Poznati profesor o borbi s rakom: ‘Uljez‘ se vraćao tri puta, opet sam morao učiti govoriti... Ali, sada sam super

U Hrvatskoj dijagnozu raka grla svake godine dobije oko petsto osoba. Oko tisuću ljudi koji su izgubili prirodni način govora te im je ugrađena govorna proteza ili na drugi način oporavljen govor organizirano je u Zajednicu laringektomiranih s deset klubova širom zemlje. Zlatko Miliša jedan je od njih.

Redovito održava nastavu na Filozofskom fakultetu u Osijeku, piše, rado se odaziva svakom pozivu na gostovanje, druži se, putuje i raduje se svakom danu. Ne biste ni pomislili da mu se zdravlje strmoglavilo, ali čim se upustite u razgovor s ovim istaknutim pedagogom, sociologom, društvenim kroničarom i sveučilišnim profesorom, uvidite da je bogatiji za još jedno iskustvo koje ga je itekako osnažilo, piše Živim.hr.

- Od dijagnoze raka grla prošle su gotovo četiri godine. U prvoj godini imao sam 35 zračenja, no bolest se nakon devet mjeseci vratila pa mi je učinjena laringektomija. Nakon dva nova recidiva opet sam zračen, kao i nakon metastaza na plućima. U četiri godine "uljez" se vraćao tri puta. Ukupno sam imao 44 zračenja. Nakon prvih 35 zračenja nisam mogao govoriti gotovo četiri mjeseca, ali vratio sam se pisanju kolumni i znanstvenih članaka, a napisao sam i tri knjige. U nemoći govora dobio sam novi polet u pisanju. Vratio sam se na posao odmah nakon operacije. Zbog korone sam nastavu držao online. Danas redovito (fizički) održavam nastavu na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Nakon borbe s "uljezom" osjećam se super! - kaže prof. Zlatko Miliša.

Ugrađena mu je govorna proteza i ponovno je učio govoriti. Nema nikakvih problema i kaže da mu je puno pomogla logopedica Tamara Živković, koja je oboljelima dostupna i nakon govornih vježbi. Naime, nakon operacije raka grla većina oboljelih izgubi svoj prirodni način govora. Nisu nijemi, a zahvaljujući usvajanju nadomjesnog govora (ezofagealni govor, govorna proteza ili govor uz pomoć elektroničkog pomagala) mogu se kvalitetno sporazumijevati s okolinom. Hrvatska zajednica laringektomiranih okuplja tisuću članova, a djeluje kroz deset klubova podrške u čitavoj zemlji. Iznimno su aktivni, održavaju sastanke, savjetovanja, terapije, rehabilitacije, stručne skupove...

- Govor mi je puno bolji nego što sam očekivao. U zagrebačkom klubu laringektomiranih upoznao sam se s divnim ljudima, uključujući i psihologa Ivana Vračića, sadašnjeg predsjednika, koji me "podigao". S njim sam pričao neposredno prije operacije i evo što mi je savjetovao: "U svakoj teškoj bolesti padanje je očekivana pojava. To je kao kod klizanja ili skijanja. Nije problem kada padneš, nego ako se nakon pada ne znaš ili ne želiš dići." Rekao mi je da su osobito u prvom tjednu nakon operacije važne razne male aktivnosti kako bi se odagnale crne misli. Više ljudi koji su prošli laringektomiju u tom mi je periodu prilazilo, vrlo empatično su mi objašnjavali procedure, svoja iskustva i nudili svoju pomoć. Uz logopedicu, ali i nesebičnu pomoć i strpljenje bliskih ljudi, oporavio sam se. Danas ne idem na terapije jer mi je ovaj govor postao dio dnevne rutine i ne pričinja mi napor - kaže Miliša.

- Naravno da ova bolest donosi određene probleme - kaže.

