Dodjelom nagrada najboljim autorima i projekcijom nagrađenih filmova, proteklog je vikenda završen 9. međunarodni festival animacije Supertoon, koji se, nakon prve dvije godine održavanja na Bolu, eto, već sedmu godinu udomaćio u Šibeniku. Više od 220 filmova prikazano je u natjecateljskom i off programu na Maloj loži, Gorici i, prvi put ove godine, na brodu koji je s festivalskim gostima, publikom i turistima obilazio šibenske otoke.
Supertoon je festival u japankama, kako mu neki vole tepati, no unatoč opuštenoj atmosferi, kakva uostalom i priliči ljetu i Mediteranu, na međunarodnoj karti animacije postao je uočljiva manifestacija, o čemu govori i podatak da je za ovogodišnje izdanje bilo prijavljeno više od 1300 filmova. Jedan je to od značajnijih ljetnih kulturnih događaja zbog kojih se Šibenik voli zvati gradom festivala, čiji organizatori za šest festivalskih dana i noći marljivo rade cijelu godinu. Usto, Supertoon nikada nije želio plesati samo jedno ljeto, a odavno mu nije dovoljno ni da to radi svakog ljeta. Svoj trag u Šibeniku nastoji otisnuti i zimi, kada grad pokazuje drukčije lice: pomalo turobno i pusto. Izložbe, projekcije i dječje radionice programi su koje donosi šibenskoj publici i kojim rastjeruju mrtvilo zimskih večeri.
Direktor festivala Slave Lukarov, arhitekt po zvanju, ima razloga da 9. Supertoon ocijeni uspješnim, ali i da se zapita je li ovaj festival zaista šibenski?
- Stalno ističemo da ovaj festival svake godine nastoji napraviti neki iskorak. Ove godine je to bilo uvođenje festivalskog broda, koji je okupio više od 50 redatelja, animatora i producenata iz 15 zemalja svijeta koji su zajedno sa šibenskom publikom, pa čak i turistima, obišli Zlarin, Prvić i Kaprije. Bilo je razgovora s gostima, rasprava, filmskih projekcija, kupanja i zabave, a naše malo brodsko kino bilo je puno i na svakom otoku – rezimira, ističući da iza Supertoona stoji cijela menadžerija. Uz Lukarova uži tim čine još Lana Brčić, Nina Vrdoljak, Katrin Radovan te Šibenčanka Maja Šintić.
Dobar tim
- Nitko ne može ovakav festival raditi sam. Ovi ljudi čine tek vrh piramide ispod kojih se nalazi još puno ljudi, i na kraju tu su i volonteri, a ove godine imamo četvero ili petero iz Šibenika.
Naime, iako je na Supertoonovim filmskim projekcijama gledalište popunjeno, u njemu ima puno više gostiju festivala, pa čak i turista negoli Šibenčana. Lukarov to objašnjava činjenicom da grad nema kino, a multiplex u trgovačkom centru, reći će, posve je drukčija priča. Tako ni navika gledanja filmova na kinoplatnu baš i nije razvijena, pa se publika mora polako i strpljivo graditi i razvijati.
- Zadovoljan sam jer imam dobar tim ljudi i međunarodni žiri koji ocjenjuje filmove. Neke stvari koje se čine nemogućim ipak smo napravili unutar mogućnosti i financija koje imamo. Naravno da je sve to iscrpljujuće. Kada smo prije sedam godina došli u Šibenik, novac smo praktički dobili na povjerenje. Do danas svake godine dobivamo isto – 45.000 kuna. Tada je, primjerice, pivo bilo 12 kuna, a sada je 25 kuna. Dakle, dobivamo isto, ali je to devalvacija, jer je sve što je poskupjelo pojelo pola tog novca! Da smo svake godine dobili 5000 kuna više, u ovih sedam godina skupilo bi se 35.000 kuna više. A spreman sam, ako se utvrdi da nisam zadovoljio, i da manje dobijem.
Lukarov je svjestan i koliko je važno to što besplatno može koristiti otvorene javne prostore, ali, primjerice i gradski Studio galerije sv. Krševana, koji je bio pretvoren u festivalski infopult te su se tu održavali susreti i razgovori s autorima. No, u Šibeniku je već dovoljno dugo i dobro poznaje probleme u ovdašnjoj kulturi. Uočava da u gradu ne postoji promišljeno planiranje i programiranje kulture, pa slične muke prolaze i organizatori drugih festivala. Nema ni jasnih kriterija prema kojima se dodjeljuje novac niti se zna koje manifestacije i događaje grad smatra važnim i značajnim za svoju kulturu.
