Kad ovo budete čitali, možda ćete biti opijeni slavljem, ili pak tugom, ovisno o tome kako završi polufinalna utakmica između Hrvatske i Argentine na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Kataru. No sama činjenica da su “vatreni” na čelu s izbornikom Zlatkom Dalićem nakon četiri godine ponovno među četiri reprezentacije koje ostaše u borbi za medalje na Mundijalu svjedoči o tome kako spadamo u sam vrh svjetskog nogometa. Ono što nije uspjelo na ovom Svjetskom prvenstvu mnogim većim zemljama i narodima poput Engleza i Brazilaca, ili ni Talijanima i Rusima koji se nisu ni plasirali, uspjelo je nama Hrvatima. A ima nas samo četiri milijuna u zemlji i možda isto toliko u dijaspori.
”Malo nas je, al’ nas ima, nije važno, srušit ćemo snove svima”... vrti se često ovih dana na radijskim postajama legendarna pjesma Dina Dvornika i Borisa Novkovića nastala prije dvadesetak godina, kad smo do tada tek jednom pod vodstvom trenera svih trenera Ćire Blaževića ušli 1998. godine u polufinale i na kraju uzeli svjetsku broncu. Sjećate se, izgubili smo tada u polufinalu od domaćina Francuza, ali smo u borbi za treće mjesto nadigrali Nizozemce.
Posveta braniteljima
Naravno, ni Dvornik ni Novković nisu mogli ni slutiti kad su stvarali rečeni hit da će 2017. godine na kormilo hrvatske nogometne reprezentacije doći novi izbornik Zlatko Dalić. Bio je zamišljen samo kao prijelazno rješenje, no najprije nas je nakon dodatnih kvalifikacija odveo na svjetsku smotru u Rusiju, gdje smo opet ušli ne samo u polufinale, nego i u finale, ali smo, nažalost, izgubili od Francuza. Srebro na Mundijalu dosad je najveći uspjeh “vatrenih”, proslava poslije tog velikog uspjeha danima se odvijala diljem Lijepe naše i u Dalićevu rodnom Livnu.
Odveo je Dalić Hrvatsku i na iduće veliko natjecanje, Europsko prvenstvo koje se prije dvije godine održavalo u više država Starog kontinenta. Prošli smo tada skupinu i onda naletjeli na Španjolsku koja nas je nakon produžetaka izbacila u osmini finala. Uslijedio je potom i novi ciklus Lige nacija, gdje smo također ušli među četiri najbolje ekipe i završnica nas očekuje polovicom lipnja iduće godine.
Osim što je najuspješniji hrvatski izbornik u povijesti, Dalić je postao i najdugovječniji izbornik “zemlje s četiri milijuna izbornika” te zajedno s francuskim izbornikom Didierom Deschampsom vjerojatno jedini koji je sa svojom reprezentacijom nakon četiri godine ponovno uspio ući u polufinale Svjetskog nogometnog prvenstva. Tko zna, možda se u Dohi ponovi finale koje smo prije četiri godine gledali u Moskvi, Hrvatska protiv Francuske.
Međutim, sve ovo nabrojeno mnogima je u Hrvatskoj bio samo dodatan razlog da se nabriju protiv Dalića i nogometne reprezentacije, osobito poslije naše pobjede nad favoriziranim Brazilom u četvrtfinalu, kada je izbornik Zlatko pobjedu nad najuspješnijom ekipom koja je osvojila pet naslova svjetskog prvaka posvetio među inima i hrvatskim braniteljima.
Uslijedio je tada val palamuđenja. Jedan kantaautor piše o “nogometnom novogovoru i velikoj zbrki u našem jeziku”. “Jedna je riječ iz nogometnog novogovora ipak vrhunac užasa. Netom nam je došla u jezik, ali brzo se raširila, zarazila i nogometaše i trenere i novinare i navijače. Upotrebljava se često, ali ne smije opet zvučati obično, svakodnevno, nego se to uvijek izgovara sa svečanim tonom, pompozno. Opazili ste vjerojatno: poniznost. Ovo je osobito čuvstvo i vrlinu, čini mi se, Zlatko Dalić prvi spomenuo.”
Drugi je unisono u suglasju s prvim grintao: “Ipak, moram priznati kako me više od hipertrofiranih branitelja ili pohlepnih mantijaša zadnjih tjedana nerviraju naši nogometni reprezentativci”, piše pisac i uz to konstatira: “Vratite mi pravo da ne obožavam nogometnog izbornika.” Između redaka dodaje još i ovo, kako Kaptol “u zadnje vrijeme prešutno ohrabruje, ako već ne orkestrira, opskurne udruge klečavaca”.
Klečala je i Benčić!
Niste valjda pomislili da će proći bez spominjanja klečavaca. Pitate se možda kojih?! Sreća što u novinarskoj arhivi postoji više različitih prizora klečanja na gradskim ulicama ili trgovima u Hrvatskoj. Ima tako jedna fotografija snimljena 9. lipnja 2020. na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, tijekom prosvjeda potpore i solidarnosti Black Lives Matter. Bilo je to godinu dana prije lokalnih izbora, a među klečavcima u prvom redu ističu se Tomislav Tomašević i Sandra Benčić. Za razliku od njih na koje se nije udaralo drvljem i kamenjem, to se u zadnje vrijeme redovito čini nabacujući se svakojakim uvredama na molitelje krunice koji svake prve subote u mjesecu mole na Jelačić placu u metropoli, ili pak na splitskom Peristilu.
Nečastivi je itekako osjetljiv na Gospinu krunicu, osobito kad se javno moli na otvorenim prostorima. Govoreći na tribini Pokreta za život u Malinskoj na Krku prije odlaska u Katar, na pitanje iz publike Zlatko Dalić potvrdio je da uvijek ima krunicu u džepu i da se prije utakmice pomoli. A tijekom utakmice, posebice kad je situacija na terenu napeta, često drži krunicu u ruci.
Krunicu redovito mole ponizni, jednostavni i skromni, ali i visoko obrazovani ljudi. U knjizi “Heroji krunice” donosi se i ova anegdota.
Poučak Louisa Pasteura
”Jednog dana mladi student ušao je u vlak u Francuskoj i sjeo pokraj starca prilično pohabanog izgleda. Sveučilišni student je primijetio da starac tiho prebacuje zrnca svoje krunice puštajući da mu zrnca klize kroz prste.” To je jako uznemirilo mladića, pa je počeo tumačiti starcu kako je krunica beskorisna, blesava i zastarjela stvar, što je i dokazala znanost te mu je to objašnjavao.
”Prije izlaska iz vlaka starac je prebirući po svom kaputu pronašao karticu i dao je studentu. Nakon što su se vrata zatvorila i vlak nastavio dalje, student je pogledao karticu. Pisalo je: ‘Louis Pasteur, direktor Instituta za znanstvena istraživanja, Pariz.’
Najpoznatiji francuski znanstvenik bio je poznat po tome da je molio krunicu svaki dan, a u džepu je uvijek nosio dvije krunice u slučaju da jednu izgubi.”