Nije bio baš sretan (navijački) uvod u dalmatinski derbi, kojim će se na Šubićevcu okončati jesenski dio prvoligaške utrke. Nitko razuman ne može ničim, ama baš ničim opravdati verbalni (i ne samo verbalni!) napad na maloljetne navijače Hajduka, koji su došli kupiti karte za utakmicu na gornjem katu HNK Šibenik. I pozdravljamo urgentnu reakciju šibenske policije i suca za prekršaje. Takvi se izgredi zaista ne smiju tolerirati, ali… Iz šibenskog (navijačkog) kuta silno boli usporedba s puno većim izgredom, što se dogodio prije ne tako davne kup-utakmice Šibenik – Hajduk, kad su navijači Bijelih, mahom pripadnici Torcide iz Mokošice kraj Dubrovnika, žestoko fizički napali puno mlađe Funcute na Starom pazaru. S nemalim posljedicama, jer je jedini stariji šibenski navijač u mlađahnoj skupini ostao bez oka poslije tog sukoba. A organa reda ni brzih sankcija nije bilo ni na vidiku, iako su Funcuti točno najavili gdje će se i u koju uru sastati, pa krenuti prema Šubićevcu.
Spomenuti teški incident bio je dio prelamanja stare dvojbe „puknuti ili reći“, ali s nadom da će aktualni načelnik Policijske uprave Šibenik, bivši sjajni vaterpolist Sandro Santini, biti puno pravodobniji i rigorozniji kod sličnih situacija. Baš kao što je policija promptno i s pravom reagirala u slučaju napada na mlađahne navijače Hajduka prije zadnje jesenske utakmice.
A svi nemili događaji, kad je riječ o neskrivenom antagonizmu navijača Šibenika i Hajduka, posebno teško padaju onom dijelu Dalmacije koja pamti puno ljepše, gotovo romantične odnose na relaciji između dva najbolja dalmatinska kluba.
Kako, primjerice, zaboraviti šezdesete godine minulog stoljeća, kad je Hajduk, kažnjen zbog incidenta na utakmici sa Sarajevom, „prisilno“ odsustvo iz Splita prebolio na Šubićevcu!? Više od deset tisuća prijatelja nogometa pratilo je, u prosjeku, utakmice Bijelih s Rijekom (1:1), OFK Beogradom (3:2) i banjolučkim Borcem (3:0). Iz splitskih studentskih dana rado spominjemo scene sa starog Hajdukova igrališta kraj Plinare. Kad bi službeni spiker na legendarnom placu javio kako Šibenik vodi na gostovanju u Tuzli, Mariboru ili Zenici, splitske tribine su se tresle od pljeska.
Splitski Šibenčanin Ante Žaja bio je kao direktor Hajduka, nema sumnje, najzaslužniji za idilične susjedske odnose osamdesetih godina minulog stoljeća, ali je u tom smislu imao nemalu potporu od predsjednika Tita Kirigina, kao i trenera Tomislava Ivića, koji nikad nije zaboravio svoj prvi seniorski posao, uspješno odrađen na Šubićevcu.
- Svaki put, kad bi se moji Šibenčani potužili da im je klupska blagajna prazna, mi smo stizali na prijateljsku utakmicu na Šubićevac da putem kupljenih karata im financijski pomognemo. A u to doba prijateljsko nadmetanje europski jakog Hajduka i uvijek kvalitetnog Šibenika znalo je pratiti i više od 5 tisuća gledatelja – rado spominje Ante Žaja, prvotimac Šibenika i Hajduka.
Kako zaboraviti godine Domovinskog rata, kad je šibenska momčad znala igrati kao domaćin na Poljudu, ali i hraniti se, te prespavati u utrobi splitskog stadiona?
Nije Ante Žaja usamljen među nogometnim veteranima, koji su u povijesti dalmatinskog nogometa nosili dres oba kluba. Neki kažu da se ta znamenka približava brojci od 50, no autor ovih redaka rado spominje predstavljanje knjige „Moj Šibenik dušu ima“ u splitskoj knjižnici „Marko Marulić“, kad je bez gledanja u papir, nabrojio dvije momčadi igrača Hajduka, koji su branili i boje Šibenika: Slaven Bilić, Nikica Cukrov, Nikola Kalinić, Ante Žaja, Petar Nadoveza, Anđelko Aralica, Tomisv Erceg, Ante Rukavina, Slavko Luštica, Goran Jurišić, Toni Grdić, Marino Lemešić… Namjerno smo šarali po različitim generacijama dalmatinskih nogometaša da bismo glede spomenutih izgreda zavapili „Ljudi, što vam je!? Mir s vama!“
A taj vapaj ima dodatno značenje u uzvišeno vrijeme došašća, kada bi oprost i ljubav trebali biti važniji od niskih strasti i puke želje za ligaškim bodovima. Ili je to samo uzaludna molba starog sportskog romantika, koji je tako olakšao svoju šibensku i dalmatinsku dušu!?
