Ne pamtimo tako veseli ton “vječno” okupiranog obvezama Tomislava Cice Ninića kao poslije subotnje, druge ovosezonske pobjede vaterpolista Solarisa nad višestrukim europskim prvakom, zagrebačkom Mladosti. Uspjeha, kojim su “sunčani” praktički osigurali opstanak u Prvoj regionalnoj ligi.
- Kako ne bih bio raspoložen kad mi čestitke stižu sa svih strana. Dobar dio vaterpolskog svijeta želi mi i na taj način priznati trud što smo ga ljetos uložili u stvaranje jače, iskusnije momčadi. Uostalom, neovisno o porazima svoje novo, impresivnije lice naša momčad itekako demonstrira u europskim utakmicama, gdje su nam suparnici sve samo ne mačji kašalj. Poput Barcelone nekad “tradicionalnog” sudionika završnice europske Lige prvaka. A klupski proračun nam je, vjerujte mi, viši tek za 3-4 posto u odnosu na prethodnu sezonu - zadovoljno nam je pričao Cico.
Promjena koncepta
Na izravan način nas je podsjetio na svibanjske vaterpolske ćakule, kad nam je u jednom trenutku odlučno i gotovo ljutito kazao: - Vrijeme je da promijenimo koncept jačanja prve momčadi. Nećemo više “kaliti” mladce iz drugih klubova. Posegnut ću, prije svega, za povratkom naših igrača iz inozemstva, ali i za pojačanjima, čija je kvaliteta nesporna.
A, kako je zborio poznati hrvatski književnik i ban Ivan Mažuranić “dobar pastir je što kaže inom i to svojim potvrđujem činom”. Gotovo svi potezi prvog operativca šibenskog vaterpola bili su u skladu s gotovo ljutitim obećanjem na kraju sezone.
Kako, primjerice, zaboraviti radosno lice, haubice iz Vrpolja Antonija Petkovića, kad nam je zajedno sa suprugom priopćio očekivanu vijest “Vraćam se kući, u moju Crnicu, u moj Šibenik, u moje Vrpolje”!?
Oko povratka, vođenog starom dalmatinskom “da je bolje dinar u ladu nego tri na suncu”, nisu, očito, dvojili ni Roko Pelicarić, ni Domagoj Bulat. A upravo je tandem Petković – Pelicarić “sahranio” Zagrepčane na njihovu plivalištu kraj Save. O tome koliko šibenskom prvoligašu znače splitski momci braća Roko i Duje Akrap, te Marin Vrdoljak da i ne govorimo.
Uz (ne)izravne hvalospjeve tom sekstetu pojačanja kao da nas pomalo grize savjest što premalo ističemo ulogu domaćeg, šibenskog trenera Denisa Seferovića. Bivšeg prvotimca, koji je radom u mlađim kategorijama strpljivo čekao (i dočekao) svoju priliku na klupi matičnog kluba. Kao nastavak uspješne priče o šibenskim vaterpolskim učiteljima, započete (kasnijim) četverostrukim izbornikom (Jugoslavija, Grčka, Iran, Slovačka) Milom Nakićem, a nastavljene najodanijim vojnikom Crnice Grgom Renjom, “Doktorom za dušu i tilo” Dankom Jerkovićem, prerano preminulim Renatom Vrbičićem i najsjajnijim šibenskim stručnjakom Ivicom Tuckom. Priče, koja sugerira sretan generacijski spoj u Crnici, gdje, za razliku od Šubićevca i Baldekina, na tribine hrle igrači gotovo svih generacija “Solarisa”.
Tko im bira pojačanja?
I još nešto, posebno važno. Moguća pojačanja u Crnici moraju proći filtar većine spomenutih, pa i nespomenutih vaterpolskih znalaca s Pericom Bukićem, nekad najboljim vaterpolistom svijeta na čelu.
Suprotno prilično svježoj praksi iz drugih šibenskih klubova, gdje su pojačanja birali stručnjaci (ili “stručnjaci”!?), koje je vrijeme vrlo brzo zanijekalo.