Neće biti kao prošlih godina, ali ipak se kreće: Plesači su na šibenskim ulicama, korona ih ipak nije zaustavila

Neće biti kao prošlih godina, ali ipak je krenuo! Šibenik Dance Festival trebao je ove godine obilježiti jubilarni, deseti rođendan, ali kao i drugi ljetni festivali koji su planirali nastupe atraktivnih umjetnika s putovnicom, u trenutku kada koronavirus diktira međunarodne prijelaze, bilo je ili odustati ili smanjiti listu očekivanja. U slučaju Zorane Mihelčić, organizatorice i umjetničke direktorice Festivala – odustajanje nije dolazilo u obzir.

Ovogodišnjem izdanju dala je ime "Special Edition 9.5" i uz poruku "Pokret je nezaustavljiv" posložila događanja koja će Šibenčanima i njihovim gostima ipak pokazati kako umjetnost nudi utjehu u najtežim vremenima.

– Nakon što sam još prošle godine krenula u veliki posao da bi dostojno obilježili jubilej i započela pregovore za gostovanja u Šibeniku, te nakon dobivenih jamstava iz gradske uprave da će se snažnije uključiti u organizaciju, sve je stalo. U proljeće smo morali odustati i sve prolongirati za 2021. godinu. A ja jednostavno nisam mogla ovo izdanje nazvati "desetim" i odatle taj "međunaziv" – 9.5. Jer, jedan tako lijepi događaj kao što je deseti rođendan nisam mogla opravdati programom na našim trgovima i pozornicama, u ambijentu povijesne baštine čija vrijednost traži kvalitetu. Šibenik koji doživljava turistički procvat "traži" međunarodni festival, tako da je on okrenut plesačima Europe i svijeta, ali ovo je idealna prilika za promociju naše nedovoljno cijenjene nacionalne plesne scene – veli Mihelčić i nastavlja:

– Nakon što mi je propao plan na kojem sam cijelu zimu radila, a da bih opravdala međunarodni karakter Šibenskog plesnog festivala pozvala sam kolege iz susjedstva, iz Slovenije, Srbije i Bosne, voditelje radionica, Musical Theatar iz Beograda. Nažalost, nakon zadnjih naputaka za zemlje izvan EU-a ni naši regionalni gosti ne mogu doći, izgubili smo dosta izvođača.

Promjene programa trajale su doslovno do pred neki dan. Svojim dobrim kontaktima sam uspjela napraviti "varijantu B", ali korona nam je puno toga otežala. Kopamo se, ne damo se! Vidim, festivali odustaju, Motovun, Pula, ja ih razumijem. Ali ja sam uporna i tvrdoglava, ja sam ona "ajmo vidit dokle možemo, uvijek možemo odustati, to je najlakše".
 

Kako je osmišljen ovogodišnji Šibenik Dance Festival?
– Koncept ovog festivala se razlikuje od drugih, jer mi afirmiramo i vrhunske amatere, predprofesionalce odabrane prema rezultatima i nagradama koje su stekli, no ne na istim pozornicama s profesionalcima. Fokus je na predstavljanju programa profesionalnih kompanija i nacionalnih teatara na velikoj otvorenoj sceni tvrđava Sv. Mihovila i Barone. Dakle, ove godine je dvodnevni festival, skromnijeg izdanja, s dva programa na tvrđavama, a radionički dio je na trgovima i u raznim dvoranama. Svečano otvaranje je ovog ponedjeljka navečer, na našoj suvremeno uređenoj Poljani koja je arhitektonski idealno osmišljena tako da plesačima i ne treba pozornica.
 

Što smatrate najvećim uspjehom svoga plesnog festivala?
– Brzinu kojom se prihvaća u javnosti i dobiva svoje mjesto u mom gradu, što mi je bio cilj. Dosta smo zapaženi, a možda smo još više prepoznati vani nego u Hrvatskoj. Što nije za zamjeriti, da sam ja u Ministarstvu kulture dala bih vremena nekom da se dokaže. Imamo dosta plesnih festivala i Šibenik Dance Festival čeka svoje vrijeme da ga naše kulturne institucije prepoznaju.
 

