Pobjedom od 3:1 nad Cibalijom u Vinkovcima Šibenčani su završili mini slavonsku turneju s bilancom od sedam bodova, ali je slast uspjeha pokvarilo novo, sretno slavlje (1:0) Zrinskog protiv Orijenta u Rijeci.
Tijekom TV prijenosa s Krimeje nije bilo teško primijetiti još jedan lagani sudački poguranac u leđa jesenskog lidera. Gostima je sudac Dadić oprostio crveni karton (čitaj: očiglednu drugu javnu opomenu Pekariću), u dvije sporne situacije nije mu ni u primozgu bila odluka da pokaže na bijelu točku za Riječane.
Ne vrijedi plakati
No, "ne vrijedi plakati, kaže pjesma stara", nego se valja potruditi pronaći put do pravog tretmana Šubićevca. Pogotovu što je pet bodova prednosti, koju je kao zimnicu spremila momčad iz malog slavonskog sela Jurjevca, htjeli to priznati ili ne, više nego solidna zaliha. Mala je vjerojatnost da će je Zrinski ispustiti u preostalih pet kola druge drugoligaške etape, a to znači da bi Slavonci u treću, odlučujuću drugoligašku rundu krenuli s pozicije "broj jedan", koja im praktički osigurava proljetni derbi sa Šibenikom na "svom" terenu u Osijeku.
Ako ostavimo "slučaj Zrinski" barem tren na miru, onda valja priznati kako sve to što se zbivalo ove jeseni na šibenskim utakmicama i gostovanjima puno toga objašnjava i statistika. Poslije uvjerljivog starta Šibenik je imao nemalu crnu rupu u sredini prve od triju etapa drugoligaškog nadmetanja. U tri utakmice (Sesvete, Dugopolje, Zmijavci) osvojena su samo dva boda i postignut je samo jedan gol (iz kaznenog udarca), što je u dobroj mjeri vuklo momčad na stranputicu u odnosu na jasno trasirani put.
Ne možemo se oteti ni dojmu da su neki suci (Zdenko Lovrić iz Đakova i Ante Čulina iz Zagreba) iz "svojih", posve nepoznatih razloga u Sesvetama i derbiju sa Zrinskim u Osijeku, trenirali strogoću nad bivšim prvoligašem, te ga oštetili za najmanje 3-4 boda.
U Sesvetama je Lovrić propustio svirati kazneni udarac za goste kod rezultata 0:0, a domaćinu je dopustio vodstvo poslije nepostojećeg faula, te vjerojatnog zaleđa strijelca jedinog pogotka. O nedosuđenom kaznenom udarcu u Osijeku da i ne govorimo. Sve govori slika spornog trenutka, pa se mentori (ili zaštitnici) međunarodnog suca Čuline uzaludno trude da nas uvjere kako je mladi arbitar bio u pravu. A njihovo objašnjenje svodi se na stari, otrcani "štos", kad je supruga ulovila bračnog druga u postelji s ljubavnicom, a on je reagirao u stilu: "Nije to što misliš. Vjeruješ li ti meni ili svojim očima!?"
Nema tu urote...
Komunicirajući, mahom privatno, s različitim, dobro upućenim, službenim izvorima, nismo stekli dojam kako je riječ o nekoj uroti Hrvatskog nogometnog saveza prema Šubićevcu, ali ne isključujemo sumnju da je riječ o nekim malim prljavim poslovima pojedinaca, čiji se utjecaj ne može ni slučajno zanemariti. U tom smislu vrijede i ne baš lijepe uspomene iz prošlosti, kad su i zdrave nogometne snage znale ustuknuti pred bahatim poduzetnicima, kakvim se na prvi pogled, prvu riječ doima Ivan Komak, vlasnik osječke Pivovare i "gazda" Zrinskog.
Sve ranije spomenuto nimalo ne abolira šibenske propuste i lutanja na travnjaku u minulih 17 kola. Za rubriku "Vjerovali ili ne" s pravom možemo kandidirati utakmicu Orijent – Šibenik, kad su gosti poslije glatkog vodstva (3:1) i uvjerljive, nadmoćne igre dopustili domaćinu nevjerojatan preokret ili konačnu pobjedu od 5:4.
Prepoznatljive šibenske pokretljive, kombinatorne i agresivne igre nije bilo ni u tragovima u derbiju sa Zrinskim, a Carevićeva momčad nije se proslavila ni u Sesvetama. U oba slučaja Šibenčani su djelovali i psihološki i taktički nepripremljeno, jer su dopustili svojim suparnicima da nametnu "igru bez igre", s bezbroj prljavih i grubih nasrtaja. Unatoč pobjedi u Vinkovcima, utakmica s Cibalijom nemalo je podsjetila na nesretni remi (1:1) s Dugopoljem na Šubićevcu, kad su gosti iz praktički jednog jedinog (protu)napada došli do pogotka. Baš kao što je u Vinkovcima domaći strijelac Miljanić na centru pobjegao trojici loše postavljenih šibenskih stopera.
Teško je oteti se dojmu da su svi nabrojeni šibenski propusti malo uzdrmali nadarenog trenera Marija Carevića, pomalo mu nagrizli samopouzdanje, što je rezultiralo i svojevrsnim lutanjima oko izbora momčadi. Ne, nikako se ne bismo složili s početnom jedanaestoricom u Vinkovcima. Da se na klupi nađu najbolji šibenski duel-igrač Ivan Roca i najbolji strijelac Carlos Torres (8 pogodaka), a da utakmicu počne veteran Stipe Bačelić-Grgić. Takav tretman Roca i Torres nisu ničim zaslužili iz jednostavnog razloga što je teza "o padu njihove forme" zapravo plod ukupnog pada u formi cijele momčadi. Ne možeš Torresa kljukati kratkim pasovima "u noge", jer on je izuzetno opasan prvenstveno kad ga se traži dugom loptom u praznom prostoru.
