Nećemo hiniti da smo "na Vi", kad smo odavno "na Ti!" Tako bi znao zboriti pokojni Arsen Dedić prije naših čestih razgovora za Radio Šibenik. Kad sam tu Arsenovu "bazu" ispričao Ratku Rudiću, legendarni izbornik se slatko nasmijao i dodao: – I nas dvojica se poznamo desetljećima. Nema razloga da u eteru budemo "na Vi"!
A Rudića sam upoznao davno, zaista davno. Kad su se splitski i korčulanski vaterpolisti (Uroš Marović, Duško Antunović, Slobodan Kašić…) u Beogradu družili sa Šibenčanima (Siniša Belamarić, Nine Lovrić, Boris Klarić…).
– Sastajali smo se kod čuvenog beogradskog "Konja", pritisnuti nostalgijom. Ti znaš dobro da se onda do Beograda vozilo 15-16 sati vlakom, da se zrakoplov malo koristio. A mi, Splićani smo Šibenčanima bili najbliži. Kao tipični Dalmatinci – sjeća se Rudić.
'Šibenčani su me pratili od prvog dana'
Ratko Rudić je već bio veliko svjetsko ime, igračko i trenersko, kad je u "Solarisovu" hotelu "Ivan" primio jedno od svojih brojnih priznanja. S nemalo emocija.
– Bilo je to u doba, kad sam se već lomio u dvojbi, ostati u Beogradu ili otići. A šibenska me klapa silno dirnula nostalgičnom pjesmom "Jadranskoga mora vilo". Pustio sam suzu. Ne bez razloga. Pogotovu, što sam se u "Solarisu", u Šibeniku oduvijek osjećao kao kod kuće. Kao u mom Splitu ili Dicmu, mjestu mojih korijena. Za to je bilo i "tehničkih", ne samo emotivnih razloga. Sedamdesetih i osamdesetih godina minulog stoljeća "Solaris" je bio svojevrsna vaterpolska prijestolnica. Malo je tko u to doba imao zimski bazen.
– Kako zaboraviti tradicionalni "Kup Solarisa" – opet će Rudić.
Zbog svega spomenutog legendarni izbornik smatra da je "Solarisov" visokokategornik "Ivan" bio gotovo idealno mjesto za proslavu 10 godina svjetskog zlata, koje je hrvatska vrsta pod njegovim vodstvom izborila u australskom Melbourneu. I ne samo zbog toga!
– Šibenčani su me pratili od prvog dana, kad sam preuzeo hrvatsku vaterpolsku reprezentaciju. Sjećam se prvog okupljanja u Crnici, kad nisam bio baš sretan zbog tjelesnog stanja nekih ključnih igrača. Ili ručka u vodičkom hotelu "Punta", kad sam se pitao jesmo li nezreli za velike rezultata, suočen s istinom da je mladoliki Igor Hinić najstariji igrač i kapetan!? Imaju Šibenčani i svog traga u "australskom zlatu"! Ne samo Perica Bukić, za koga sam emotivno vezan više od 30 godina. Još od zlata, osvojenog na Olimpijskim igrama u Los Angelesu. U Melbourneu sam se, osim s Bukićem, posebno družio s Antom Kulušićem i Markom Slavicom. Obojica su bili kooperativni sa svojim sportskim iskustvom i mirom, koji su donosili u kriznim trenucima. Posebice Marko sa svojim "postulatima". Znao nas je nasmijati, ali i savjetovati životnim mudrostima – hvali Rudić svoje šibenske prijatelje.
'Emotivna proslava'
Deseta obljetnica "australskog" zlata se proslavila na emotivan, buran način u Šibeniku. Uz šibensku pismu i, dakako, vino.
– Nisam štedio grlo! Iz tenora sam se sutradan spustio prema baritonu. Perica Bukić je, pak, ujutro zvučao kao bas. Navrle su emocije. Tu su se našli i momci, koje danas malo tko spominje, poput Aljoše Kunca i Tea Đogaša, a bili su bitni kotači u Australiji. Da ne govorim o Dubrovčaninu Pavi Markoviću, koji je, makar u to doba klinac, praktički odlučio susret s Mađarima. Hvala upravi hotela "Solaris" na ambijentu, u kojemu smo proslavili naše zlato – još jednom je Ratko naglasio posebne emocije za Solaris, Šibenik.
Priznaje da je razmišljao i o konačnom prestanku s trenerskim poslom, dok ga nije zagolicala ponuda iz Brazila.
– Bila je to kombinacija želje da živim u tako egzotičnom velegradu kao što je Rio de Janeiro, te da istodobno populariziram vaterpolo u toj zaista mnogoljudnoj zemlji. Gotovo sam uspio sve okruniti i neviđenim sportskim rezultatom. No, na putu do polufinala ispriječila mi se Hrvatska. Svi me pitaju je li lako igrati protiv svoje zemlje!? Nije lako, ali sportski profesionalac razmišlja prvenstveno o uspjehu momčadi, koje vodi. Imao je i Brazil neku malu šansu protiv Hrvata. No, vratar Bijač je branio fenomenalno. Ne možeš samo željom protiv koncentracije kvalitete, kakvu ima naša, hrvatska reprezentacija – otkriva Rudić.
Spomen Brazila vratio nam je, dakako, sliku završne utakmice, u kojoj je Srbija nadigrala Hrvatsku, a Ivica Tucak više nego sportski čestitao Dušanu Saviću.
– Nerijetko me pitaju za moj odnos s Tuckom. Posve nepotrebno, jer Ivica je bio moj pomoćnik. Šlager pitanje je i potencirana dvojba može li se Hrvatska do Tokija približiti Srbiji!? Uvjeren sam da su naši najbolji vaterpolisti po svom talentu vrlo blizu Srbima. No, fali im malo "patine", samopouzdanja. Reprezentacija treba atmosferu, kakva je "kraljevala“ u Melbourneu. A to nije samo posao izbornika – završio je Rudić.
'Nije uvijek išlo tako glatko'
Sva moguća i "nemoguća" odličja osvojio je Rudić s hrvatskom reprezentacijom. Među inim i tri zlata, svjetsko, europsko i olimpijsko.
– Nije uvijek išlo tako glatko. Bilo je i teških posrtaja poput nastupa na Europskom prvenstvu u Beogradu. No, svi smo vjerovali u svoju kvalitetu i zacrtane ciljeve. I Bukić, i ja, i reprezentativci. A kad smo ih, konačno, i ostvarili, odlazak iz reprezentacije bio je i jedini logičan potez – pojašnjava Rudić napuštanje hrvatskog kormila.