Da mi je vidit sad onoga doktora koji je materi Ivane Guberine rekao kad se prije 40 i koju rodila - da dami ne otkrivamo godine – kako "mala" možda nikad neće moć hodat, zbog problema s kukovima, pa mu reć: ajte je provajte uvatit! Ni za glavu, ni za rep! Ni lasom! Nitko njoj neće moć reć da nije bila u pokretu, jer ta je u njemu 24 ure dnevno. I obožava brzinu, vozi sve šta ima timun – oćeš li biciklu, motor, električni romobil, gliser, kaić na pentu, auto, kombi, kamion.
Nema toga šta ima kolo a da ona u to nije sila, a kako joj ni to nije dosta, u ono veliko, Šibenčanima svima drago "Kolo", pjevačko društvo staro 120 godina, u njemu, osim što je član uprave i – piva! Ka slavuj! A sad kad je njezino "Kolo" dobilo nagradu grada Šibenika, na svečanoj sjednici Gradskog vijeća, povodom blagadana svetog Mihovila, sveca zaštitnika dobila je i ona plaketu, "za dugogodišnji pedagoški rad i postignuća u promicanju stvaralaštva za djecu".
Jer, Ivana je i učiteljica, šta bi se po starinsku reklo, "od prvog do četvrtog razreda", a moderno "razredne nastave", u Osnovnoj školi "Juraj Šižgorić", i sa svojim je đacima snimila tri dokumentarna filma – jedan o Nacionalnom parku Kornati, drugi o NP Krka i treći "Šibenska kartulina", prikazan i na HTV-u.
Ivanina dica bila su u filmu glumci, statisti, naratori, recitatori i istraživači, a njihova učiteljicu bezbrojna je slobodna jutra i večeri, vikende i blagdane provela uz kameru u ulozi snimateljice, redateljice, u nekim trenucima kaskaderke, a i montažerke na samom početku projekta, kako je to nadahnuto zabilježila moja koelgica Marina Jurković, pišući o premijeri filma.
Lipa je plaketa, ali da je i malo kuna!
- Plaketa je lipa, prekrasna, ali da je uz nju i koja kuna, znam odmah u što bih je potrošila. U novu opremu za rad! U novu kameru, odnosno foto-aparat, objektive, stative, opreme za snimanje, stabilizator, jedan GoPro. Nemam više ništa! Ovo svoje opreme što sam imala sam uništila, posuđivala sam sa strane cijelo vrijeme, strepila, umirala od straha da kome što ne ispadne, pa se ne satare ko i ono prije - počeli smo priču s Ivanom, kojoj bi nekih 15 do 20 tisuća kuna leglo ko naručeno. Pa, eto, ako sponzora ima, bilježimo se sa štovanjem. Doći će u najbolje ruke! A Ivana nas podsjeća na Aliju Sirotanovića, kada je onomad oborio rekord sovjetskog rudara Stahanova u kopanju ugljena. I pita njega Tito: "Alija, treba li ti šta?' A on njemu skromno veli: "Veća lopata, druže Tito. Da mogu još bolje kopati!" Tako bi sad i ona, umjesto skršenog Canona prišla na Nikona, da može i fotkat i snimat..
Smije se i sama Ivana pričajući nam kako su nastajali filmovi – visilo se sa stina, snimalo iz mora, tu se padalo, razbijalo i močilo.
- Da van je to bilo vidit. Idem ja, s njih dvadeset, dvadeset pet, ko neka veća Družba Pere Kvržice, ko izletnici Vlak u snijegu, u ruksaku objektivi, stativi vire vanka iz torbe. Priskakali su, naravno, upomoć i moji dragi prijatelji iz Foto studija 82, Tonko Mikulandra i Ante Šmit, kad mi nešto tehnički ne bi mogli odraditi, neki "zoom" ili široki kut ili nešto dronom kad je tribalo. Krasni dečki, upoznali smo se na nekom intervjuu i kad su vidili šta dica rade, rekli su – javi se kad ti god što treba. Ali, ja nisam ponosna samo na to što smo ja i dica radeći ove filmove obišli cijelu županiju, uzduž i poprijeko, snimili sate i sate materijala, nego i na to što nema humanitarne akcije u kojoj ta djeca nisu sudjelovala, odazvala se kad god je netko zvao, neka čišćenja, sakupljanja, pa robotika, bili smo u njoj kad je to tek krenulo. Jedan naš učenik, Ante Vlahov, bio je u njoj najbolji u županiji, išli smo u Zagreb po nagradu, bili smo u Top 30 najboljih timova, mislim 13. u Hrvatskoj iz robotike. Zajedno smo rasli, stasavali, učili smo jedni od drugih, i ja od učenika, i oni od mene, cijeli razred. Oni su sad šestaši, ali mi smo počeli snimati kad su oni bili drugaši, 2.B, kad je škola završila, mi smo krenuli u snimanje Kornata! Išli smo četiri dana, ja sam išla sama nekoliko puta brodom, neka su snimanja bila preopasna za djecu - priča Ivana i smije na moju konstataciju, ali ne i za Super učiteljicu, koja kao da je ispala iz onih dječjih slikovnica: Maja u avionu, Maja na farmi, Maja skače padobranom... Uvijek za sve ima rješenje, sve može sama i sve zna.
