Donedavno najbolji pjevač među šibenskim policijskim inspektorima ostao je samo pjevač; Vratio je značku i uhvatio se mikrofona

Prvi put se pojavio na pozornici krajem devedesetih godina prošlog stoljeća. I to kao solist zbora Policijske akademije. Prvi javni nastup i odmah – "Lisinski"! Dan državnosti, a pred njim cijeli državni vrh, s Franjom Tuđmanom na čelu. Pjevao je pjesmu Vice Vukova "Oče naš". I drhtao. Kao prut.
– Od čela do nosa crvenio sam se kao paprika, a od nosa do vrata bio sam blijed kao krpa – sa smiješkom se Mile Perkov prisjeća glazbenog debija.

Da mu je netko tada rekao da će se za dvadesetak godina prestati baviti policijskim poslom i da će mu na nastupima cure skakati na ramena, Mile bi ga vjerojatno poslao na liječenje! Donedavno najbolji pjevač među šibenskim inspektorima ostao je samo pjevač. Vratio je značku i uhvatio se mikrofona.

Niz godina ste, sportskim rječnikom kazano, igrali na dva fronta. Na jednom ste obavljali posao inspektora za narkotike, a na drugom pjevali. Kako vam je to uopće polazilo za rukom?
– Kako? Tako što ne bih spavao! Neki bi u toj situaciji koristili nedopuštene supstancije, no ja sam energiju crpio iz treninga. Teretana i trčanje bi me energetski držali. A treba imati i volje cijeli dan raditi pa navečer ići na svirku. I obrnuto. Trajalo je to gotovo devet godina. A onda…

A onda?
– Prelomio sam sa sobom i odlučio se ostaviti inspektorskih zadataka. Nisam se više vidio u tome. Nije bilo lako. No, puno je faktora na to utjecalo. O mnogima ne smijem ni govoriti. Još uvijek imam obvezu čuvanja službene tajne!

Je li jedan od razloga napuštanja tog poziva bio taj što ste, barem tako kažu, bili profesionalni i objektivni!? Te vrline ponekad i nisu poželjne…
– Moguće je da je to nekima smetalo. Naš je sustav prilično kontradiktoran. Policajce se potiče da i izvan službe budu društveno angažirani. Da svojim primjerom pridonose zajednici i kvaliteti života. A ja sam, naime, predsjednik Nogometnog kluba Mladost iz Tribunja i član Nadzornog odbora tribunjskog KUD-a. S druge strane vas kažnjavaju jer smatraju da imate neke koristi od toga. Ukratko, nitko nikomu ne vjeruje.

Kao inspektor, očito, niste jednako guštali kao u ulozi glazbenika. Koliko je stresa donosio taj posao?
– Posao u Odjelu za droge je, makar to može zvučati paradoksalno, najčišći policijski posao. Ja ga uvijek uspoređujem sa sportom, nogometom. Sve se svodi na to tko će kome zabiti gol. To je čista taktika. Pod uvjetom da se igra pošteno. Naravno, s policijske strane.

Vjerujem da u vašem "bivšem", inspektorskom životu nije nedostajalo interesantnih događaja?
– Ovisi što znači interesantnih! Sjećam se jedne epizode s dubrovačkog područja, gdje sam također radio dvije, tri godine. Uhvatio sam tipa koji je na jednoj zabavi u torbi skrivao džoint debljine pendreka! Izgledao je kao mačeta! Žali bože truda, a trebalo ga je za napraviti takvo što!

Ako bih parafrazirao jednu poznatu krilaticu, glazba vam je ljubav, a ne posao?
– Nikad je nisam shvaćao kao posao. Kad počnem tako razmišljati, ostavit ću se glazbe!

Iza vas su tri singla: "Dalmacija plače, Dalmacija piva", "Kriva je" i "Lipša od sviju". U glazbenom usponu pomažu vam prokušani autori Neno Ninčević i Ante Lasan…
– Zadovoljan sam suradnjom s Nenom i Antom. Već idemo u nove pohode. U međuvremenu sam snimio dvije pjesme, čije naslove neću otkrivati dok za to ne dođe vrijeme, a trenutačno radimo na još jednoj.

Danas više niste na dva fronta kad su u pitanju poslovi koje radite, no zato svirate s dvama bendovima, Johnny Walkersima i Bagatinima…
– Johnny Walkersi su moj bend koji me stalno prati. A ponekad, samo za gušt, zapjevam s Bagatinima. U trenucima kad se zaželim dobrog starog rock'n'rolla.

S obzirom na to da ste pjevali i u klapi i u ansamblu i u bendu, teško je pogoditi koji je vaš žanr...
– Ajme, zaista je! S "Bagatinima", recimo, sviram Chrisa Reu, Elvisa Presleyja, Dire Straits, Metallicu, Rolling Stonese… Nikad se nisam htio ograničavati na samo jedan žanr. Moje su pjesme, međutim, najbliže dalmatinskom popu.

Poznati ste kao zabavljač, pjevač koji stvara dobar štimung, posebice na feštama. No, na svadbama ne pjevate. Jednom ste kazali da je vaš repertoar bolji za rastave nego za vjenčanja!?
– Dio mojih kolega reći će da to govorim jer me ne zovu da pjevam na pirevima. No, istina je da je moja cijena previsoka za ono što ljudi traže. Nažalost, danas je snazi inflacija neškolovanih, glazbeno nepotkovanih sastava, koji misle da mogu nešto postići preko noći pa pjevaju za ne baš veliki novac. Ljudi misle da će ušparati, a zapravo na njima izgube. Najgore je što se na taj način srozava kvaliteta glazbe. Prije su glazbeni urednici na radijskim postajama odgajali publiku, a danas se mladi odgajaju uz lošu istočnu glazbu, turbofolk… Žao mi je što je taj trend zahvatio i naš grad, koji je dao glazbene veličine poput Miše, Arsena, Vice, Pattiere… Uostalom, i danas imamo sjajnih pjevača, kao što su moj Tribunjac Đani Stipaničev i Marko Škugor.

Postoje li pjevači čije pjesme nikad ne biste pjevali, koje biste, poput nekog glazbenog policajca, zabranili!?
– Bora Čorba je sigurno jedan od njih. Protiv Srba nemam ništa. Nisam fašist, nego nacionalist i lokalpatriot. Glazba bi trebala spajati, a ne razdvajati ljude. Mislim da sam sve rekao – za kraj će Mile Perkov.