"Ja se samo nadam da neće doć dan kad ću reć: 'Ne mogu više ovo...' Ne mislim zbog toga što ću bit spriječen, nego zato da mi se u emocijama ništa ne dogodi. Jer još uvijek kad sjednem za klavir i odsviram dva tona, meni bude lipo.
I to je stalno tako i neće se ni minjat više", tako govori Oliver na nikad objavljenim, a ujedno i posljednjim videosnimkama koje će publika imati priliku premijerno pogledati u dokumentarnom filmu "OLIVERovih 70 – Mala priča o velikom glazbeniku i njegovom posljednjem koncertu", u sklopu programa ovogodišnjeg Pula film festivala, u subotu, 20. srpnja, piše Slobodna Dalmacija.
Drobnjak je zadnjih godina organizirao sve velike Dragojevićeve koncerte, pa tako i onaj slavljenički "Oliverovih 70", održan 11. ožujka 2017. u zagrebačkoj Areni sa Zagrebačkom filharmonijom i brojnim glazbenim gostima (Stjepan Hauser, Matija Dedić, Antonio Serrano i Elvis Stanić), pod ravnanjem maestra Alana Bjelinskog, čije su snimke, što one s pozornice, što one zabilježene na pripremama, postale okosnica dokumentarnog filma.
Priča koja nije bila planirana, preranim je odlaskom glazbenog velikana prerasla u dokumentarni zapis u kojemu Oliver nepretenciozno govori o temama koje ga zaokupljaju i na trenutke, ne znajući što će uslijediti, gotovo proročanski govori o životu i budućnosti.
U filmu se, među ostalim, dotaknuo tema poput mladih i tehnologije, neostvarenih želja i planova, starosti koja ga je neumitno sustigla...
Proša san 90 posto života
"70 godina?! Šta mogu reć za 70 godina prođenih već? Po nekim... po nekakvim dobrim proračunima... to je već... pa 90 posto života. Znači ja ko takav mogu reć samo da... Ništa ne bi minja. Hm, mudrost nisam baš steka...
Sve više sam ljut sam na sebe što sam tako poodmakao s dobi. Mislim da se to događa svakome u tim godinama. Ništa neobično... S tim šta mogu maloj dici reć nešto što im eventualno može koristit. Ovo ostalo... Niti sam mudrac, niti filozof, niti kompliciram život, nego mi je sve nekako... Pod sretnom zvijezdom sam, recimo, rođen", zaključio je, gledajući u kameru, Oliver, otkrivši kako ima još puno toga što bi volio realizirati.
"Neke stvari tek sad vidim da mogu napravit. Dogovaram koncert u Moskvi, u Tokiju, Sydneyu... Ne znam, napeto mi je ić u Rio de Janeiro. Hm... Neke stvari oću još napravit... Meni se to sviđa ić u te dvorane koje su i kultne i koje nešto predstavljaju u svitu, nekoj zemlji...
Pa da se i mi uvalimo u taj film s obzirom da smo mala zemljica i nitko za nas baš ne zna. Prigodom tih koncerata može se dogodit da nas, eto, registriraju kao posjetitelje tih dvorana", razmišljao je glazbenik satkan od jednostavnosti. Guštao je u glazbi i životu do posljednjeg daha, u svakodnevnim sitnicama, moru iznad svega. U svemu vapio za emocijom, zato i nije držao do tehnoloških novotarija.
"Meni je zna Boris Dvornik reć par puta: 'Slušaj, ja ti ne mogu na bini pivat, imam veliku tremu.' Ja ga pitan: 'Zašto?' Govori: 'Pa oni vrag mikrofon nema oči! Ja nemam koga gledat u oči!'
Šta to znači? Onog momenta kad ja u publici vidin da neko u prvom redu sluša i uživa u svemu tome, onda ja te oči izaberem da se mogu njima obraćat tokom koncerta. Ali ako ti na Facebooku otvoriš čovika na sliku i ne vidiš ga i ako mu nisi blizu – ne možeš ti osjetit koja je to osoba. Nikako. To je teško.
Znači, automatski time kako su svi umreženi, na sve mreže ove, društvene, njima je to postalo ko pravilo da se... Ne znam... Da se razgovaraju preko tipki! Koliko ja znam, ta osjetila se ne prenose preko tipki. To se prenosi dodirom, negdje... ali na tipke sigurno ne. I onda, ta emocija se polako gubi", nimalo se to nije sviđalo Oliveru.
San koji se ostvaruje
"To je moja želja inače bila, govorio sam ka dite da bi