Malo je tko u ovoj koroni profitirao kao naš šibenski umjetnik Zvonimir Vila. Skoro pa bi ga mogli nazvat koronaprofiter! Grad je, napokon, hvala boleščini i našem Stožeru, koji je donija prave mire, pust i nema u njemu ni pasa, pa on može na miru radit i stvarat. Ne upada mu nitko u atelje svaki tren, kako koji prođe, pa odma s vrata dili savjete: 'Meštre, malo ti je ova ulica utekla ukrivo!' Zna čovik, ima oko. Ka da je jedan kašun šalova i zid nalija! Vila je fin, kulturan, pa ih ne šalje tamo di bi im bilo misto, nego im lipo, fino objašnjava, da on to sve radi precizno, po mirama I da je sve na njegovom kiparskom radu, 3 D odljevu grada Šibenika, vjerno, točno onako kako je u prirodi. I da katedrala i sama stoji malo u kero... Al, ne vridi!
- Ma šta u kero - žesti se posjetitelj, a Vila mu nosi šestar
- Jel vidiš ti ovo? Ovo je šestar! A ovo je karta na zidu. Tri i pol puta metar i pol!
- Vidin, i?
- E, kako je na karti, tako je i u mene na stolu, u glini.
- Ma, pusti ti šestar. Može on i privarit. Al oko, oko neće! - mudruje rodijak. I iđe dalje. Taman da bi na uskin vratima bivšeg kafića 'Leko' u kojem je, priko puta svoje šesne galerije, naš umjetnik uredio lipi priručni atelje, oslobodio mista za novog prolaznika namjernika. Koji će imat novo stručno pitanje i dilemu.
- Pardon, jel vas mogu nešto pitat? Ova kuća ode? Bi li ona tribala imat balkon?
A di je moja smokva?
- Jutros mi je bija jedan da će mi pomoć, kad sam mu rekao da ćemo ovaj moj rad, kad ga dovršim, nakon što napravimo kalup, odlijevati u bronci u Zagrebu, da imade puno bliže. Zna on jednoga čovika u Bilicama, šta liva stupiće za ogradu. Povezat će me s njime. Šta ću ić u Zagreb, pravit toliki put! - smije se Vila.
Šta zna čovik da je samo lijevanje precizan umjetnički rad koji će raditi njegov prijatelj s akademije, Anto Jurkić, vrstan kipar, po Vilinom sudu, jedan od najboljih hrvatskih kipara. Nakon što i sam Zvonimir završi svoj posao na kiparenju Šibenika, koji je dosad završio jedno 60 do 65 posto. Precizno rečeno, zgotovio je dobar dio Doca, Svetog Mihovila, katedrale Svetog Jakova i vijećnice, stigao je do restorana 'Tinel' i crkvice Svetog Krševana i do Muzeja grada Šibenika. Pokazuje mi prstom:
- Evo, vidiš, ovdje je onaj Hrastin 'Dječak s kišobranom', ovdje je onaj štekat Pašalićev i onaj dućan...
- E, onaj di se ženske mudante prodaju, Yamamay, upadam sad ja. Eto, da se i ja u nešto razumin:
- Jel to ta zgrada? E, tu mi vidiš nešto fali, a ne znam što, ne vidim iz slike, morat ću otić pješke vidit što je... - češka se Vila po glavi. On je, naime, sa svojom Nikolinom Jemo, napravio na stotine slika, ima ih po svim zidovima i na stolovima ataljea, isprintanih i povećanih, kako bi svaki detalj njegovog umjetničkog rada bio istovjetan originalu. Jer, zna on, kako će reagirati Šibenčani, ako ne bude tako. Reći će 'Ma, je... ja njega i njegovu umjetnost, ako nema moga balkona! Ili njegove kuće. Ili ako se ne vidi njegova veranda. Džabe mu što je iskipario vijećnicu bolje nego što je Harold Bilinić napravio faksimil!
A di je auto od biskupa?
Ljudi će tražit svoj prozor, svoju smokvu, brojit će skale. Sačuvaj Bože, ako bude koja više... Velim Vili da mu fali od biskupa auto isprid biskupske palače. Smije se.
- E, samo si mi još ti falio! Ajte ća!
Stari, ovo će biti izvanredno. Ima kipova u Šibeniku svakojakih, ali ovo je prvi put da netko kipari cijeli Šibenik!
- Eto, Dražen Petrović je srebrni, Petar Krešimir IV je antracit sivi, Juraj Dalmatinac je tamno zeleni, Grgur Ninski u Splitu je crno - zlatni, tako ćemo i Šibenik patinirat u crno - zlatni, kad ga iz gline izlijemo u broncu - priča Vila. Koji vrijedno radi jer mora biti gotov s poslom u glini do 10. siječnja. Spretno barata nožićima, dlijetima i špatulicama koje je sam izradio od maslinovog drveta, kojeg mu je nabavio don Stipe Perkov. Maslina je izvrsna, tvrda je, ali istodobno i gipka, ne puca lako. Što baš ne bi rekli oni koji su polomili ruke i noge verući se po njoj u berbi, ali je tako.
