Marinka Fržop nije rođena Betinka, ali to murtersko misto nosi u srcu; I tako je nastala knjiga 'Betina, život i običaji': svaka je cura tila imat špagerice od 'bonistre'

Iza knjige reprezentativna izgleda, velikog formata, tvrdih korica i monografskog karaktera stoji - reć' bi - velika "mašinerija" neke društvene ili radne sredine. No, za začetak ideje o knjizi "Betina, život i običaji" bila je dovoljna "samo" - jedna, i to stasom nevelika, ženska snaga!

Bila je to snaga Betinke Marinke Fržop, supruge društveno puno poznatijeg betinskog tradicijskog kalafata Ante Fržopa. Marinka koja čak nije rođena Betinka, rođena je u Kraju na Pašmanu, osjetila je potrebu da na jedno mjesto skupi betinska kolektivna sjećanja.

Zamišljeno - učinjeno!

Samozatajna i skromna u nastupu, najradije ne bi spomenula svoje ime u priči u toj, za Betinu vrlo vrijednoj i važnoj knjizi, ali, evo, nasrtljiva i po prirodi neskromna novinarka radi to na svoju ruku!
Zapravo, riječ je o autorima, jer je uz Marinku tu i Ante Ćorkalo, umirovljeni profesor i doktor znanosti.

KUD-ova 'Pismarica'

Medicinska tehničarka na Odjelu anestezije šibenske Opće bolnice, Marinka Fržop društveni je život Betine u jednom razdoblju života promatrala nekako sa strane. Ne samo zato što nije Betinka, nego zato što su njezino vrijeme kapacitirala dva sina, Jure i Duje, oba vrsni jedriličari, pa i reprezentativci! Trebalo je koji put i mužu dati ruku u radioni, obitelj je s njegovim poslom, naročito oko latinskog idra, i sportskim uspjesima djece, uvijek bila na pažnji javnosti, a Marinka - ona je uvijek bila prisutna, ali tiha...

E kad su tići odrasli i odlepršali iz gnijezda, a Marinka se posvetila radu u KUD-u "Zora", gdje je danas predsjednica, počela ju je golicati množina i bogatstvo sadržaja vezanih uz tradiciju toga murterskog mjesta.

- O Betini bi se moglo napisati knjig' i knjig'! A malo je toga zabilježeno. Zato mi je palo na pamet da bi sve to što još postoji u sjećanju, na fotografijama, puno manje u dokumentima, trebalo zabilježiti. Vrijeme brzo prolazi, generacije se smjenjuju i zaborav će sve progutati ako se ne zabilježi - i to ovako, na papiru. Za deset... pedeset godina, više ništa nećemo naći na digitali - ali sve ćemo naći na papiru! - tu se slažemo Marinka i ja.

Prvo je KUD "Zora" uz 50 godina izdao "Pismaricu" s pjesmama koje su zabilježene onako kako su se nekoć pjevale. A onda je počeo i rad na materijalu za knjigu o životu i običajima Betine.

- Najveći problem nam je bio nedostatak pisanih dokumenata. Mi smo obilježili 50 godina "Zore" računajući da je osnovana 1966. jer u tom trenutku nije bilo pisanog dokumenta da je - evo, osnovana 1957.! Taj mi je dokument prije dvije godine donio Betinjanin koji živi u Australiji, Albin Jakas. Tako je naša „Zora“ dobila ni manje ni više nego devet godina.

Sad su i to vrijedni amateri KUD-a istjerali na čistac. Trebalo je još "samo" napraviti knjigu o mjestu, zapisati baš sve što u ovom trenutku postoji u memoriji, kućnim albumima ili nekoj davnoj ostavi, nažalost, rjeđe u dokumentaciji - da ne ode u vitar, kaže Marinka.

'Mrtvi zvon'

Obznanili su u mjestu, klasičnim proglasima i Facebookom, da traže svaki papir, svaku uspomenu, svako sjećanje na godine u kojima je KUD "Zora" udarao timbar društvenom životu Betine.

- Nema kuće iz koje netko nije bio u "Zori", u njoj su često bile i sve generacije i uzrasti neke obitelji. No, sve nam je bilo bitno, i ono što se događalo oko "Zore", a i inače. Htjeli smo pokazati i vjerske običaje, betinske procesije i blagoslove polja, svetkovine i pogrebne običaje - "mrtvi zvon" i danas obavještava mještane da je umro Betinjanin, bilo gdje u svijetu. Postojali su posebni, i pogrebni i svatovski, običaji. Znate li da je u Betini sačuvano samo par originalnih narodnih nošnji? E da ne bi samo tako iščezlo sve što nas okružuje i u čemu su odrastala betinska djeca generacijama - zato smo se uhvatili ove knjige. Mnogi su sudjelovali, u njoj je baš došlo do izražaja to zajedništvo - ova je knjiga njegov rezultat i plod.

