U povijesti šibenskog nogometa ne pamti se tako dirljiv oproštaj od jednog trenera s navijačima kao što je to bio skup, na kojemu su se stari Funcuti u ljeto 1973. godine rastajali od, onda mladog, Tomislava Ivića. Aplauzi splitskom stručnjaku miješali su se sa suzama. Proplakao je i (kasniji) splitski Ivan Veliki.
Iviću je Šubićevac bio prvi seniorski posao poslije sjajnih uspjeha s juniorima Hajduka i višemjesečne trenerske specijalizacije u Engleskoj, gdje je htio izbliza vidjeti kako se radi u Arsenalu, Tottenhamu…
A pozicija Šibenika na ljestvici zapadne skupine Druge savezne lige bile je sve samo ne zavidna. Jesen su Narančasti završili na 16. mjestu, a trebalo je na proljeće dohvatiti petu poziciju, jer se spremala reorganizacija ili od četiri drugoligaške skupine formirale su se samo dvije.
„Kad od napadača stvoriš beka, a od veznog igrača stopera, onda si kao trener posve miran, jer ti cijela momčad zna igrati. A vrijeme je totalnog nogometa, u kojemu više nema bekova, koji ne prelaze centar, ni stopera , koji ne znaju kombinirati u pas – igri“.
Tako je govorio Ivić prilikom dolaska na Šubićevac. A dobar pastir, kako je zborio pjesnik Ivan Gundulić, sve što kaže inom i to svojim potvrđuje činom. Nadareno desno krilo Branka Bakmaza Ivić je prebacio na desnog beka, dok je lijevog igrao dotadašnji centarfor Veljko Bačić. Za Ivana Ninića, kasnijeg zastupnika SDP-a, govorilo se da kao napadač ili vezist nikad nije šporkao dres, ali ga je Ivić prosto natjerao na poziciju libera. Baš kao što je profinjenog veznjaka Jeru Lovrića prekomandirao na stopera.
„Individualnu tehniku možeš popraviti i u starijim igračkim godinama. Samo moraš biti discipliniran i uporan“. To je, također, bila Ivićeva teza, kad je stigao na Šubićevac. Zato je šibenske talente, kasnijeg reprezentativca Nikicu Cukrova, i kratkotrajnog hajdukovca Gorana Jurišića „vratio na špag“, kako se govorilo u to doba. A to je praktički značilo da gotovo svakodnevno udare nekoliko stotina putu glavom i nogom loptu, koja je bila obješena na konop.
Bilo je to doba, kad se na gostovanja putovalo više feratom nego autobusom, pa je Ivić to koristio na svoj način. Od Šibenika do Zagreba je obilazio kupeje s igračima, te im govorio kakve ih zadaće čekaju na sutrašnjoj utakmici. Zato bi objašnjenje taktičkih zamisli prije ligaških susreta trajalo kratko, desetak minuta. Ivić bi samo podsjetio igrače na to što im je govorio tijekom vožnje vlakom!
Sa svojim pomoćnikom, također pokojnim Josom Begom splitski je trener boravio na stadionu gotovo cijeli dan. Zato je tražio da mu u jednu prostoriju stave krevet kako bi se mogao barem malo odmoriti između dva treninga. A kad bi se sa Šubićevca spuštao prema središtu Šibenika ta šetnja, koja realno traje petnaestak minuta, produljila bi se na gotovo dva sata. Razlog: splitski je trener rado popričao sa svakim šibenskim navijačem, kojega je sreo!
U takvom ozračju uspjeh je bio neminovan ili Šibenik se sa šesnaeste popeo na petu poziciju. A onda je uslijedio već spomenuti skup, na kojemu je Ivić u suzama priznao da odlazi u ljubljansku Olimpiju! Nije lagao, već ga je samo dan poslije obrlatio jednako legendarni Hajdukov predsjednik Tito Kirigin jednostavnim riječima: - Vrati se Ivane u Hajduk. Osloni se na splitsku mladost, kojoj će leđa čuvati Mešković, Holcer i Oblak. A ja ću tebi čuvati leđa!
Ivić nikad nije zaboravio Šibenik kao prvu (seniorsku) ljubav. Nije prestajao kontaktirati ni s autorom ovih redaka, neovisno o tome što je dosegao svjetske visine. Kako zaboraviti jedan od njegovih zadnjih telefonskih poziva u doba, kad je Šibenik, predvođen Zecom, Ademijem, Blaževićem i ostalima dospio do službenih europskih utakmica u Kupu UEFA.
- Svaka čast i Dinamu, i Hajduku, ali najbolji nogomet igra Šibenik. Iz prostog razloga što trener Karačić forsira igru s nemalim brojem okomitih pasova – kazivao nam je proljeća 2.010. godine. Zbog neskrivenog šibensko-splitskog prijateljstva nekoliko mjeseci poslije smrti Ivana Velikog bježali smo od zamisli da izbrišemo njegov broj iz mobitela. Nije se bilo lako pomiriti s tim gubitkom, koji i danas osjeća Dalmacija, Hrvatska, pa i nogometna Europa.