodi u društvu ribara nego nogometaša, pa onda malo gradele, gitara, pjesma, poneka bevanda... I tko zna je li uopće pogledao utakmicu svog Šibenika i svog Dinama ili se u to doba spremao na pučinu. Da su kafići otvoreni, možda bi i bio u svojem, blizu stadiona.
A dotle Šifo i Ademi (dobro, on je ipak mlađi) još uvijek ganjaju loptu i razmišljaju kako će, možda, jednog dana uživati u mirovini...