U kratkoj ligaškoj pauzi HNK Šibenik je promijenio dresove i trenera, ali ne i ovosezonsku navadu da najveći dio utakmica završava neodlučenim ishodom. Postoji, međutim, bitna razlika između prijašnjih Čanadijevih i najnovijeg Cvitanovićeva remija u načinu igre. Neovisno o ne baš privlačnom izdanju “narančastih”, bila je jasna želja novog trenera za nadigravanjem i tranzicijom. Kao pokušaj pomaka u odnosu na Čanadijevu “igru bez igre”, temeljenu na čvrstoj obrani i ne baš prihvatljivoj filozofiji “možda se prema naprijed nešto dogodi”.
Što kriti da poslije remija 1:1 s Goricom nije bilo velikog zadovoljstva među navijačima na zapadnim tribinama!? Dapače, proganjao ih je osjećaj da su poslije nadmetanja protiv dojučerašnjeg “fenjeraša” na prvoligaškoj ljestvici morali u konačnici biti zadovoljni i jednim bodom. Zapravo, jedina pozitivna stvar dogodila se poslije utakmice, kad je novi trener stigao miran i odmjeren pred šibenske novinare.
Nemojmo kukati...
– Znam da smo poslije relativno dobrog početka, kad smo promašili dvije zrele prilike (Čop i Salomon, op.p.), mogli itekako stradati u nizu kasnijih dobrih akcija Gorice. No ja sam utakmicu doživio kao dobar početak u želji da maksimalno izvučemo pojedinačnu kvalitetu iz igrača. Znam da sam kratko na Šubićevcu, ali dopuštam sebi procjenu da će većina njih, pa i cijela momčad, napredovati iz kola u kolo – kazivao je optimistično Cvitanović.
Simpatična je bila i izjava novog trenera “kako ne valja kukati zbog prisilnog izostanka dijela prvotimaca” (treći žuti karton udaljio je iz kadra braću Bernarda i Mislava Matića, te Stefana Perića, gotovo pola udarne obrambene linije). No kad smo Cvitanoviću spomenuli “kako mu je silno nedostajao libero Mislav Matić”, on je diplomatski odgovorio: “Večeras zajedno analiziramo susret s Goricom, a ne značenje za momčad Mislava Matića.” Jednako je reagirao i na novinarsku provokaciju “kako mu je medvjeđu uslugu napravio onaj koji mu je sugerirao da na stopersku poziciju stavi Slovenca Matiju Roma”.
Cvitanović ima pravo abolirati Roma, kao i one koji su ga angažirali kao ljetno pojačanje (ili “pojačanje”) Šubićevca, no tako lošu igru jednog stopera u šibenskom dresu nismo, tu ne pretjerujemo, vidjeli u posljednjih 30 godina. Možda je visoki Slovenac upotrebljiv na nekim drugim pozicijama, ali je njegova budućnost na mjestu stopera, blago rečeno, upitna. Dapače, nehotice nas vraća u prošlost, kad su ispisnice dobili bolji i iskusniji igrači od Roma.
Poslije konferencije koja se preobrazila u ugodno, korektno ćaskanje novog trenera i šibenskih novinara, proganjala nas je i misao kako je u sastavljanju momčadi nanesena nemala nepravda iskusnom lijevom bočnom Josipu Kvesiću, koji nijednom nije zakazao u ne baš bogatoj minutaži ove sezone, ali koji je u nadmetanju s Goricom ostao prikovan za klupu. Taj problem postaje dodatno većim kad se zna da je pouzdani Marcos Mina prošle nedjelje dobio treći žuti karton, pa Cvitanović, osim Kvesića, zapravo i nema drugo, ozbiljno rješenje za lijevi bok. Takvo rješenje postaje još razumnije kad se shvati kako je Ivan Dolček puno korisniji kad igra bliže suparničkom golu. U tom smislu ne treba biti posebno pametan kad se podsjetimo da se taj hajdukovac na posudbi u Šibeniku, u susretima s Hajdukom i Rijekom pogotkom i pogođenom stativom, uz neumornog Ivana Delića, pokazao najopasnijim šibenskim napadačem.