Samohrana majka
- Puno nam je pomogao bivši ravnatelj NP Kornati Josip Zanze. Sjećam se našeg prvog susreta, kada mi je rekao: "Znate, mi vam nemamo novaca!" A ja sam mu odmah rekla: "Pa nama novci i ne tribaju!" Mi nikad ni od koga nismo tražili novce, samo pomoć, da nam dade ruku, otvori vrata, pomogne odvesti, dovesti. Tako smo obišli i Krku, išli su i roditelji zajedno s nama, i super je što smo sretali i u jednom i drugom nacionalnom parku vrhunske znanstvenike, družili se s njima, učili od njih, sudjelovali u arheološkim istraživanjima, bužali, kopali svojim rukama, pričali s čovjekom koji je na Krki otkrio čovječju ribicu, snimali ga, objavili to... To su prekrasne uspomene koje i meni i djeci ostaju za čitav život, obišli smo obalu i zaleđe, to je veliko bogatstvo koje mi imamo i u kojem smo beskrajno uživali. Je, bilo je i teško i naporno, nosati opremu, paziti na dicu, njih dvadesetak, ali i lijepo i uzbudljivo. Ništa nam nije bilo teško, navečer bi se čuli, dogovarali za sutra, gledajući i na vremensku prognozu, zbog snimanja i svega. Iskoristili bi vrijeme i terenske nastave, slobodno vrijeme, subota, nedjelje, popodne... - Ivanu je teško fermat i kad priča, a kamoli kad nešto zaumi raditi. Jer, sve šta ta radi, radi sa srcem i strašću. To joj vidiš u motu, priča i rukama, vrpolji se na katrigi. Action girl. Navikla se boriti. Ona je i samohrana majka, s dvoje sada već odrasle djece, sinom i kćeri, ponosna na njih što su izrasli u prave ljude, studente, jedno je u Rijeci, drugo u Zagrebu, odgovorne i samostalne. E, bit će se nisu imali na koga uvrgnuti, rekli bi u nas u Šibeniku...
Naravno, najgluplja je stvar ovako nekog tko je kao Ivana upitati šta radi kad ništa ne radi. Da šta? Ona vježba, trči, skače, obožava sport, obožava ići na more, vozit brod...
- Ti zalasci sunca na moru, to na mene djeluje, puni me energijom, znam sjedit kad izađem iz broda na otok po sat vrimena. To je iscjeljujuće, šetaš, roniš, pa snimaš, pod vodom, s nekih opasnih mjesta, klisura... Tu me uhvati neki adrenalin, pa volim da su moji bliski tu, blizu mene, da me nogu vratit u normalu. Je, volim i jet ski, i skijanje, i na moru i na snijegu, i skakanje sa stijena. Šta nisam... Nisam skakala s padobranom i nisam skakala bunge jumping, toga me strah, da ne pukne konop... Ali, recimo sist na motor, pa nakon stresnog dana na poslu, kad si down, napravit đir od Doca do Vidika, da ti malo glavu propuše, to je divota. Odmah si druga osoba. To me smirivalo, dok mi nije ukralo motor, Gileru. Sad se pomognem tako da posudim motor u prijatelja, susjeda, ali morat ću ponovno kupit neku Gilericu...
Ako ništa drugo, planova joj ne fali. Svitu moj, još ćemo mi čut za nju. Ima grad i županija još nagrada, a Japanci fotoaparata. Tribalo bi tamo u Tokio poslat taj njihov fotoaparat da vide šta je naša dolačka mala od njega napravila – u papar ga satrala. A to joj je tek prvi...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....