Putem svile ili baš kao davno Marko Polo krenula je Šibenčanka Franka Gulin. Novinarska kolegica, nećakinja nekadašnjeg prvotimca Šubićevca Branka Mamule, sidro je bacila na valovima China International Radija. Sa zapaženim uspjehom.
Za razgovor s Frankom imali smo dva povoda: ne tako davno obilježavanje Svjetskog dana radija i fotografiju s kojom je kineska Šibenka pobijedila na natječaju "Peking u očima stranaca".
U zadnje vrijeme do Šibenika ne "dopire" samo tvoj glas nego i fotografija. Pobijedila si na natječaju "Peking u očima stranaca". Je li to bilo otkrivanje novog talenta ili?
– Fotografija u mom životu nije nova stvar! Primijetili su to zarana članovi moje obitelji. Odabrala sam druge putove obrazovanja, ali je fotografija ostala prikrivena strast. Zadnjih četiri godine sam jako aktivna u tome. No, i dalje mi nedostaje mnogo tehničkog znanja, što uključuje i obradu fotografija. Poput prvih novinskih i radijskih urednika Marijana Džambe, Jordanke Grubač, Živane Podrug i Mladena Kušeca ili Nevena Leskovara i Serđa Obratova, koji mi nadgledaju dopisivanje za HINA-u, sada mi treba i fotomentor da me „kori“ na tjednoj bazi. Na natjecanju "Peking u očima stranaca", sudjelovala sam treći put. Dosad su me uvijek pobjeđivali profesionalci. Znala sam da je fotografija kvalitetna, a k tome prikazuje i jedan kulturološki fenomen Pekinga. Mislim da tu i leži njena snaga. Zanimljivo, umalo sam izostala s dodjele nagrade zbog putne groznice! Tog dana sam se vraćala u Hrvatsku.
U Kinu si otišla prije četiri godine. Vjerojatno ti izgleda kao da si jučer spremala kufer za Daleki istok?
– Definitivno! Moram priznati da me taj brzi protok vremena pomalo i plaši. Uvijek mislim da nemam dovoljno vremena napraviti sve što sam zacrtala.
Sreću si našla na China International Radiju, koji ne nosi to ime slučajno. Na toj radiostanici postoji i hrvatska redakcija…
– Na sreću i nesreću! Naša je redakcija na tom radiju aktivna još od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Nerijetko nas nazivaju jednom od najmlađih redakcija, što nije točno. Na našem radiju postoje redakcije na još 66 jezika i u njima rade djelatnici iz Kine, odnosno državljani različitih zemalja, koji obavljaju posao na svom jeziku. U Kini je odnos prema medijima specifičan. I pritom ne mislim na cenzuru. Nju obično očekuješ. Katkad ti je čak i urnebesno smiješna. Kinezi pate od toga da se ugledaju na zapadnjake, u prvom redu na Amerikance. Puna je Kina sjajnih domaćih novinara, a nerijetko ih upravo "zagovornici" slobode govora iz SAD-a prvi pokradu kad je riječ o ekskluzivnoj priči. Čini mi se da ih više podcjenjuju strani kolege, negoli ograničavaju domaće strukture.
Kina je u razdoblju otkad si otišla iz Šibenika dodatno izgradila status istinske svjetske velesile. Vjerujem da se to osjeti na svakom koraku?
– Kina je bila snažna i moćna već u trenutku kad sam došla. Dobar temelj toj snazi svakako daje činjenica da se radi o najmnogoljudnijoj zemlji svijeta, odnosno da obiluje ljudskim resursima za bilo koji sektor. Na svakom koraku se i dalje osjeti diskrepancija preubrzanog razvoja i tranzicije, koja divlja. Čak žešće nego prije četiri godine. Baš me zanima novi odnos sa SAD-om i suradnja s Rusijom. Kakvo će biti ozračje u Makau, Hong Kongu i Tajvanu. Kad će se opet uvesti politika jednog djeteta, hoće li se Kina dokazati kao inovator, a ne "copy cat“, što će biti s ovdašnjim prezasićenim tržištem nekretnina, vjerskim slobodama…