Kada ste i kako počeli plesati? Jeste li se od početka zanimali za suvremeni ples?
– Ne, u vrijeme kad sam ja plesala nije bilo škole za suvremeni ples, pogotovo u Šibeniku. Sa 7, 8 godina sam krenula na klasični balet, ali tijekom godina došlo je do nekog zasićenja, jer vidite da se profesionalno ne možete dalje školovati, Šibenik ne nudi srednju plesnu školu. Postalo mi je naporno, ja sam "suvremenjak" u glavi. Oduvijek želim novo, kreativnost, improvizaciju, a to klasični balet ne dopušta. Iako bez klasičnih osnova nema ništa.
 

Tko je u plesnom smislu najviše utjecao na vas?
– Kad sam došla studirati u Beograd, uvijek misleći samo na ples i kako ću nešto naučiti, prvi dan sam na Filološkom fakultetu naišla na oglas za studentski "jazz dance" i odmah, prije negoli sam i raspored dobila, otišla tamo. To me obilježilo. S tim djevojkama sam se zabavljala oko pola godine. Međutim, jednom je u naš studio došlo par plesačica iz profesionalnog ansambla Smiljane Mandukić da bi regrutirale nove plesačice i osvježile postavu. Ona je u Srbiji nešto kao kod nas Ana Maletić, pionirka suvremenog plesa. Borila se da bude priznata u sredini u kojoj je postojao samo klasični ples, da se prepozna suvremeni pokret. Svi su se čudili što to ona radi bosa, bez "špica". Umrla je, nažalost, a danas se godišnja nagrada za suvremene plesače i najbolje produkcije zove njezinim imenom. Tijekom osamdesetih godina plesala sam u njezinu ansamblu, s desetak djevojaka raznih generacija.
 

Tko su vam danas uzori, čiji rad posebno pratite?
– Znate, pratim puno toga, a moj ukus ne mora se poklapati s visokom alternativnom plesnom umjetnošću. Ja sam veliki ljubitelj nizozemske i izraelske plesne scene, ima tu puno imena. Izraelci imaju energični, strastveni plesni izričaj, blizak narodu, koji volim.
 

S kojim motivom ste pokrenuli međunarodni plesni festival? Što ste vidjeli u Šibeniku kao potencijal za takvu ideju?
– Živim u Šibeniku, volim svoj grad i borim se za njega kroz ples. Grad je to s puno pozornica, puno velikih i malih trgova, idealnih za spajanje kulturne baštine s plesnom umjetnošću. Osnovala sam Plesni teatar "Sjene" desetak godina prije rađanja moje ideje. U to vrijeme surađivala sam sa zagrebačkim ansamblom "Kelkope", držali su radionice po Vodicama, a ja sam još aktivno plesala i družila se s njima. Predložila sam im: "Nemojte biti u zatvorenom, u dvoranama i kazalištima, zašto da toliki trud ne vide ljudi koji baš ništa ne znaju o plesu?". Došle smo na ideju da krenemo u organizaciju festivala... I da se vratimo na koronu – uz sve loše što je ta pandemija donijela, jedino pozitivno je što je sve moguće na otvorenom prostoru. Idealan način za privući novu publiku. Gledatelji mogu vidjeti plesače kako se znoje, kako prenose neku dramsku priču, njihovo napinjanje mišića, ekspresiju tijela, lica. To je jedna nova dimenzija uživanja u plesu koju je ova teška situacija iznjedrila.
 

Koliko je mladih Šibenčanki prošlo tijekom proteklih 20 godina kroz "Sjene"?
– Dosta. Ne bih znala točan broj, ali svake godine imamo u prosjeku od 90 do 120 djevojčica. Nažalost, djeca su slabo motivirana da se nastave baviti plesnom umjetnošću, jer im ne jamči sigurnu budućnost. Roditeljima, zapravo. To je problem maloga grada. Ali bez obzira na to ulažemo u njihovu edukaciju, dovodim pedagoge da bi naučile osnove klasičnog baleta i upoznale nove i njima interesantne plesne pravce. Iako je i to problem! Rijetki su pojedinci kao splitska pedagoginja Albina Rahmatullina, koja uživa prenositi znanje na mlade ljude i već petu godinu dolazi vikendom u Šibenik, u Plesni teatar "Sjene".
 

