Na šibenskoj generalki kazališne predstave "Kako je počeo rat na mom otoku" filmski redatelj i scenarist Vinko Brešan bio je vidljivo zadovoljan. Ne samo "šibenskim" dijelom predstave, već posebice Borisom Svrtanom u ulozi Blaža Gajskog.
Sjajnim glumcem i aktualnim ravnateljem "Gavelle", koji ga je već jednom fascinirao ulogama na Dubrovačkim ljetnim igrama. Ni autor ovih redaka nije ostao ravnodušan prema upečatljivoj elokvenciji i zanimljivim Svrtanovim odgovorima u razgovoru što je trajao u praznom parteru Šibenskog kazališta.
Kazališno uobličenje filma "Kako je počeo rat na mom otoku", po scenariju Ive i Vinka Brešana, bilo je vjerojatno veliki izazov? Među inim, i zbog podatka da je filmska verzija ultrapopularna i gledana. S više od 350 tisuća gledatelja u kinima…
- Taj je film bio sniman gotovo u jeku rata. Ljudima su takvi filmovi i predstave poput moje "Spika na spiku" značile duhovno olakšanje. Pogotovu gradovima kao što je Šibenik, koji je imao tisuću dana opće i zračne opasnosti. Popularnost toga filma svjedoči o njegovoj visokoj umjetničkoj kvaliteti. Svjedoči i o pravoj žici ironičnog humora, koji je Šibenik uvijek imao u svojoj duši, biću, kostima. Ja sam objeručke prihvatio ideju da "Gavella" i Šibensko kazalište naprave koprodukciju kazališne predstave. To je, uostalom, dio mog programa kao ravnatelja "Gavelle". Decentralizacija kulture, na način da zagrebačka kazališta pomognu manjim ansamblima.
Posveta Vlatku Duliću
Postoji, dakle, mogućnost da ovakvi, zajednički projekti postanu formula, a ne zgodni izuzetak?
- Ja se nadam! Moj nasljednik u "Gavelli", ujedno i redatelj predstave Dražen Ferenčina, rekao je da želi nastaviti tim putem. Ovo je pravi primjer dobre suradnje između dva kazališta. Znate, publika uvijek želi vidjeti nešto novo, neku dodatnu vrijednost. Eto, zagrebačka će publika sad imati prilike upoznati troje nadarenih šibenskih glumaca, jer ćemo do kraja godine igrati dvanaest puta.
U predstavi glumite Blaža Gajskog…
- Blaža Gajskog je u filmu glumio Vlatko Dulić. To je glumac koji je zaista ostavio neizbrisiv trag u hrvatskom glumištu. Počašćen sam što sam bio njegov prijatelj. Od njega sam dobio nekoliko fenomenalnih, mudrih savjeta o našem poslu, glumačkom trajanju. Zato je igranje te uloge za mene emotivan trenutak. Svoju ulogu stoga posvećujem Vlatku Duliću. To je ujedno i prva moja uloga u "Gavelli" nakon jedanaest godina. Blaž Gajski je povjesničar umjetnosti, koji nema pravi odgovor na to kako riješiti nastalu situaciju. No, svojom upornošću i inteligencijom uspijeva nadvladati neprijatelja i odnijeti pobjedu. To je, čini mi se, prava metafora onoga kako smo mi pobijedili u Domovinskom ratu. Ova je predstava bitna, jer poručuje da se uvijek možemo osloniti na vlastite snage. Samo ih trebamo prepoznati i gurnuti u prvi plan.
Iza vas je veliki glumački "promet". Kazalište, serije, filmovi… Dvaput ste igrali i Josipa Broza Tita. On je kod nas često povod ideološkim raspravama. Vi, čujem, smatrate da su kod nas ideološki prijepori predimenzionirani?
- Nažalost, predstava "Kako je počeo rat na mom otoku" tematizira i to kako je naša zemlja upala u probleme. Mi se trebamo transformirati zbog tih ljudi, žrtava, koji su nam omogućili da imamo državu. I to ne samo političari, nego i ljudi koji glasaju za te političare. Nadam se da će mladi ljudi svojom neupletenošću u crne i crvene rovove preporoditi ovu zemlju. Nadam se da će to napraviti i oni koji odlaze vani. Previše je bolesnog tkiva i vrijeme je da ga odstranimo oštrom sjekirom.
Kad već pričamo o mladima, vi u ovoj predstavi igrate s vašim učenicima s Glumačke akademije, Frankom Klarić i Jakovom Bilićem. Kakav je osjećaj?
