"Baština izgubljene Bosiljine" životno je djelo 82-godišnjeg Roka Ivande, umirovljenoga vodičkog pedagoga - a rođenog i ponosnog Zatonjanina - koje je radio čak deset godina, a onda i izgradio na čak 850 stranica, donijevši ga na svijet, pred svoje čitatelje, kao raskošnu putopisno- povijesnu studiju, o čitavom području od Šibenskog kanala do trogirske marine, poluotoku s centrom u Primoštenu i Rogoznici.
Na promociji te knjige bio je - među ostalim - i šibenski biskup u miru, monsinjor Ante Ivas, koji je pohvalio i Roka i njegovo djelo, a onda - budući da je i on sam, biskup, Vodičanin - uzdahnuo kako je šteta što Vodice nemaju ništa slično. Vrtjele su se te biskupove riječi i taj njegov uzdah šjor Roku po glavi, ali mogao je on biti i stoput biskup, pa čak i nadbiskup, ali teško da bi nova putopisno-povijesna studija "Srimarski poluotok i njegovo nasljeđe" ugledala svjetlo dana da nije bilo Rokove supruge Rusmirke.
Najgore je sa svojima
Roko je, rekosmo već, rođeni i punomasni Zatonjanac, ali je zato njegova Rusa, kako je on nježno titulira, prava, punomasna i ponosna, Vodička, iz Mačukatove loze. A u Dalmaciji se zna da je čovik - pogotovo kako ide stariji - sve više otamo odakle mu je žena. Pa šjor Roku više nije bilo mrdanja. Ionako je u mirovini i šta će drugo raditi nego sve ono za što nije imao vremena dok je radio dugih godina po brojnim dalmatinskim školama kao nastavnik, pedagog i ravnatelj - čitati, pisati, obilaziti stare ruševine i prašnjave arhive.
I tako je šjor Roko Ivanda ovu knjigu napisao znatno brže nego "Bosiljinu" - iz cuga, što bi se reklo, supruga Rusmirka i biskup Ivas su - vjerojatno - bili zadovoljni, ali to ni izbliza nije bio kraj njegovim mukama. Valjalo je vidjeti kako će je prihvatiti njegovi Zatonjani, kada je s knjigom koju je u nakladi ogranka Matice hrvatske tiskala Hanza Media, došao na promociju u svoje rodno misto, na Vrulju i kod crkve imenjaka svetog Roka.
- Bilo me je strah, imao sam tremu, znam ja svoje Zatonjane, znam ja da su zajebani, da su kritični i da je najgore sa svojima. Ima ona latinska - najteže je biti prorok u svom selu. I dođem ja tamo, u dogovoreno vrijeme, nema ni pasa! Kad, najedanput, imam ja pametnog nećaka, Davora Puću, on je doveo tamo jednu klapu, dođoše oni, i nahrupiše svi ovi moji, Zatonjani, sve puno, bilo je nekih 250 ljudi, stampedo - kazuje nam Ivanda, a mi i sad na njemu ko da vidimo kako mu, ko onda, pada kamen sa srca.
- Dobro je, nisam im se ništa zamirija, ništa krivo napisa, dapače, sviđa im se, drago im je - misli se dok gleda kako se zatonsko Vrilo puni - 160 stolica i iza njih jedno 50-ak mista za stajanje, pa još oko njih.
Velika je Gospa, taman užežin Svetog Roka, misto je puno ko oko, došli su Zatonjani sa svih strana, a Rokovo je srce veliko ko kuća. Ko kampanel što ga ima na akvarelu u svom tinelu - na jednoj je slici njegov Zaton, a na drugoj Rusine Vodice. A obje su jedna pored druge, stalno zajedno, ko i njih dvoje bračnih drugova.
Kupili me doživotno
Drhtao je Roko, priznaje, tada u Zatonu, na promociji, ko prut. Muha se nije čula dok je Marko Menđušić predstavljao knjigu, a on se misli - koga sam vraga ja dolazio sad, usred lita, s ovom valižom, koga to sad zanima. Ali, već za uru vremena se pokazalo da je bio u zabludi - da je ponio i duplo, troduplo više od 30 knjiga koliko je spremio, sve bi se bilo razgrabilo.
- Kupili su me moji Zatonjani tom pažnjom za cijeli život, a ja se bojao, drhtao...
Ajmo mi na sadržaj knjige!
- Ajmo! - slaže se i šjor Roko.
