Leti karić kad na njega sidne Tić: Ivica Milković (58), mehaničar i gastarbajter, veteran je vožnje na balinjerama

Nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali karić je ipak glavna stvar! Od toga srce zaigra na strunama bezbrižnog djetinjstva provedenog u vratolomijama i grmljavini prometala na tri balinjere niz serpentine pod Baroneom nazvane "Tri bogena" i gimnaziju. Barem je tako za veterana na kariću Ivicu Milkovića Tića (58), koji je godišnji odmor zaslužen u njemačkoj tvornici kamiona podredio 2. svjetskoj utrci karića koja se odvijala duž gradskih nizbrdica.

 

Ivica, poznati moto i biciklistički mehaničar i gastarbajter, junački je i sportski odradio nimalo jednostavnih 1300 metara od tvrđave Barone do rive, a od njega stariji bio je jedino Drago Kursar (68), ovogodišnji pobjednik u svojoj dobnoj skupini.
- Lipo mi je i dolazit ću svake godine - kaže Milković - zadovoljan što je utrka prošla a da se nitko nije ni ogrebao.
- Iz publike to valjda ne izgleda toliko vratolomno, međutim jest - nastavlja. - Naročito spust niz gimnaziju do Vanjskoga, kada sjediš na bokunu daske pri brzini od 50 kilometara na sat i trebaš izbjegavati šahtove, jer se svašta može dogoditi ako čelično kolo i vozilo bez ikakvih amortizera prijeđe preko njih. Nadalje, treba iznijeti i dionicu na Vanjskome, kada karić prenosiš dvadesetak metara i potom se popneš na kamion s rampom za ubrzanje u finalnom dijelu utrke, što je neobično i svakako traži dobru kondiciju.



- Odvozio sam to po osjećaju, a na kariću sam zadnji put bio prije tri godine, kada je Darko Relja Ritmo organizirao Veliku utrku Šibenika "Tri bogena". Zarulao sam karić nakon 40 godina s neopisivim guštom i mislim da je utrka takva trebala i ostati – do nadvožnjaka na Šubićevcu ili najviše do prvih vrata gimnazije. Ne kritiziram, jer je odlično da se sve to odigrava, no ovo je možda postalo (pre)više revijalno natjecanje, publici za zabavu, a bit će da imam i neke godine - smije se Milković.

 

- Kako bilo, ja ću dolaziti svake godine, to me veseli i čini mi ljepšim dane u Njemačkoj, jedino što izgleda neću dočekati da se jednog dana na kariću pojavi moj prijatelj iz djetinjstva Mauro Žigon, prisjetio se Ivica vremena kratkih hlača. On i vršnjak mu Mauro, koji je vratolomije na kariću, izgleda, zauvijek pospremio u škafetin lijepih uspomena, prvi su se spustili niza serpentine podno tvrđave na bareli (karić za osam osoba!), daščanoj četveroručnoj nosiljci za vreće cementa ili kakav drugi materijal, i otad im je na karićima samo nebo bilo granica! Milković je apsolutni pionir i davni šampion staze "Tri bogena", što je na njemačkome izraz za zavoj oštar poput lakta (bogen = luk) udomaćen u šibenskom govoru. No, priznat će, Mauro Žigon bio je vozač nad vozačima, a ono što su njih dvojica započela nastavili su mlađi, poput Darka Relje Ritma i prijatelja mu Branka Samodola, sve do Svjetske utrke karića.



- Jedan put smo, prisjeća se Milković, na "Tri bogena", umjesto da savladamo oštar zavoj, produžili pravo, među stine, magaruš i draču, jer cesta nije imala bankinu kao danas. Dobro smo se ubili, a onda još dobili po kostima i kod kuće. Radija je plastični batipan!
No, ćaće su, treba priznati – ma koliko ih sinovi znali iznervirati svojim ludorijama – ipak pomagali, najviše pri nabavci balinjera. Najbolje su bile one islužene – iz osovina kotača, radilica motora ili elektromotora, a bilo je, hvala Bogu i tvornica i radionica gdje su stare balinjere rado ustupali mulcima da im produže radni vijek u zlokobnoj, a opet toliko srcu mularije dragoj grmljavini dok bi na karićima strugale beton ili asfalt gradskih strmina. Ostajali bi izgrebanih ruku i nogu, vraćajući se kućama šepajući u obući bez peta i dobrog dijela poplata, jer su obuvene noge pri vožnji ovoga "bolida" jedina kočnica.

 

Ti su adrenalinski ispiti neustrašivosti Milkovića odveli u motociklizam i biciklizam, također i profesionalno odredili. Motori, mehanika i popravci bicikala njegova su struka, ali jednoga dana, u domovini i rodnom Šibeniku od toga više nije mogao (pre)živjeti, niti uz osnovni posao kućnog majstora u Savezu športova. Doduše, tome je najviše kumovao kredit u podivljalim "švicarcima" te je u 56 godini, hrabro spakirao kufer i otišao u Njemačku, u grad udaljen 40 kilometara od Hamburga.
- Prvo je otišla moja supruga, otvorila mi je put. Ona je zaposlenje s pristojnom plaćom u jednom staračkom domu dobila nakon kratkog intervjua. Inače bi ovdje za to valjda trebala intervencija predsjednika države! A ja sam primljen u tvornicu kamiona nakon što sam pokrenuo stroj koji nije radio 20 godina, to mi je bila "ulaznica" - priča Milković o zemlji koja cijeni znanje, razvija poslove i ne podcjenjuje "ljude u godinama" koji k tome, poput njega, jedva znaju njemački.



- Sada me više nitko ne nadzire, jer znaju, s punim povjerenjem da ću posao napraviti besprijekorno. Evo, i vlasnik je upravo na godišnjem odmoru u Hrvatskoj, krstari Jadranom i neki dan me nazvao, pita me kako sam i treba li mi što. Moram priznati, s njemačkom epizodom nisam samo riješio dosadašnje financijske muke, otvorili su mi se vidici!