U prometnoj nesreći koja se u srijedu oko 6,30 sati dogodila na cesti Dubrava – Podi kod Šibenika, poginuo je bivši 41-godišnji nogometaš Šibenika Dražen Gović. To je štura informacija, od koje su se, međutim, smrzli do boli svi na Šubićevcu. Od 'vječne' Željke Tadić- Štrkalj, zadužene za organizaciju rada s mladima do profesora Ivana Mikelića, jednog od prvih Draženovih trenera. Od novog trenera( i Draženova suigrača) Marka Kartela do Funcuta.
Ne vjerujemo da su drugačije reagirali ni u Poljudu, gdje se kao nadareni šibenski momčić pokušao, te potom i prokušani vezni igrač pokušao domoći bijelog dresa.
Za Draženom jamačno tuguje i cijela nogometna Dalmacija, jer je riječ o igraču, koji se sa Šubićevca kratko preselio i u susjedni Zadar, i žrnovnički Mosor.
Ne tuguju samo nogometaši, već i košarkaši. Uzalud je tog kobnog jutra Govića telefonski tražio zadarski košarkaš Teo Petani, s kojim se Dražen zbližio u doba, dok je Zadranin branio boje Šibenke.
- Bio je drag, pomalo raspojasan momak. S neviđenom tehnikom igre i izuzetno koordiniran. Za tren su mi se vratile slike njegova vježbanja na Šubićevcu u generaciji Marka Kartela i ostalih. Bio je pozitivan na svoj, nemojte me krivo shvatiti, poseban i otkačeni način. Ja ne mogu od tuge, a mogu tek zamisliti kako je njegovim roditeljima, koji su bili jednako zaljubljeni u njega kao sina i nogometaša. Nerijetko su dolazili na treninge, ne samo na utakmice u doba, kad je bilo jasno da će se nadareni dječak preobraziti u vrsnog nogometaša – sjeća se jedan od njegovih prvih trenera, već spomenuti prof. Mikelić.
Gović nije bio samo jedna od glavnih uzdanica Šubićevca, već i zakleti Funcut. Nije baš lako pronaći profesionalnog nogometaša, koji kad ne može nastupiti, zbog kartona i ozljede, odlazi među navijače na tribinama da bi bodrio svoje suigrače.
A Gović je to radio s posebnim zanosom. Stigao se, kao i ostali Funcuti, skinuti gol do pasa, te klicao „Ti jedini, ti najbolji…“ svom najdražem klubu.
Ne možemo se oteti dojmu da smo katkad bili (medijski) nepravedni, što smo u doba uspješne 'vladavine' Splićanina Ivana Pudara na Šubićevcu isticali puno više nadarene Antu Rukavinu, Gordona Schildenfelda i Silvija Čavlinu nego vrijednog i maštovitog 'poslovođu' Dražena Govića.
Kako, primjerice, zaboraviti njegov pogodak iz slobodnog udarca u 88. minuti na drugoligaškom derbiju Šibenik – Pomorac (Kostrena), kad je izravno odlučio o pobjedi (2:1) svoje momčadi, te osigurao plasman Narančastih u Prvu ligu.
Da ne spominjemo iduću sjajnu iduću sezonu Narančastih, kad je Šibenik na svom travnjaku sa 2:1 nadmašio europski jak Dinamo s Modrićem, Ćorlukom, Eduardom, Vugrincem, njemačkim internacionalcem Nowotnyijem i ostalima. Sezonu, u kojoj je Gović, nema sumnje, bio jedan od najboljih šibenskih prvotimaca.
Govića će se jamačno sjetiti i Hajdukov veteran Zoran Vulić, koji ga je kao trener u jednom trenutku poželio mladog Šibenčanina u splitskom dresu, a onda popustio pred stavom svog prijatelja, nažalost pokojnog Marka Slavice u stilu 'Vrati nam ga na Šubićevac. Tebi on ne treba toliko, a nas ćeš bitno oslabiti'.
Teško se oteti dojmu da je Dražen Gović trebao, s obzirom na talent i zaljubljenost u kožnatu čarobnicu, trebao postići puno više na nogometnom travnjaku. Nisu mu se posebno osladile ni daleke nogometne 'pečalbe' u egzotičnom Bruneiju i hladnoj Kanadi. Kao da ga je stalno pratila uspješnica Doris Dragović 'Malo mi za sriću triba'.
Poslije teške i tužne vijesti rasprava o tome je, dakako, posve besmislena. Ima smisla jedino ljudska, šibenska i dalmatinska poruka „Hvala ti, dragi Dražene, za sve što si dobro uradio za svoj Šubićevac i dalmatinski nogomet“. I iskrena sućut tvojim najbližima.