A zajedništvo je - pričala je Marinki Stajka Jakovčev - i podiglo Betinu.
- Kad je dolazila elektrifikacija, cilo je misto na tome radilo. Točno je svaki zna kad je, na primjer, njegov red raditi na japlenici na Dugom ratu: moglo se sat navijati po onima koji su vozili drva, ili onima koji su drva bacali u japlenicu, ili onima koji su natrag vozili japno. To je zajedništvo bilo čudesno i doslovno je podiglo Betinu - govori Marinka.

Sjećanje na 'baraban'

Od svojih je pripovjedačica i pripovjedača štošta čula i zabilježila - i sad više nema šanse da se zaboravi priča Nede Urode o tome kako se u njenu djetinjstvu brnistra koristila uz ostalo za izradu - špagerica:

- Od brnistre su se radile niti za tkanje, "vuna", a jedna stara Tišnjanka udana u Betini radila je špagerice i još dodala modni detalj - neki fjokić od komadića krpe. Želila ih je imati svaka viđenija cura, ali nedaj bože obuti "bonistare" po kiši...
"Bonistri", kako su zvali brnistru, posvećeno je jedno malo, dragocjeno poglavlje pa se sada zna i kako su je Betinke na vesla išle u Zaton brati, a Zlarinke i Prvinke donosile u Betinu prodavati jer, potražnja je bila velika!

Poglavlje "Baština" sad će zauvijek - jer toliko će trajati papir...- sačuvati more zanimljivih betinskih običaja i praksi - od predenja vune do šivanja spare, pletenja kartilca, kohe, vrše... a tu su i kovačija, konoba, pa i tradicijska jela!

Naravno, spominje se u knjizi i čuvena betinska brodogradnja, no ona je već do sada bila bolje sreće pa joj je posvećen cijeli jedan - muzej!
 

Ante Balin Njemac pričao je Marinki o pokladama...
- Poslije Drugog svjetskog rata nije bilo robe za maškare, sve je bilo tako skromno, ali je vladao veliki šušur i veselje. Jednom su za poklada napravili veliku glavu od papira, ljudi su ga u prolazu častili vinom, a iza njegovih usta bila je montirana pirija, pa guma, pa demižana...

Na cvjetnicu i blagoslov maslina dobrostojeći bi donijeli ne grančice, nego cijele grane pa bi u crkvi nastala šuma!
- Zanimljiv vam je i običaj „baraban“ o Velikom tjednu, koji se potpuno izgubio. Mještani bi u crkvu ponijeli maslinovu šibu i poslije molitvi njom tukli po klupi simbolizirajući bičevanje Isusa na križu. Neki bi donijeli i veliku šibu, pa i štap, svi bi tukli po klupama pa je nastajala velika buka - a i još poneke zgode u toj buci... Na primjer, za klupu bi zakucali nečiji kaban! Don Slavko Antić ukinuo je taj običaj, sjećaju ga se samo stariji. Mladi nemaju pojma što znači "baraban".

Matija i dvi Sanje

Posebno poglavlje knjige posvećeno je kulturnom i sportskom životu - ta ih je slava održala, njojzi hvala!
- Pedesete godine prošlog stoljeća bile su baš plodne, Betini su donijele dramske, glazbene, sportske i razne druge društvene sekcije, pa je KUD i osnovan da se sve to objedini. Betinske predstave gostovale su tada na susjednim otocima, sve do Prvića i Zlarina. Betinjani su radili na građevini za kupit instrument, i to u dva navrata... Glazba se, nažalost, nije održala.

Najveći problem autorici bilo je pronaći i sakupiti građu. Poslije "onoga" rata - a tako se danas zove Drugi svjetski - počelo se pomalo bolje živiti, ljudi su bacali stvari, kupovali novo, toliko toga je završilo na smeću.

- Učiteljica Matija Kapov žena je kojoj je cijela duša u folkloru, počimanjka je u pjevačkoj grupi u "Zori", ona je dragocjena za čuvanje jezika i običaja. Eto, takvi su ljudi napravili ovu knjigu. Naravno, uz veliku podršku Općine Tisno koja je to financirala. Kad u sve to uđeš, vidiš da Betina ima golemu tradiciju, ljude, događaje, baštinu, urbanizam, i šteta ja da sve ode u zaborav. Postala sam svjesna toga kad su djeca odrasla, a ja dobila više vremena. Velika pomoć bila mi je tajnica KUD-a Sanja Burtina, a slučaj je htio da ni ona nije Betinka, nego betinska nevista... Sanja Filipi Bašić napravila je veliki posao na grafičkoj opremi.

- Ni' važno odakle si ako nešto voliš i imaš cilj! - kaže Marinka.

I ima samo jednu želju, pouku i poruku, nakon ovoga vrijednog posla: sve zapisivati, fotografirati, i sve zapisano i slikano čuvati! Bit će tu još puno generacija Betinjana pa nek im se nađe.