Tek završene Olimpijske igre u Parizu su malo koga mogle ostaviti indiferentnim. Ne samo zbog spektakularne organizacije, neviđenih sportskih nadmetanja i izuzetne posjećenosti. Po tko zna koji put se cijeli svijet, pa i autor ovih redaka uvjerio kako sport i glazba, za razliku od politike, povezuju ljude s naše planete. Priznajem da sam plakao od sreće, dok sam slušao Lijepu našu dvadesetak minuta poslije spektakularnog ulaska u cilj braće Martina i Valenta Sinkovića, koji, usput rečeno, prosto obožavaju Zaton, Skradin i Šibenik. No, ne sramim se kazati kako sam u jednom trenutku posve zaboravio na neprihvatljivu politiku Aleksandra Vučića, te bez zadrške priznao talent, pozitivnu sportsku drskost i fanatičnu borbenost košarkašima Srbije u sudaru s američkim Dream Teamom. Pritom sam imao i svoj, šibenski razlog. Od prvog, tinejdžerskog pojavljivanja nadarenog Ognjena Dobrića u dresu beogradske Crvene zvezde nisam krio želju da taj momak, rođen u Kninu, a korijenima iz nedaleke Čiste Male, jednog dana osvane na Baldekinu. Baš kao što je nadareni Benkovčanin Arijan Lakić, zanemarujući priču o tome s koliko se prstiju tko krsti, odjenuo dres košarkaša Zadra. Na obostranu korist i zadovoljstvo. Slično je početkom ovog milenija učinio simpatični Boško Bura iz Štikova, mjesta na cesti Siverić – Vrlika, koji se na zajebantske povike Baldekina „Bura, ustaša…“ tijekom prvoligaških nadmetanja Šibenke samo simpatično smješkao i otpozdravljao šibenskoj publici.
Vjerojatno će se dio čitatelja zapitati što je ovim recima pisac zapravo htio kazati!? Želja mi je jasno poručiti kako nemilim zbivanjima početkom devedesetih minulog stoljeća nisu, blago rečeno, uzdrmani samo mostovi među narodima, već da su Milošević, Mladić, Martić i ostali Krešimirovu Šibeniku ukrali nekad bogato sportsko zaleđe.
Vukčević(Dinara, Knin) – Vukadin(Dinara), Ugrčić(Dinara), Vrcelj(Velebit, Benkovac), Lacmanović(Velebit)- Urukalo(Dinara), M.Petković(Velebit), Lazinica(Borac, Gračac) – Lađević(Rudar, Siverić), Stanić(Dinara), I.Petković(Dinara). Tako bi otprilike izgledala nogometna selekcija Srba iz dalmatinskog zaleđa, koji su nosili šibenski dres. S izuzetkom sjajnog vratara Radomira Vukčevića, koji je iz Knina pohrlio u Hajduk. Ne, ne griješim, kad sam u spomenutu jedanaestoricu uvrstio (kasnijeg reprezentativca) Iliju Petkovića. On je nerijetko pojačavao juniore Šibenika na inozemnim turnirima. Dobrim dijelom i zbog bliskosti s Krešimirovim gradom, jer mu je prvi rođak stari šibenski šahist Jole Dobrović(op.p. spajaju ih majke s prezimenom Bulat, kao rod slavnom splitskom gradonačelniku Gaji Bulatu).
- Od svega možeš pobići osim od svojih korijena i uspomena. Posebice od mojih lipih šibenskih sićanja – kazivao nam je, nažalost pokojni, Petar Nadoveza, šibenski Pere i splitski Pele, kad smo mu podastrli simpatičnu anegdotu iz šibenske katedrale. Točnije, ćakulu trojice izbornika (Zlatko Dalić, Aleksandar Petrović, Ivica Tucak) sa šibenskim biskupom Tomislavom Rogićem. U biskupskoj dvorani šibenske katedrale sv. Jakova konstatirali smo, naime, neviđenu Perinu sličnost s rođakom po majčinoj lozi, biskupom fra Jerolimom Miletom. Biskupom, čiju je sahranu 1947. godine, zbog izuzetno domoljubnog ponašanja tijekom Drugog svjetskog rata, vjerovali ili ne, organizirao Općinski komitet SKH!
Od emotivnih, šibenskih uspomena očito ne može pobjeći ni nekad pouzdani stoper Šubićevca Vladimir Vrcelj, čiji je sin, također, bio potencijalni prvotimac Šibenika. Poslije „olujnog“ odlaska u Srbiju Vladimir se vratio u svoje rodno selo pored Benkovca, te preko rodice Danijele, zaposlene u šibenskom HRT-centru, naručio (i dobio) knjigu „Lipo stoji narančasta boja“, posvećenu 90. obljetnici šibenskog nogometa. Točnije, narančasto izdanje, gdje u fotografijama i tekstovima može naći i svoje ime iz doba trajanja na Šubićevcu.