Što je s mladićima, jesu li Šibenčani zainteresirani za ples?
– Slabo. Mentalitet je takav. A i Šibenik je grad sporta. Nogomet, karate, plivanje, jedrenje, veslanje, imamo u svemu dobre rezultate. A možda je i do mene. Primjerice, moja kolegica, pedagoginja Ilijana Lončar, organizator "Požeškog Plesokaza", uvijek je imala dosta dječaka u svojim grupama. Njezino plesno pismo je drukčije. Imali smo dva, tri dečka, ali kad su sami, nemaju društvo, nelagodno im je i odu.
 

Profesorica ste engleskog jezika i književnosti u Strukovnoj školi. Kako pomirujete te dvije karijere?
– Mora se raditi više i više ulagati. Teško, vremenski to uzima velike žrtve u privatnom životu. Ali valjda je to neka energija koju moram na neki način izbaciti. S druge strane, uživam u radu s učenicima s kojima sam uvijek tijekom jutra. Kako smo u istoj školskoj zgradi u najmu za Plesni teatar "Sjene", čini mi se da radim kao profesor engleskog ujutro i kao profesor "pokreta" poslijepodne.
 

Pratite sve godišnje predstave na hrvatskim pozornicama. Kako ocjenjujete plesnu scenu kod nas, može li se uspoređivati s ostatkom svijeta?
– Mišljenje mogu dati samo govoreći iz osobnog ugla, kao umjetnički direktor plesnog festivala i poduzetnik u kulturi, ne s pozicije struke. Svidjela mi se plesna estetika koju su u naše nacionalne balete uveli Igor Kirov u Splitu i Maša Kolar u Rijeci, kombinacija suvremenog plesa, baleta i neoklasike. Radi se o vrsnim umjetnicima i koreografima.
Činjenica je da se vrlo malo mladih ljudi odlučuje za plesnu akademiju. Iz Šibenika u 20 godina još nitko, unatoč mnogim nadarenim plesačicama. Zašto? Moramo naći razlog, a mi imamo odličnu akademiju i profesore. Voljela bih da ima te šibenske djece koja bi se vratila kući i dizala plesnu scenu, ali nemamo ih. Dok Ministarstvo kulture, na temelju dobre prakse u svijetu, ne prepozna da hrvatski ples može postati dobar izvozni proizvod, dok ne promijene ograničavajuće odredbe Zakona o mirovinama za plesače, mislim da nema pomaka. Tu je ključ svega.
 

Koji su onda planovi za dogodine, kada planirate jubilarnu godišnjicu festivala?
– U rujnu nastavljam pregovore s predstavnicima kompanija oko potpisivanja ugovora, ali bit će teško. Dok ne vidimo u perspektivi rješavanje problema s koronavirusom, kako? Želja mi je da festival barem četiri dana bude pravi vatromet plesa po gradu, da se uvijek nešto događa. Planiram dovesti goste iz Izraela i Amerike, s njima sam u ozbiljnim pregovorima. Izrael nije imao previše oboljelih, čudo, ali u Americi je strašno. Nadam se da će biti kako sam zamislila.

'Čipka' Maše Kolar na Sv. Mihovilu

Nakon plesnih seminara za djecu i mlade za vrijeme vikenda, Šibenik Dance Festival se svečano otvara u ponedjeljak, na Poljani, u 20 sati nastupima plesačica iz Požege, Poreča, Zagreba i Šibenika, a u Gradskoj knjižnici se može pogledati izložba plesne fotografije Mladena Božičkovića.

S početkom u 21.30 sati u Tvrđavi sv. Mihovila balet HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke izvodi predstavu 'Čipka' u koreografiji Maše Kolar, ravnateljice riječkog Baleta. Predstava je nadahnuta izradom čipke, njezinom ornamentikom, poviješću, životom čipkarica, paškom nošnjom i folklornom glazbom.

U utorak je na Tvrđavi Barone program pod nazivom 'Četiri kreacije', sudjeluju Modus klub iz Zagreba, te suvremene plesačice Lucija Romanova i Tetiana Svetlična. Tijekom dana Šibenčane će performansama pod nazivom 'Ne čujem te, mrak je' zabavljati Škvadra, mladi umjetnički kolektiv čije je članove povezao studij suvremenog plesa na ADU u Zagrebu.