PULA OHRABRUJE
Tu ćemo se, dakako, zaustaviti na „Pričama iz davnina“, koje nemaju veze s vrlom Ivanom Brlić-Mažuranić, pa prijeći na „golo“ nogometno gradivo. Ako na Šubićevcu ozbiljno razmišljaju o tome da mogu iznenaditi Bijele na sličan način, kao što je to odradila ne tako davno Gorica ili kako je Lokomotiva u gradskom derbiju zaskočila Lokomotivu, onda utakmica u Puli zbog vrijednog boda (3:3) predstavlja nemalo ohrabrenje pred dalmatinski derbi. Ne samo zbog burnog, dramatičnog remija! Šibenik je na istarskom travnjaku zaslužio i više od boda. Silno su jeftini bili pogotci preokreta Istre poslije šibenskog vodstva od 2:1, ostvarenog lijepim golovima Šime Gržana i Stefana Perića. Poslije duže stanke vidjeli smo nešto plemenitiju i puno ofenzivniju šibensku igru pa i toliko potrebnu tranziciju. Narančasti su imali duplo (6) više udaraca u okvir vrata od domaćina. Istodobno, sa 15 faulova bili su i agresivniji od Puljana. Skloni smo tezi da je, što se tiče prve konstatacije, izuzetno bitan bio povratak na travnjak španjolskog razigravača Ikera Poza, koji je s loptom i dalje „na ti“, a koji gotovo nije imao krivog pasa. Oba Zadranina, i Gržan i Kolega, bili su wing-bekovi u pravom smislu te riječi. No, nećemo se zadržati samo na komplimentima. Drugi je pogodak Istre ne samo jeftin nego i silno nesretni autogol iskusnog Santinija, koji je stigao u pomoć svojoj obrani. Treći gol je, pak, nedopustiv. Nije bilo prave reakcije ni stopera, ni vratara Mohorovića kod „svijeće“ koja je padala iz daljine od gotovo 40 metara. Vjerujemo VAR-sobi da zaleđe nije postojalo, ali kako je to moguće da Narančastih nije bilo u skoku, a ni na šibenskoj gol–liniji, gdje su se našla dva napadača Istre, zbog čega se, uostalom, provjeravalo je li riječ on nedozvoljenoj poziciji!? Riskiramo da će nam netko zamjeriti istinski lokal-patriotizam ili činjenicu da je šibensko srce zaigralo jače, kad su s klupe za pričuvu na travnjak preselili odreda domaći momci. Dva Ivana, Roca i Laća, te nesporno nadareni napadač, tinejdžer Lovro Kulušić. I nije važno kome je trebalo zapisati ime kao strijelca izjednačujućeg pogotka u sudačkoj nadoknadi, Laći ili Kulušiću!? Puno je važnije da je taj gol njihovih noga djelo. Sve je, pak, barem malo podsjećalo na ne tako davnu utakmicu, kad su u sličnoj drami u Puli Narančasti slavili pogotkom „Australca“ Marina Jakoliša u zadnjoj minuti.
- Gotovo sam izgubio grlo, uvjeravajući igrače da imamo kvalitetu za nadigravanje, da se u tom smislu itekako uzdaju u Poza, čije su tehničke mogućnosti nesporne. Tražio sam i da se ne povlače nepotrebno. Da uživaju u nogometu. Ne vjerujem da je pretjerana teza kako je utakmica s Istrom putokaz za budućnost momčadi i kluba. Takvim načinom igre nismo bez šansi ni protiv Hajduka. Samo trebamo vjerovati u uspjeh. Nikome nećemo dopustiti da nas otpiše. Šibenik je klub s tradicijom, znamo koliko vrijedimo. Zaslužujemo Prvu ligu – kazivao nam Božić.
Tome bismo dodali da (kažnjeni) trener Rajko Vidović valja poraditi na mentalnom pristupu početku utakmice. I u Puli su, kao i nekim ranijim susretima, Šibenčani ušli dekoncentrirano, bojažljivo. Ipak, tekst ćemo završiti s nešto više optimizma. Zbog povratka Poza i činjenice da su Ognjen Bakić i Josip Majić preboljeli „žuticu“ (čitaj: odradili treće žute kartone) čini se da će stručni stožer imati nešto slađe brige oko komponiranja veznog reda, kojega smo nerijetko apostrofirali neuralgičnom točkom. Valjda će i zbog toga Šibenčani ući raspjevaniji u nadmetanje s Hajdukom, a ne „igrom bez igre“, kao protiv Rijeke!?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....