- Najprije, nitko to ne doživljava kao poluotok, ali je li ta Srima omeđena s tri strane vodama? Je! A u korijenu, na jednoj su strani Vodice, a na drugoj je Zaton. To se i na karti vidi. Najstarije naselje na tom je poluotoku stara Srima, iznad Srimarske lokve, tu je i ruševina jedne stare crkve svetog Pavla. Iz tog starog sela, pred raznoraznim barbarima, bježalo se na sve strane - nešto u Zlarin, nešto u Prvić, manje, ali ipak se nešto bježalo, u Vodice, Zaton i u Dolac šibenski. I odjedanput, taj prostor koji je bio prvi naseljen, prazan je, ali svi mi sa strane smo vlasnici posjeda na njemu, i opet se nalazimo tamo - priča Ivanda i citira profesora Dujmovića, po kojem je ovdje bila primorska županija, s centrom u Rakitnici.
A u Srimi je bio centar župe, kojoj su gravitirala okolna sela. Na vrhu Orljaka je i Gospa Srimska, crkvica s kraja 12. i početka 13. stoljeća, koja se vidi iz šibenskog Doca i koja je dolačka svetinja, kojoj, primjerice, Vinko Nikolić posvećuje čitav niz pjesama.
Vezani uz zemlju
- Zemlja na Srimi vezala je sva mjesta oko Srime, svi su tamo dolazili obrađivati posjede, čuvati blago. A kako su dolazili, tako su i odlazili, jedni k drugima. Evo samo jedan podatak, koji je vrlo intrigantan - u 20. stoljeću, tu su imenom i prezimenom navedene, više od 60 žena s Prvića udalo se u Zaton. Gledali bi se, pa bi se i zagledali! Danas više ne kopa nitko ništa, zemlja je zapuštena - govori autor o svojoj knjizi, a ja upadam.
- Znači, zato se mladost danas ne ženi i ne udaje. Nema vinograda, kopanja, vrtala, motike? Nemaju se gdje upoznati? Ona lipo kopa, zavrnula suknju, a ti pitaš - imaš li slučajno motiku viška, moja se rasklimala. I tako, rič po rič, pogled po pogled. A ne danas. Svatko za svojim mobitelom, laptopom, internetom. Nitko ne smije mrdnut od kuće, jer će ostat bez wirelessa? Vidiš ti za što je motika sve lijek i za što sve vrijedi! Čak i za pronatalitetnu politiku!
U svakom slučaju, Roko Ivanda u knjizi bilježi i pismu koju su tada Prvićani - ne bez zavisti - ispjevali: Zatonjanin stara vrića, neće dalje od Prvića! A krešendo svega je Drugi svjetski rat u kojem su se našli opet isti ljudi, koji su kao borci Primorske čete branili taj prostor Srime od Talijana, iako je prvo pravo naselje koje se na njemu pojavilo - Jadrija. I Bogdanovići, kao naselje iznad Srime, čemu je kumovala izgradnja Šibenskog mosta.
A u vodičkom zaleđu su opisani tzv. Stanovi, u kojima se živjelo izvan samog naselja Vodica, njih čak 11 - Vrbica, Pišća, Mrdakovica, Rakitnica, Kozara, Okit, Stajice, Dražice, Leć, Poljica i Kamena. Sve je to valjalo obaći - vodio ih je vrsni geodet Pjer Sladoljev, koji ih je i kartirao u knjizi - pa slikati - radio je to majstorski Šime Strikoman, a tko drugi.
- Zakasnili smo 50 godina. Danas su to uglavnom ruševine. Da smo došli ranije, bilo bi bolje - iskren je Ivanda. Ali, bolje ikad nego nikad. Da je bilo čekati još 50 ne bi se prikupilo ni ovo građe što se i sad prikupilo u knjigu, ne bi je imao tko ispričati.
Turci u Gradini
- Početkom 18. stoljeća, kad se pravio katastar, utvrdilo se da je trećina Vodica živjela izvan naselja, od 490 kuća, njih čak 150 bilo je po Stanovima. Tu su živjeli sve do Ciparskog rata, kada su ih morali napustiti, pred Turcima, i povući se u Vodice. Stotinu godina su bili Turci u Gradini, u Rakitnici, s posadom od 116 vojnika i oni su tu bili gospodari. Vodičani baš nisu mogli napasati svoja stada tamo, bilo je opasno, čarke su bile stalne, pa se išlo radije opet prema Srimi, Jadriji, gdje je bilo mirnije.