Oni koji vjerno pohode Cvitanovićeve treninge uporni su u uvjeravanju kako novi kormilar Šibenika ima sjajna zapažanja, točnije inzistira na najsitnijim detaljima opće i individualne taktike.
Vođeni takvim informacijama, skloni smo vjerovati Cvitanovićevu umjerenom optimizmu ili nadi da će nekadašnji sjajni nogometaš pronaći prava rješenja za vezni red i špicu napada, te poslije preboljene “žutice” vratiti itekako provjerenu Čanadijevu formulu dobro posložene zadnje linije. Obrane, u kojoj je, u odsustvu Mislava Matića i Stefana Perića, puno pukotina protiv Gorice zakrpao vratar Lovre Rogić. Čuvar mreže, koji je, nema sumnje, zaslužio Dalićev pretpoziv prije riječkog (i bivšeg šibenskog) golmana Nediljka Labrovića.
Svaka nam je važna
Idućim gostovanjem protiv Lokomotive “narančasti” počinju niz ozbiljnih ispita (Lokomotiva, Slaven Belupo, Istra, Varaždin), koji bi dva kola prije odlaska reprezentacije Hrvatske u Katar trebali dati nešto precizniji odgovor na pitanje gdje je mjesto Šibenčanima u ovosezonskoj utrci. Lokomotiva je jedina momčad protiv koje su “narančasti” dosad slavili pobjedu (2:1) na Šubićevcu. Dva gola, koje su “lokosi” primili u samo prve tri minute utakmice u Osijeku, dodatno svjedoče kako je lanjski hit prvoligaške utrke daleko od snage koja ih je krasila minulog proljeća.
Na pitanje “o posebnoj važnosti” utakmice s Lokomotivom, trener Cvitanović nam je odgovorio pomalo lakonski: “A koja od sljedećih utakmica nije važna!?”
Mi smo potencirali ta četiri susreta jer poslije njih “narančaste” čekaju puno teži: Dinamo u Zagrebu i Osijek na Šubićevcu. Teži i od posla novog šibenskog trenera da provjerenoj obrani (Šibenik je u 11 kola primio samo devet golova, op.p.) pridoda jednako agilni vezni red, tranziciju i opasni napad.
– Bilo je previše trenutaka kad nismo igrali čvrsto, agresivno, a ni težili preciznoj igri i toliko potrebnim pasovima – posegnuo je Cvitanović, ipak, za nekim kritičkim tonovima poslije nadmetanja s Goricom.
Iz novinarske lože posebno se činila iritantnim nedovoljna agresija i inicijativa Šibenčana u razdoblju kad su poslije isključenja Pršira imali igrača više. Dapače, činilo se da su igrali bolje, opuštenije, kad su se, poslije crvenog kartona Japancu Araiju, izjednačili s gostima u broju igrača na travnjaku.
I još nešto, itekako važno. Jedan od neslužbenih argumenata koji su se koristili kao objašnjenje za smjenu austrijskog Hrvata Damira Čanadija, bila je teza “kako se više očekivalo od trenera kojemu je dovedeno čak 15 pojačanja”. No, ako je suditi po dosadašnjem tijeku prvenstva, te ako zanemarimo već apostrofiranog Mislava Matića i iskusnog Austrijanca Patricka Salomona, teško možemo izbjeći dojam kako je većina angažiranih igrača pokazala manje od prošlosezonskih prvotimaca (Rogić, Delić, Mesa, Mina, Perić...).
Ako se radi o propustima kod dovođenja igrača, onda ih je najbolje odmah locirati. Jer, kako smo već jednom naglasili, najveće greške činiš kad ne priznaš stare greške. Ako već moramo biti strpljivi kod sazrijevanja Raka i Vidovića ili sutra Damjanića, zašto tolerirati igrače koji po svom potencijalu nisu na razini ugleda i ambicija HNK Šibenik!?