- Nema ništa bolje od toga. Franka je u "Ljepotici iz Leenanea" pokazala svoju dramsku snagu, a sada je dokazala da ima i veliki komičarski talent. Jakov je, sjećam se, na jednom ispitu scenskog govora imao pet aplauza na otvorenoj sceni. Iz njega je isplivala visprena inteligencija, osjećaj za ritam i komično. S Frankom i Jakovom Šibensko kazalište ima veliku budućnost. Zato, ponavljam, nadam se da će netko odozgo, tko ima moć, prepoznati da su ovakve suradnje spasonosne za hrvatsko kazalište. Da ćemo preskočiti prepreke poput ove rampe na sceni predstave "Kako je počeo rat na mom otoku", preko koje se ulazilo u vojarnu.
Kad već spominjete mlade glumačke talente, radujete li se mogućnosti zajedničkog nastupa s kćerkom Petrom na sceni. I ona je glumica…
- Apsolutno. Ona je već zaigrala s majkom Ninom Erak u predstavi "Govori glasnije" u "Kerempuhu". U "Gavelli" ponovno igra u predstavi u kojoj je debitirala - "Ujedinjenje dviju Koreja". Eto, taj je naslov predvidio budućnost! Pred njom je normalan put stasanja mlade glumice u profesionalnu osobu. Drago mi je da joj se otvaraju mogućnosti i u nekim drugim kazalištima. Mladi glumac se ne smije začahuriti na jednom mjestu.
Vaš mandat ravnatelja "Gavelle" završava u listopadu. Na toj ste funkciji proveli gotovo četiri godine...
- Ja sam ušao u to jer mi je bilo dosta priča da se u Hrvatskoj ne može ništa promijeniti. Treba koji put polomiti glavu, kosti, staviti guzicu na prozor! Mi volimo biti u sjeni i onda čekati da netko, karikiram, pogine na livadi. Bio je to moj sulud potez, ravan dolasku Indiane Jonesa na neki nepoznati teren. Moraš iščupati iz sebe sve poznate i nepoznate snage da bi preživio. No, ne žalim za njim. Mislim da sam u ravnateljskom mandatu sazrio kao čovjek. Pobudio sam i impulse mog pradjeda ekonomista, trgovca. Želio sam sebi dokazati da se mogu nositi s time. Zaposlio sam deset mladih ljudi, učinio dinamičnijim život "Gavelle", oformio novu scenu "121", potaknuo gradnju dvorane… Bilo je puno pozitivnih stvari i zaista se na minulo razdoblje s ponosom osvrćem. A šlag na kraju je uloga Blaža Gajskog.
Brak
Prije dvadesetak godina ugodno ste iznenadili satiričnim komadima "Spika na spiku". Zašto je utihnula vaša spisateljska djelatnost?
- Nije do kraja utihnula. U ladicama držim neke stvari koje će kad-tad doći na red. Možda sam bio previše kritičan prema sebi u jednom trenutku, a i odnijeli su me neki moji drugi zadaci. Pitanje je samo vremena. I strasti.
Šibenčani ljude koji su rastavljeni nazivaju "ljubiteljima filma koji brzo puca". Vaš je puknuo tek nakon 28 godina. Je li vam neobična nova "uloga"?
- Znate, najvažnije je da se ne iznevjeri osnovni kriterij zbog kojeg su ljudi ušli u jedan takav odnos kao što je brak. Kada se krene u silaznu putanju, treba napraviti drastičan rez. Ili u smislu spašavanja odnosa ili priznati da je bolje da se energije obaju partnera oslobode. Kad dođe do ovog drugog slučaja, bitno je da ljudi ostanu civilizirani. Da nema velikih posljedica. Ja imam izvrstan odnos i sa kćeri i s bivšom suprugom. Danas sam u sretnoj vezi s Kristinom Turk. Vjerujem da je pred nama stabilna budućnost.
Čujem da su se Šibenčani itekako potrudili da vas lijepo ugoste. Da ste posebno uživali u dobroj spizi, da iz srca Dalmacije nosite samo lijepe uspomene?
- Možda mi nećete vjerovati, ali ja sam se u Šibeniku osjećao kao da sam se ponovno rodio. Za to su najzaslužniji naši domaćini, kolege glumci i ljudi u kazalištu. Zagreb vas razvuče nagomilanim rasporedom. Šibenik je za mene poput maternice. Ja iskonski pripadam kazalištima poput šibenskog. Svi mi moramo više cijeniti ono što imamo. A Šibenik je pravo mjesto da se to spozna. Na kraju krajeva, onome koji je pogodio katedralu svetog Jakova sve se vratilo. Povijesno. Sa Šibenikom se ne smijemo igrati. Ni mi, a ni oni oko nas.
Toliko ste obasuli Šibenik i Šibenčane komplimentima...
- Šibenik je jedna od najljepših kolijevki hrvatske kulture. No, nije to kultura koja je ostala u prošlosti, kao Marin Držić u Dubrovniku. Ona je i danas živa. Preko Brešana, Arsena, Maksima Mrvice, Gorana Višnjića… I danas kad prođete Šibenikom vidite grad koji vibrira, pulsira. Zato mi je drago da sam bio dio te neponovljive šibenske atmosfere.