Inače, Vila mora biti gotov najkasnije do polovine siječnja zato što sam proces lijevanja traje oko tri mjeseca. Treba od sedam do deset dana samo da se uzme kalup, koji ide u Zagreb. To je kiparski posao. Taj će se kalup iznijeti iz prostora u kojem Vila radi, u jedno osam komada, a glina ide nazad, u vreće. Tako da oni koji su razbijali glavu kako će Vila ovu kvadraturu iznijeti kroz uska vrata - 'morat će rušiti zid!' - mogu odahnuti. A i vlasnik prostora Ante Cicvarić, koji ga je Vili privremeno ustupio za atelje, dok on ne počne raditi hotel za iznajmljivanje turistima, koji bi prve goste trebao primiti već iduće ljeto.
Dosad je u 3 D Šibenik otišlo oko 700 kilograma gline, a sve skupa bi moglo doseći i tonu. Hoće li je biti dovoljno? Hoće, jer je Vili pomogao i kolega Ale Guberina, koji mu je donirao svoju glinu, pa je tako sad na stolu ima dvije vrste, koje se razlikuju samo po boji. Ali, to ionako nema veze. Bitno je nešto drugo, da je prave konzistencije. Ako je pregnjecava, lijepi se, nemaš lijepu formu, a ako je pretvrda, ne možeš je modelirati. Na koncu, kad se sve to izlije, bit će oko tonu i pol bronce. Težit će koliko i Petar Kršimir IV. Što je i pravedno. I Krešimir i njegov, Krešimirov grad podjednako!
Drag mi je Vila, umjetnik koji je pobožno predan svom poslu. Zaigran, a opet precizan. Strog, prema poslu i prema sebi. Drži redalicu, pa mjeri.
- Šta se smiješ? Ako ovdje, na jednoj kući falim samo nekoliko milimetara, to mi je ulicu dalje nekoliko centimetara. I onda moraš cijeli posao koji si tog dana raditi rušiti i ići ispočetka! - govori mi. I veli da je falio na Svetom Lovri. Nije ga dobro impostirao. Fali prostora za vrt. Morat će ga rušiti!
- Ma ko će to vidit, ne diraj! - vičem ja, ali, zaludu.
- Vidim ja, to je dovoljno! - nemilosrdan je Zvonimir, koji će na Svetom Lovri izgubit cili dan. Dobro je reka pokojni Špiro Guberina za svoje sugrađane: 'Vražji su Šibenčani! Di će oni bit glumci? Svemu nađu manu!
- Znaš šta kažu za kip Dražena Petrovića? Da je pogrbljen, a da je Dražen bio sportaš, uspravan kao svića!' - velim ja Vili, a on odmahuje rukom.
- Ma, nema veze, ono je odličan rad! Kažimir Hraste je odličan kipar. I njegov 'Dječak s kišobranom' je odličan rad, izvrstan! - priča Vila dok se isteže na stolici, čini vježbe. Bole ga leđa, od naginjanja nad stolom. Kiparenje Šibenika, stare gradske jezgre, je i težak fizički rad, mada se baš i ne bi reklo.
Kako Pigo stane u muzej?
Katedrala je recimo duga dvadeset centimetara, a visoka 16,5 centimetara do vrha kupole, a muzej je recimo, velik svega pet puta šest centimetara, onaj užio dio. Kako onda Pigo, direktor Željko Krnčević, onako velik, stane u njega?! Ali, nije Vili do moje zajebancije, meni je sve prndec, takvi mi je posal, a on mora radit.
- Katedralu još moram u fino sredit.
Hoće li se to vidit u bronci! Hoće, da dlaka ostane, u bronci će ostat. Za sva vremena! Umjetnost je to! Kad se to odlije, i izloži javnosti, zajedno s taktilnom mapom za slijepe, na Brailleovom pismu, svatko će moći vidjeti kako je Šibenik lijep, skladan i zaokružen. Što bi rekao veliki umjetnik Zvonimir Vila Šibenik je volumen. Grad s oblinama! Nije kao neki drugi, bez šušta i gušta, ravan ka daska, plošan i geometrijski.
- Kolege su me pitale znam li u što se upuštam. Ima ovdje posla za tri kipara! Ovo je rijetkost, da se jedan ovakav plan grada ne radi strojno, štanca, nego se kipari, radi umjetnički, kao zasebno djelo!
Zato ga jedva čekamo vidjeti, na ljeto 2021. kada zlatom zasja Vilina bronca na šibenskom suncu. Dotle će valjda i korona i Stožer i mjere, bit 'past tens' i 'aorist', a Krunoslav Capak, Alenka Markotić i Vili Beroš potpuni anonimci. Zvijezda će biti Zvonimir Vila sa svojim Šibenikom odljevenim u bronci, direktor TZ Dino Karađole koji ga je naručio, a vijest će biti da nema slobodnih kreveta u Solarisu, a ne na šibenskoj infektologiji.