"Kada sam saznao gdje je epicentar katastrofalnog potresa, nekoliko chefova odmah je pristalo otići u Petrinju sa mnom. Znali smo da je ljudima tamo hladno i da će mnogi dočekati noć gladni. Potrpali smo sve što smo našli po svojim restoranskim frižiderima i komorama i odjurili tamo. Parkirali smo food truck u centru razrušenoga grada, uključili agregate i tri sata nakon potresa već smo počeli kuhati. Budući da nije bilo tekuće vode, imali smo par ljudi koji su samo otvarali boce od pol litre, litru i točili ih u kazane. Prvo jelo je bilo gotovo u 17 sati. Prvog dana smo skuhali 800 obroka", priča mi Marin Medak, predsjednik Nacionalne udruge ugostitelja. Kao i svi volonteri u Baniji s kojima posljednjih dana razgovaram, najradije bi da ga ne spominjem, a ne želi niti isticati nikoga jer, kaže, gotovo da nema tko se od kolega nije uključio.
Cijela ugostiteljska struka i industrija se uključila u pomoć ranjenom kraju, a na terenu su Nacionalna udruga ugostitelja, Hrvatski kuharski savez, Chefovi kuhaju doma, JRE i razne druge ugostiteljske udruge. Medak kaže da su se javili i brojni nabavljači, partneri s kojima rade. Baš svatko želi pomoći, iako su ugostitelji u koronakrizi zbog prestanka rada i sami na koljenima.
Moli me neka svakako spomenem Slavonku Emiliju i Franju iz Županje koji su na terenu od prvog dana i spavaju u autima. Kući ne žele jer ne mogu ostaviti ljude koji su ostali bez ičega. Ni oni se ne žele isticati u mnoštvu dobrih ljudi koji se posljednjih dana i sami smrzavaju, žive u stresu od novih podrhtavanja i jedva uspijevaju usnuti, znajući da je stradalom stanovništvu još i gore.
Chefovima, kuharima i pomoćnom osoblju priključili su se i lokalni stanovnici. Svi su svjesni da bi bez njih mnogi mogli ostati bez vjerojatno jedinog toplog obroka u danu.
Nitko na terenu ne želi ulaziti u pitanje gdje je tu država i jesu li baš oni ti koji su trebali preuzeti veliki teret. Znaju samo da ih nitko nije nazvao i rekao im - netko drugi će preuzeti, ne brinite.
"Mi ne možemo sad ljude ostaviti. Ne znam zašto to radimo, možda da budemo bitni sami sebi. Znam samo da ako ostanem doma, sam sebi ću reći je*em ti mater. Mi želimo samo da se ovaj užas riješi i da ljudi budu zbrinuti", iskren je chef Mate Janković. On je također bio prvih dana u Petrinji. Ovaj tjedan kuha s ekipom u Zagrebu i catering odvozi hranu u Baniju.
"Nas se sedam-osam nađe ujutro i krenemo rokati luk, oko 12 šaljemo već prve obroke. Onda odmah radimo za sutra. Zovem okolo za namirnice, žicam. Zovem svog uljara u Istri i molim ga ulje. I tako redom", priča. Prosječno na dan pošalju do 1000 obroka.
Na meniju je ono što je taj dan donacija i što oni kao kuhari mogu pripremiti. Ne pripremaju određena jela, nego namirnice koje su donirane uklapaju u nešto što je jestivo.
Teško je kuhati od donacija, nekad i nemoguće jer, primjerice, neke vrste mesa nemaju gdje niti narezati. Većinom je sve tekuća hrana, pećnice nemaju. Ručak i večeru osiguravaju svima koji dođu. 3000 ljudi u prosjeku prođe dnevno, a skuhaju 11.000 porcija svaki dan. Vojska im je dala tri kuhinje i cisternu. Podigli su šator u Glini, Topuskom, u Petrinji, sad se diže u Mošćenici. Iako neki žele ostati anonimni, jer se boje da bi na kraju mogli imati problema, ugostitelji su s pravom nezadovoljni.
"Mi smo zaustavili dostavu od koje naši ljudi posljednjih mjeseci žive. Porezna i dalje ugostiteljima šalje svoje. Pitam se, da se sutra desi rat, tko će hraniti ljude? Gdje su zalihe hrane i tko ih kontrolira? U Petrinji je trebao biti šator vojske s kazanima. Ne za deset dana, prvi dan. Ljudi trebaju jesti svaki dan. Gdje su braniteljske udruge? Mi smo svi o svom trošku otišli tamo i nije nam žao, ali sve ovo nije normalno", govori mi jedan poznati ugostitelj. Sami su se organizirali po WhatsApp grupama.
"Ja bih sad možda trebao gledati televiziju, dati 1000 kuna donacije i nastaviti svoj život dalje. Trebala je biti blokada na putu prema tamo, kao i vojska, a ne da 'obični' ljudi dolaze pomagati s termosicom juhe u vrećici. Mi smo trebali doći pripomoći. Nama se nije nitko iz vlasti obratio do jučer."
Tek u utorak su s državom dogovorili da im stigne sav potreban materijal za kuhanje iz robnih zaliha. Budući da je u trenutačnim okolnostima teško držati se higijenskih standarda, smatraju da je važno da država što prije preuzme "dirigentsku palicu".
"Od hladnoće nam se gase plamenici. Hrana se transportira u neadekvatnim termoboksovima. Mi želimo to sada prebaciti na profesionalce. Znate, u svakom poslu postoje protokoli kako što funkcionira", objašnjava Marin Medak.
Dodaje da njima nije problem na terenu ostati još tjedan, deset dana, dok se sve ne postavi na noge. Zapravo je na neki način sreća u nesreći što ugostitelji uopće mogu trenutno podmetnuti leđa jer ne rade zbog lockdowna.
"Mi smo došli zato što smo zatvoreni, ljudi žele raditi. Nikome nije teško raditi teške fizičke poslove. Radimo u dvije smjene, ali neki dođu ujutro i odlaze tek kasno navečer. Jednostavno, ne žele otići. Neki ostanu spavati na madracima u šatoru. Uvjeti za rad su loši, evo četiri žene peru gomilu suđa na podu žicom i spužvama. Golim rukama to rade i smrzavaju se", priča Medek i naglašava da se nitko ne žali i da je najbitnije izdržati jer znaju koliko je svima teško.
Stanovnici koji su ostali bez domova smješteni su u kontejnerima, kućicama, kamp-kućicama, oni će tamo biti do daljnjeg.
"Oni tamo ne mogu kuhati. Njima treba osigurati tri obroka dnevno", upozorava Medak, koji sada ne želi rasprave niti postavljati pitanja odgovornosti. Kaže da je to u ovom teškom trenutku potpuno nebitno i zaključuje u ime ugostitelja: "Mi ne želimo i nećemo prestati raditi sve dok ljudima bude potrebno."