Bilo je to baš... brešanovski. Ljudi su, Šibenčani, očekivali na premijeri filma "Koja je ovo država" komediju, smijeh, baze... još jednu "Kako je počeo rat na mom otoku". A onda je uslijedio muk. Nitko se u gotovo potpuno ispunjenoj dvorani Cinestara nije nasmijao, a do kraja filma ni muha se nije čula. Ni šuškanje papirića, ni kokice, svi su pomno gledali i pratili otvorenih usta.
"Komedija... nije, ovo je tragedija", komentirali su neki, a netko je uzvratio: "Nije, ovo je stvarnost. Ovo je Hrvatska. Čisti realizam!"
Na istom tragu bio je i Goran Grguričin, jedan od glavnih protagonista Rujanskog rata, ratni zamjenik šefa šibenske policije Nikole Vukošića, koji je oduševljen filmom.
– Nimalo komedije. Samo realna cjelovita istina, najveća tragedija prikazana na veličanstven, Brešanov način. Kroz veličanstveni umjetnički izričaj. Nadmašija je ćaću! Eto! – bio je potresen filmom G.G.
– Ja sam se uvik, svih ovih godina nakon što je završija rat, pita kakva je ovo država. Evo, sad znan, Brešan mi je da odgovor!
Da je film na sve ostavio mračan, gotovo pa tjeskoban, ali snažan dojam, bilo je jasno već i po tome što nitko nakon završetka nije baš bio od velikih riječi. Svi su žurili vani, u aute, odmahivali su rukom na naše pokušaje da dobijemo komentar.
Malo je premračno
– Film zapravo dobro pokazuje sve te zaposlene u državnim službama, kako nikog nije briga za ništa. Samo gledaju svoju guzicu i fotelju... apsurd do apsurda. Evo, ja sam jutros zvao "Vodovod", pukla je cijev do njihove strane mjerila. Oden na internet, nađen broj za kvarove. "Ne, ne, krivi je broj", veli mi glas s druge strane, dade mi drugi. Nazoven drugi, ova s druge strane kaže: "Alo." Ne predstavi se uopće, ja kažen pukla van je cijev, adresa van je ta i ta, teče s vaše strane... A ona mi dade treći broj i kaže: "Evo, nazovite vi ovaj, ali ne sad u devet sati, nego kasnije, iza 13 sati." Ja san reka: "E ja više zvat neću, nek voda teče..." Eto, to je to. Nikog nije briga za ništa. A ovo, Tuđman, Milošević, iskopavanje mrtvih, to je samo metafora...
Jedan bračni par bio je malo razočaran. Nije im se baš svidio, osobito gospođi.
– Pa, više smo očekivali. Par puta smo pogledali te njegove filmove, osobito "Rat na mome otoku". I mislili smo da će bit zabavniji. Ovo mi je malo premračno, predugo mi je čak i trajalo, previše ozbiljno. Prave je stvari dotakao, ali sam ipak nešto drugo očekivala – kazala je gospođa. Šteta što na šibenskoj premijeri nije bilo ni redatelja, niti ikog od glumaca, pa da iz prve ruke razmijene dojmove.
Film je otišlo pogledati još jedno poznato šibensko lice, Joško Vuković, direktor "Čempresa", šef gradskih groblja. Jole je privukao pozornost na sebe jer je imao peh pri online rezervaciji. Stisnuo je nešto krivo na internetu, pa je rezervirao mjesto u Zagrebu, u Cinestaru na Kaptolu. Srećom, bilo je jedno mjesto prazno pokraj mene. A ja sam dobio izvrsnog sugovornika i eksperta za grobljansku tematiku, oko koje se odvija cijela radnja filma, odlično upućenog u sve detalje o kojima mi neupućeni smrtnici nemamo pojma.
Pravi tjelohranitelj
– Ovo nije pravi Tuđmanov grob. Ovo je neka replika, od stiropora ili ko zna čega. Ova ploča ima točno tri tisuće kila, nema šanse da ovo njih četiri dignu. Niti može ta težina stat tako na te dvi daske – tumačio mi je šaptom Jole. Koji zna točno i koji je model lijesa u kojem je pokopan prvi hrvatski predsjednik.
– To ti je model 207! – prozborio mi je na uho Vuković. Kao da je u pitanju Peugeot, a ne kapsil!
– A vidiš ovoga šta glumi tjelohranitelja ministru Krešimiru Mikiću. E, to ti nije glumac, nego pravi tjelohranitelj, profesionalac. Čuva je Sanadera, sićan ga se ja kad san čeka prid njegovon kancelarijon, kad san iša po novce za vodovod, dok san bija predsjednik Mjesnog odbora Brnjice.
A kako se tek ozario kad je došla 70. minuta filma, u kojoj Mikić upada na scenu sprovoda. U kojem za lijesom najprije idu muškarci, a potom na začelju, odvojeno, žene.
– Jesi vidija, a? A tebe razapet tilo kada si to napisa, da je to u nas tako, da je to običaj. Proglasilo te ženomrscem, zatucanim i ko zna čim... a sada ti evo i Vinko Brešan na velikom platnu da za pravo. Nema veze šta je sprovod pravoslavni, al' običaji su običaji... – kazao sam Vukoviću, kojem se silno svidjela ideja da kupi jedno 50 karata pa podijeli mukti svima koji su ga napadali, da se malo educiraju i obrazuju. Uz poruku, pogledajte malo 70. minutu filma!
O drugom sadržaju nećemo. Otiđite u Cinestar i pogledajte sami. Uglavnom, priča je to o zemlji u kojoj živi ne daju mrtvima mira, i obratno, u kojoj se iskapaju pokopani da bi se našli i sahranili nepokopani, o zemlji u kojoj živi ne žele živjeti, a mrtvi ne mogu na miru počivati, o zemlji koja nema budućnost baš zato što stalno proživljava prošlost koju nije – ili ne može – sahraniti.
Neozbiljno je to sve skupa, možda je i komedija, ali ništa tu nije smiješno. Ti nestvarni likovi nama izgledaju tako stvarno da je to tragično i tragedija...