Stepenica više
- Od prve godine ističemo da želimo svake godine ići jednu stepenicu više. Nije cilj jedne godine napraviti "vau" program, a onda se vratiti dolje. Takvi skokovi samo stvaraju lažni sjaj i nikomu ne trebaju. Entuzijazam jest važan, ali uvijek dođe do granice kada se stvari moraju plaćati. Jer, nije, navodim samo kao primjer, stvar dobre volje hoćemo li mi ići na Tvrđavu sv. Mihovila ili ne. Kada bismo i dobili tu lokaciju besplatno, moramo imati novi set tehnike da bismo tamo mogli prikazivati filmove. A to košta – jasan je Lukarov, uvjeren da se zato puno energije troši na ono na što ne bi trebalo.
Već sam godinama na nezavisnoj sceni, bavio sam se i kulturnim strategijama i mrežama. Postoje sustavi u kojima se zna što su prioriteti grada, koji su festivali u A ili nekoj drugoj kategoriji. Kriteriji onda moraju biti jasno i precizno postavljeni, a ne da budu "ono što je dobro za grad", jer je to interpretativno. Dakle, jasni kriteriji da se zna kako se upada u koju kategoriju, ali i kako ispada. Po mom mišljenju puno je poštenije reći "nama je prioritet to i to i zato to financijski i podržavamo, a vas ne". Ovaj festival stoji nešto manje od pola milijuna kuna. Desetak posto, koliko daje Grad Šibenik, premalo je da bi se reklo da je to šibenski festival. A onda dok svi slušamo kako nema novca za animaciju, jazz, festival putnika i druge, najedanput se nađe 500.000 kuna za Changer festival koji, među ostalim, dovede Josipu Lisac i Leibach. Pa zar oni svojim imenom ne mogu sami isplatiti svoj koncert?
I nije to jedini upitnik iznad Lukarove glave. Muči ga i praksa šibenske gradske uprave da natječaj za javne potrebe u kulturi posljednjih godina raspisuje tek krajem ili čak početkom sljedeće godine, što je prekasno, budući da do tada pola programa već mora biti pripremljeno. Problem mu predstavlja i to što nije moguće sklopiti višegodišnji ugovor o sufinanciranju, jer mu to, tvrdi, otežava pronalazak većeg sponzora.
Supertoon je, zaključuje Lukarov, zbog svega navedenog gotovo dosegnuo granicu nakon koje, s novcem kojim raspolaže, više neće moći rasti i razvijati se.
Osuđen je na stagnaciju, a to u kulturi, baš kao i u životu, nagovještava propadanje i donosi smrt. Tako crn scenarij Lukarov ipak ne očekuje, premda ga ne isključuje. Kolovoz će za svu Supertoonovsku ekipu, biti vrijeme zasluženog odmora. Rukave će snažno sasukati već u rujnu. S velikim očekivanjima i nadom da će biti bolje, počet će raditi na sljedećem, 10. Supertoonu. Hoće li jubilej slaviti u Šibeniku?
-Ne razmišljam otići odavde. Bez obzira koliko god je to teško i što zbog financija to postaje razvlačenje iz godine u godinu! Poanta je ipak dovesti što bolje filmove i što više gostiju koji kada odu odavde, pričat će o Šibeniku. Druga važna stvar je edukacija publike u najširem smislu. Ne da sada svi požele raditi animirane filmove, nego da se razvija kultura gledanja filmova i uopće vizualna kultura. A nadam se i da će ove jeseni u Šibeniku početi novi ciklus koji je najavilo Kulturno vijeće. Lani su nas sve anketirali da vide kako i što radimo, koje su nam potrebe. Rekli su da će to neće utjecati na ovogodišnje financiranje, ali bi moglo vrijediti za sljedeću godinu. Sada ćemo to vidjeti – kazao je Lukarov.
Festivali za cijelu godinu
Lukarov stalno ističe koliko je važno da Supertoon, pa tako i drugi ljetni festivali, u Šibeniku budu prisutni cijelu godinu i tako otisnu svoj trag u gradskom kulturnom životu.
- Ako na Međunarodnom dječjem festivalu bude tolika gužva u radionicama da je sve popunjeno za tren i uvijek se traži mjesto više, zar to ne znači da bi one mogle biti pune i tijekom godine? Isto tako, ako već zbog festivala ionako stalno komuniciram s autorima, animatorima i producentima, lako mi je organizirati radionicu animacije i zimi. Pretpostavljam da bi i organizatori glazbenih festivala mogli napraviti, recimo, radionicu miksanja glazbe. A ako se takvi programi kontinuirano održavaju, ostavljamo pečat kroz cijelu godinu i doprinosimo edukaciji i razvoju publike – smatra Lukarov.
U Šibeniku sve raste i buja?
- Poznajem dosta ljudi koji kažu da se puno toga događa u Šibeniku. Za tu sliku u medijima mislim da su najviše pridonijele tvrđave. Šibenik se percipira kao grad u kojem sve raste i buja, grad festivala, grad pozornica... To su lijepe riječi za vani. Međutim, slika na terenu je puno drukčija – misli direktor Supertoona Slave Lukarov.