Cijela Hrvatska odavno već zna da "U malu je uša đava". Znaju to dobro i u Šibeniku, a autorica knjige, koja je u posljednje dvije godine s 11.000 prodanih primjeraka postala najprodavanija u državi, splitska akademska slikarica Tisja Kljaković Braić svoj je potpis sada stavila i na plakat ovogodišnjega, 62. Međunarodnog dječjeg festivala (MDF).
I nije to prva, a ni jedina poveznica ove umjetnice sa Šibenikom. Svoju prvu samostalnu izložbu prije sad već poprilično godina imala je upravo u Šibeniku zahvaljujući Pavlu Roci, prvom ravnatelju Galerije svetog Krševana, a prije pet godina u sklopu likovnog programa MDF-a predstavila se sjajnom i vrlo duhovitom izložbom "Četiri godišnja doba: od bakalara do tuke". Sada se u grad podno Šubićevca vraća s festivalskim plakatom i idejom razigranoga grada u ozračju Mediterana, u kojem svaki trg i ulica postaju pozornica, za što su dovoljna tek dva obješena lancuna iza kojih na scenu u svakom trenutku može brzo i lako nahrupiti vesela dječja graja.
Šibenik joj je, priznat će Tisja Kljaković Braić, ostao u lijepom sjećanju, pa kada je iz MDF-a stigao poziv da bude autorica festivalskog plakata, nije se, kaže, ni na trenutak premišljala.
Velika čast
– Odmah sam rado prihvatila. To je stvarno čast kada pogledaš sva imena koja su radila taj plakat. Mislila sam da ću to ispalit ka šta sve ispalim. Ideje mi se rode u sekundi. Međutim, dugo sam se mučila s tim. Nije bilo lako napraviti plakat za dicu jer je tema, ajmo reći, istrošena. Toliko je slikara prije mene to radilo. Ali, koliko sam vidjela, oni se nisu bavili idejom, nego više kako svoj rukopis prilagoditi djetetu.
Primijetila sam da su svi koji su imali ono infantilno u sebi bili najuspješniji, a ja to infantilno u svom crtežu imam. Međutim, opet nije išlo tako glatko, vjerojatno i zbog toga jer jedno razdoblje nisam radila, pa se "mašina" morala zagrijati. Kada sam plakat napravila, poslala sam ga prijateljici Petri, koja je moja kritičarka prije nego što sve ode u javnost. Ali ona nije reagirala, pa sam plakat bacila, iskidala sam ga. I one zastore sam iščupala. Išla sam onda na drugu ideju, a to je bila kartonska kutija, najbolja igračka za svako dite. Izbužala sam prozorčiće, nacrtala dicu, slikala to i poslala toj svojoj prijateljici, a ona mi kaže: "Je, dobro je, ali zašto ne onaj prvi? Bija ti je savršen!" Pa šta nisi rekla, ja san ga bacila, kažem joj, a ona meni da sam je našla u krivom momentu i da nije bila u motu odgovorit. Tako sam ponovo napravila istu ideju, ali još je bolje ispalo nego prvi put.
Nekada niste svjesni da je to što ste napravili dobro. Vjerojatno iza mene ima uništenih izvanrednih stvari. Ne razmišljate dobro taj moment i bacite. Poslije shvatite da je to bilo dobro, ali onda je već kasno. Zato sve stvari i sve odluke trebaju odležati. Dakle, ideja je, kao što sam rekla, Mediteran, pozornica na otvorenom, dica koja se igraju vanka i oni lancuni koji glume pozornicu iz koje izviruju dica – objašnjava Kljaković Braić i dodaje kako je na plakatu svoje mjesto našla i školica, nekada omiljena dječja igrica, ali su brojevi na kvadratićima obrnutim radom napisani jer ih je, priznaje umjetnica uz smijeh, krivo napisala. Greška koja, reklo bi se, to i nije jer cijeloj slici daje dodatan šarm šašavosti. Uostalom, kao da dječja igra mora robovati uvijek istom redu i strogim pravilima!
Priča o šibenskom plakatu i razgovor s Tisjom Kljaković Braić dogodio se prvog dana njezina povratka u atelje nakon određene stanke i izbivanja iz tog prostora. Naime, umjetnica je prije nešto više od godinu dana rodila drugu kćer, pa je, reći će, raditi mogla samo ono što se može obaviti na kuhinjskom stolu.
Stalno u poslu
– Kako sam rodila, moraš biti doma jer dojiš i nemoguće je bilo izbivati iz kuće. Ali ideje su se stalno vrzmale po glavi. Moj je posao takav. O njemu razmišljam 24 sata dnevno. Nekada jako zavidim svima koji idu na posao, dođu kući, zaključaju posao i ne razmišljaju o njemu. Ja moram razmišljati stalno, to je dio mene – govori Tisja Kljaković Braić, a na pitanje kakvi su joj planovi sada kada se vratila u atelje, ističe kako nema konkretnih planova, jer se oni ionako sruše čim počne raditi i sve ovisi o tomu kako je ponese neki trenutak.