- Ali na njih gledam kao na izazove! Ne samo to, smatram da mi, bivši ili sadašnji bolesnici, trebamo biti od pomoći i liječnicima i stručnjacima različitih profila u svim fazama liječenja te da upravo mi možemo ohrabriti one koje čeka operacija i proces oporavka. Svojevremeno sam duže istraživao ovisnike o teškim drogama u terapijskim zajednicama te zaključio da bi oni trebali biti obavezni partneri stručnjacima u svim fazama liječenja. Jednako tako mislim i za pacijente s dijagnozom tumora. Moj najbolji prijatelj Ante Barada, vrsni neurolog, nakon teške bolesti sve je ostavio i vratio se iz metropole u svoje malo misto te je uz simbiozu medicine i vjere danas apsolutno zdrav. Evo što mi je jednom prilikom kazao: "Silno mi je drago što si doživio snagu svjedočenja ljudi koji su prošli bolest i operaciju te dalje radosno žive i hrabre jedni druge. Isto tako imaš brojnih plemenitih osoba posvećenih stručnom pomaganju pacijentima, one su nadahnuće i uz ozdravljenje bolesnika najveća nagrada u profesionalnom pogledu" - prisjeća se prof. Miliša.

Iako neki žive u ravnodušju prema drugima i drugačijima ili, još gore, stigmatiziraju druge na osnovi fizičkih atributa, prof. Miliša kaže da se nikada nije osjećao stigmatiziranim, pa ni kod hendikepa govora.

- Nisam tražio ni invalidninu, na koju imam zakonsko pravo. Moja bolest me osnažila, a pozitivnu energiju prenosim na druge. Istupam često i u medijima. Tvrdim da nitko ne smije upirati prstom ni u jednu skupinu ovisnika, bolesnih i slično, jer smo svi ovisnici o nekome ili nečemu, nema zdravih, nego samo nepregledanih - kaže Miliša.

Naravno da mjesta za poboljšanje kvalitete života laringektomiranih osoba ima. Nedavno je održan i međunarodni simpozij laringektomiranih osoba u Lovranu, povodom dana Sv. Blaža, zaštitnika bolesti grla, gdje je istaknuta potreba za značajnijim radom na osmišljavanju dodatnih mogućnosti liječenja, ali i na prevenciji bolesti te ranoj dijagnostici, što bi sve utjecalo na poboljšanje kvalitete života oboljelih. Početak bolesti kod prof. Miliše signalizirao je gubitak (visokih) frekvencija glasa kod pjevanja, a kasnije i promukli glas nakon dužeg govora, tj. predavanja. Važno je otići liječniku, jer iako promuklost u većini slučajeva ne signalizira rak, godišnje se u Hrvatskoj on otkrije u oko 550 do 600 osoba. Dvostruko češće obole muškarci, a posljednjih godina primjetan je rast pojavnosti karcinoma grla kod žena i kod mlađih osoba. Prof. Miliša kaže da mnogo mogu učiniti i osobe koje su najbliže pacijentima.

- Podrška, empatija, ohrabrenje, prihvaćanje… sve nam to treba od liječnika i od bliskih ili nama važnih osoba. Bolest nikako ne smijemo gledati kao prokletstvo. Moram priznati da sam, slušajući iskustva nekih mojih poznanika, imao predrasude prema medicinskom osoblju u bolnicama. Međutim, u tek koji dan više od tjedan dana ležanja na odjelu prof. dr. sc. Prgometa dobio sam vjeru u humanost, empatiju i požrtvovnost liječnika i medicinskih sestara. Na primjer, medicinska sestra Mare, kako je s pravom zovu "dobri duh odjela", strpljivo me od prvog dana nakon operacije poučavala kako živjeti bez grkljana, uz puno razumijevanja, uporno me i čvrsto vodila u novo poglavlje mog života. S njom i danas razmjenjujem poruke! Ima puno stručnjaka koji su svjetionici humanosti, uvijek spremni pomoći, oni "vide" svoje pacijente i oni svoj posao rade kao poziv! Imao sam, nasreću, uglavnom iskustva s takvima. Pacijente se ne smije tretirati kao pasivne primatelje informacija ili liječenja. Zato liječnik i psihoterapeut Gabor Maté konstatira da je jedna od ključnih slabosti medicinskog pristupa to što "smo liječnika učinili jedinim autoritetom, a pacijenta samo primateljem terapije ili lijeka". On konstatira da iznimno rijetko koja bolnica, odnosno liječnik, istražuje povezanost između bolesti pacijenta i stresova u njegovu životu, zadovoljstva životom, poslom, brakom … "To su pitanja koja rijetki liječnici ikad postave svojim pacijentima, kako onima koji se oporave tako i onima kod kojih nema poboljšanja zdravstvenog stanja" - citira prof. Miliša Gabora Matéa.