Medvjeđa usluga Stipi
Svi smo se radovali povratku u matični klub Stipe Bačelić-Grgića. Kao najvećeg Funcuta među šibenskim nogometašima i dobrog duha svlačionice, te toliko potrebnog "džokera" u završnicama utakmica, kad igračima noge postaju olovne od umora, pa svježi veteran svojim iskustvom (čitaj: pasovima i udarcima) može donijeti toliko potreban mir momčadi. Ukratko, Carević je činio medvjeđu uslugu i Stipi i sebi kad ga je nepotrebno ugurao u početni sastav.
Nije mali broj nogometnih znalaca koji tvrde kako je Šubićevcu potrebna i rekonstrukcija igračkoga kadra. Da proljeće, ako klub i dalje ustraje u prvoligaškim ambicijama, valja dočekati sa sastavom koji, ako se te ambicije ostvare, neće trebati veliki broj pojačanja za viši rang.
U tom smislu itekako ohrabrujuće zvuči povratak Ivana Delića i Marka Đire u "punu ratnu spremu", ali to, realno, neće biti dovoljno. Utakmica u Vinkovcima, bolje rečeno gol postignut poslije suparničkog prodora kroz sredinu travnjaka, ponovno je potencirala potrebu za jednim brzim, snažnim stoperom. Alternativa tome je promjena sustava igre s četvoricom u liniji, za čim Carević poseže tijekom utakmice, ali u toj formaciji još nije počeo nijedno nadmetanje. No, i u promjeni sustava dobro bi, također, došao jedan moćan stoper. Kao istinska konkurencija Periću i Dujmoviću, za kojega se šuška da bi mu Rijeka produžila posudbu Šibenčanima za još jednu sezonu.
Problem je očigledan i u veznoj liniji, gdje manjka kreativnosti. Povremeni bljeskovi Španjolca Poza nisu dovoljni za igrača od kojega se očekivalo da bude fantazist ili, košarkaški rečeno, plejmejker, a koji nerijetko poseže za kratkim (čitaj: alibi-pasovima).
Kako to izgleda u usporedbi sa sezonom, kad su veznu liniju Šibenika predvodili Marko Bulat i Mario Ćurić, da ne govorimo. Protunapad, koji je krenuo iz vezne linije (čitaj: Čurića), a koji je rezultirao pogotkom za jedinu, povijesnu pobjedu nad Dinamom u Zagrebu u doba "vladavine" trenera Krunoslava Rendulića, mogao bi se prikazivati kao primjer sjajno odigrane "kontre" polaznicima trenerske škole.
Korak u prošlost
Ako bismo načinili još korak u prošlost, u doba kad je šibenskom momčadi kormilario Branko Karačić, nije naodmet razmisliti i u rombu u veznoj liniji, u kojoj bi Roca igrao ispred korektora, a Đira i Pozo (ili netko drugi) nešto ofenzivnije s "polušpicom", za što na Šubićevcu ima dovoljno kandidata.
Spomen Marija Ćurića automatski nas podsjeća na mogućnost da se taj nadareni vezni igrač iz "ruskog bespuća" vrati u šibenski dres. Baš kao što Šubićevac vapi za glavnim skautom, kakvim se u ne tako davnoj prošlosti iskazao Ivan Bulat. Skautom koji bi, prije svega, pročešljao dalmatinsku (i hercegovačku) regiju, te pronašao igrače kakve ne treba Hajduk, a dobro bi došli Šibeniku. Svejedno radilo se o seniorskom ili juniorskom sastavu, koji je, unatoč dvojici nadarenih napadača (Diego Sekulić, Lovro Kulušić) neugodnim porazima (Rudeš, Istra) stigao u zonu za ispadanje.
Konačno, vrijedi li provjeriti nerijetke opaske Marija Paića i Marina Mikšića, dvojice predsjednika trećeligaša Zagore i Vodica, koji su uvjereni da dvojica mladića, Dominik Malenica i Antonio Blažević, zaslužuju barem poziv za proljetne pripreme Šibenika.
Ako sumiramo sve što se od prvoligaškog posrtaja događalo od ljeta do prosinca na Šubićevcu, onda bez imalo malicioznosti možemo ustvrditi kako su puno veći pomaci napravljeni na uređenju klupskog doma i (novih) travnjaka nego na stvaranju momčadi neosporne prvoligaške kvalitete.
Željko Karajica, Denis Brašić i njihovi suradnici silno su se potrudili da klupski dom djeluje na europskoj razini različitim dogradnjama i promjenama u rasporedu prostorija. Travnjak na Šubićevcu je u dvostruko boljem stanju nego prošle sezone, dok je pri kraju uređenje igrališta u Crnici. Da ne govorimo o najavljenom korištenju igrališta u Lozovcu i Mandalini, te idejnom rješenju nogometne bombonijere, kapaciteta osam tisuća gledatelja, na Šubićevcu.
Voljeli bismo stoga da slične ambicije prate popunu momčadi. Iz obzira prema mladićima željnih loptanja na najvišoj hrvatskoj razini, nećemo o imenima, ali poslije 17 jesenskih kola možemo mirne duše konstatirati kako je nekolicina igrača iz seniorskoga kadra daleko od potencijala za kojim vapi klub, što ne krije želju za povratak u društvo najboljih.