S planovima ili bez njih, iza splitske umjetnice dvije su vrlo uspješne godine. Koroni usprkos! Naime, COVID-19 i epidemiološke mjere izazvale su mnoge, gotovo tektonske poremećaje u kulturi. Među ostalim, bio je zamrznut i kazališni i galerijski život, ali i u takvim okolnostima Tisjin likovni izričaj i spisateljski dar pogađali su "u sridu" i dolazili do publike. Uz već spomenutu "U malu je uša đava", čitatelje je osvojilo i upravo objavljeno drugo izdanje nove knjige "Oni 2" u kojoj se nastavlja ljubavna priča iz prethodne uspješnice "Oni", knjige crteža i crtica iz svakodnevice bračnog života koja je doživjela pet izdanja i vratolomnih 15 000 prodanih primjeraka." Uz sve to, velikom izložbom "Spomenik živom čoviku", Tisja se predstavila zagrebačkoj publici u Klovićevim dvorima te oborila još jedan rekord: bila je to najposjećenija hrvatska izložba u prošloj godini, a u srpnju će je imati priliku vidjeti i Riječani.
I kao da to već nije dovoljno: "U malu je uša đava" postala je i kazališna predstava, rasprodana od premijere, koja, eto, već deseti put puni gledalište splitskog HNK-a. Je li je toliko zanimanje publike iznenadilo?
– Ne znam što bih rekla. Nikada se ničemu ne nadam iz predostrožnosti da se ne razočaram. "U malu je uša đava" napisala sam čisto da se neke stvari, neke uspomene ne zaborave, ali kada dobijete toliko pisama i kada vidite da ste, pišući o svojim, probudili toliko uspomena drugih ljudi, onda moram priznati da sam očekivala zanimanje publike.
Super tajming
S druge strane, predstava nije moje djelo. Bila sam malo u strahu kako će to ispasti i moram priznati da sam jako zadovoljna. Mislila sam da će premijera biti puna, ali ovako, 10 puta zaredom da je kazalište dupkom puno, to mi je stvarno drago. Drago mi je zbog Marija Kovača, koji je to režirao, glumaca koji su uložili golem trud i koji su nakon dvije godine igrali pred punim teatrom, jer u vrijeme korone nisu uopće radili, tako da se i ta premijera otegla. Mislim da nikada dulje nisu radili predstavu.
Pitala sam se što je mene tukalo da mi knjige izlaze u vrijeme korone i radi predstava, ali zapravo to je bilo najbolje vrijeme za mene. Ljudima je falilo tog humora, tako da je to bio super tajming – govori i dodaje kako "U malu je duša đava" čeka život i u svijetu animacije. U suradnji s nagrađivanim autorom animiranih filmova Veljkom Popovićem upravo radi na tom filmu. Popović je, kaže, napisao scenarij, a ona svakodnevno "izbaci pet-šest crteža u koloru" koje će animatori poslije animirati. Kad će film ugledati svjetlo dana, još je rano govoriti, ali nije teško ustvrditi da je Tisja Kljaković Braić postala vrlo popularna umjetnica u Hrvatskoj. Premda taj atribut, priznaje, ne voli baš vidjeti uz svoje ime.
– Prati me ta riječ, ali to i ne volim. S tim me malo i omalovažavaju, kao da mi nekako ne mogu oprostiti veliku publiku. Jer kada radite za dva čovika, to je prava stvar, a kad radite za veliki broj ljudi, e onda je problem! Ali, ja volim svoju publiku, zahvalna sam joj i na komentarima, jer da njih nije bilo, vjerojatno ne bi izišle ni knjige "Oni" i "Oni 2". Ta dva lika bila su oduvijek dio mojih slika, ali kada su izišli iz forme slike u formu crteža, postali su Oni.
Uvijek je na slikama bio taj nekakav duhoviti komentar, a onda su prešli u formu koju smo nazvali karikatura, iako ne znam je li to prava riječ za to, jer zapravo to je komadić života prenesen na papir. On nije izmišljen i napisan kao štos, nego je bez brušenja, celofana i bilo kakvih filtera prenesen na papir – iskreno će umjetnica koja misli kako katastrofa nastane uvijek kada ljudi pokušavaju biti ono što nisu. Stoga su njezini radovi ono što i sama jest, a iskričav humor, pa čak i blaga ironija u njezinim knjigama i slikama, ne bi ni postojali da i sama nije zafrkantica.
– Jesam, zafrkantica sam. Ono što radite, to jeste, ne možete od toga pobjeći. Iako, humor je druga liga. Tako naši ljudi gledaju na humor: najviše ga vole, a najmanje ga cijene – zaključuje Tisja Kljaković Braić.