Neke svoje životne navike, priča nam, napustio je u novonastalim okolnostima. - Izbjegavam bučna mjesta jer se slabije čuje moj govor. Navečer rijetko izlazim jer tada skidam držač i "dugme" za govor kako bi se koža odmorila. Izbacio sam cigarete i alkohol. Prehranu sam malo promijenio, jedino znatno manje jedem slatko. Najvažniji moj savjet osobama kako da si olakšaju jest izbjegavanje stresnih situacija i bijeg od energetskih vampira. Najbolja terapija je kada se nađe mir! - poručuje prof. Miliša. Dodaje i da je njegova glavna poruka kao onkološkog bolesnika "da nemamo teških dionica u svom životu, ne bismo upoznali svoje potencijale, ali ni pravo lice drugih".

A suočavanje sa strahom izazvanim dijagnozom raka? - Od bolesti sam dosta napredovao da "sahranim" strah, jer on je okidač za nove (mentalne) bolesti. Najviše mi je pomogla supruga i prijatelji, moj kum Mijo i njegova supruga Nevenka. Pored toga, pomogla mi je vjera! Moj kolega iz Zagreba Ante Kolak u studenome 2019. mi je kazao: "Otkako sam u svom životu Boga stavio na prvo mjesto, ljudi su dobili pravo mjesto". Richard J. Leider u knjizi "Moć svrhe" otkriva da se naš život sastoji od "faza progresivnog buđenja koje uključuju duhovna otkrića…, čak i tijekom bolnih osobnih tragedija, kriza, stresnih razdoblja, bolesti, boli i patnje". Bolest je i blagoslov jer prevrednuješ životne prioritete, a i uvidiš tko ti je (pre)ostao. Moja draga kolegica, sveučilišna profesorica u mirovini Dubravka Maleš, koja je dugo vodila borbu s bolestima, u mojim mukama mi je rekla: "Tek kad čovjek doživi tešku bolest, ima priliku upoznati njemu znane i neznane ljude. I jedni i drugi te iznenade. Od onih od kojih očekuješ podršku nerijetko dobiješ pljusku, a sasvim nepoznati pruže ti razumijevanje i podršku." Ljudi koji su prebrodili najveće boli sastavljaju liste prioriteta u životu, odbacuju životne trivijalnosti i prestaju se opterećivati nerazumijevanjem drugih. Znakovita je činjenica da postavljamo pitanje o smislu života kada je ugrožen - odgovara Miliša za Živim.hr.

Velik dio života Miliša se bavio temama obitelji, društva, mladih, raznih ovisnosti…, a ravnotežu, mir i radost življenja usmjerio je na bliske osobe, vjeru, pozitivan stav, oprost... - Posttraumatskom razvoju pogoduju podržavajući odnosi kada se osoba uvjeri da joj bliske osobe šalju poruku: "Ovdje sam da ti pomognem i tu sam za tebe"! Henri J. M. Nouwen u knjizi "Živjeti - ovdje i sada" zapisao je: "Brinuti se za drugoga znači: biti s njim, plakati, trpjeti i s njim osjećati… Riječi privrženosti i ljubavi trebamo iz dana u dan, kao kruh naš svagdašnji. One nas drže živima". Osobe koje ne posustaju usmjeravaju se na snagu vjere, pozitivnog su stava i/ili orijentirane na ono na što mogu utjecati. Takve osobe na probleme gledaju kao na izazove i sve čine da ublaže posljedice krizne situacije. Na krizu gledaju kao na situaciju s kojom se mogu aktivno nositi. Bolest nas podučava i o snazi oprosta! Jean Monbourquette u knjizi "Kako oprostiti: oprostiti da se ozdravi, ozdraviti da se oprosti" piše o terapijskoj moći oprosta te brani glavnu tezu da opraštanje otvara nove poglede na ljudske odnose i/ili čuva mentalno zdravlje. Opraštanje daje snagu da živimo (dalje). Ljudi koji se suočavaju s različitim bolima, traumama, stresovima nerijetko u drugima traže razloge i uzroke svojih stanja. To nikamo ne vodi osim stvaranju ogorčenosti, optužbama… Takve je dobro uputiti da upit "Zašto se bol događa baš meni?" preusmjere u pitanje "Kako se suočiti s novonastalom situacijom?" Kada se nadviju tmurni oblaci nad našim životom, možemo ih odagnati samo ako se okrenemo pozitivnim stvarima koje nam pričinjaju zadovoljstvo. Bolest je prava prilika da (konačno) progledamo! - zaključuje prof. Miliša.