Ali, opet, sve je to ništa prema 20. stoljeću, tada su podjele bile najveće. Kako u cijelom svijetu, kako na cijelom europskom, tako i na malenom srimskom poluotoku. No, velike društvene podjele, koje i danas osjećamo, dale su i velike ljude, koji su danas dobrim dijelom i zaboravljeni. I njih Ivanda spominje.
- Vodice su dobile Ivu Čaču, velikog pjesnika, koji je bio osnivač i sekretar Komunističke partije, koja se 1924. u Vodicama formirala! Ali, nitko ga danas po tome ne pamti, nego kao slikara, umjetnika, pjesnika. Njegova "Lipa noć" je fenomenalna, tu je i u knjizi cijela. A s druge strane Srime, u Šibeniku, u Docu, imate Vinka Nikolića, koji je također odlazio kao dijete u polje, na vesla, s roditeljima, braćom i sestrama. On je obrazovan, završio je Filozofski fakultet u Zagrebu, Čače je samouk, ali također jako talentiran. Jedan je osnovao komunističku partiju, drugi se pridružio ustaškom pokretu! I dok Čače umire 1947. ili 1948. godine, od tuberkuloze, ne uspijevši doživjeti ništa od onog za što se borio, Nikolić bježi u emigraciju i do 90. je za sve nas bio nepoznat, nismo ni znali da postoji. A onda se vratio, postao je velika politička zvijezda 90-ih godina, saborski zastupnik, predsjednik Matice iseljenika, potpredsjednik Matice hrvatske.
A čudesna je osoba i Fabo Mrša, iz Zatona, koji je bio bez škole, ali pravi agitator, rođeni "narodni tribun". On bi došao u srpsko selo, u kojem su svi dotad bili uz četnike, i nakon zbora koji bi on održao, sve bi ih povukao u partizane. Imao je takvu moć uvjeravanja, takav dar govora, karizmu, da je to čudo, veliki govornik. Fabo Mrša Lozo, imate ga u knjizi, predratni komunist, član Okružnog komiteta, organizator ustanka, s Radom Končarom i zbjegova, čudesna ličnost, dostojna filma - kazuje Roko Ivanda.
Na pravdi Boga
- I sad zamislite, poslije rata odmah, taj Fabo postaje ministar poljoprivrede! U trumbama i engleskoj padobranskoj trenerci, hoda po blatu Slavonije, sa seljacima se naganja oko žita i pšenice, a onda ga ćopnu kao IB-ovca 1948. godine. I završi u zatvoru, na pravdi Boga, iz zatvora se vrati "okužen", kao narodni neprijatelj, nitko s njim ne želi imati posla. Dadu mu da dočekuje brod "Ohrid" koji kupi ribu od ribara s Prvića i Zlarina, i nosi kašete s ribom u Dolac, u hladnjaču. To mu je bio posao, trebao je biti sretan da ga je i to dopalo. I onda, kad smo malo zatoplili odnose s Rusima, dojučerašnji se drugovi sjete da bi trebalo malo i Fabi pomoći, nije ni on najgori, čuli su da je obolio, da ima gripu. I skupiše se, general Ante Banina iz Zadra, narodni heroj, i drugi oficiri kojih je bio pun Zaton, odoše kod Fabe, kojem je trebalo konačno granuti sunce, jer je to praktički bila rehabilitacija, ali sudbina očito nije tako htjela. Fabo ih dočeka, doživi infarkt i umre!
A kad je umra, bio im je još veći problem nego kad je bio živ! Kako ga sahraniti? Komitet javlja - nikakve državne počasti, ništa, za narodnog neprijatelja, ali se pobunio narod, njegovi mještani i suborci, s kojima je još u staroj Jugoslaviji osnivao komunističku ćeliju i tukao kontra žandara, koji njegovo mrtvo tijelo u kapsi demonstrativno donose u zatonski Dom kulture, umotavaju ga u državnu zastavu i drže mu oko odra počasnu stražu. Da počast koju nije doživio za života dobije barem nakon smrti! - priča ovu fantastičnu priču dostojnu velikog filma Roko Ivanda. Ma što jednog filma, Spielberg bi snimio cijeli serijal filmova.
Treba li vam bolja pozivnica za predstavljenje ove čudesne putopisno- povijesne studije, "Srimarski poluotok i njegovo nasljeđe", koje će se održati danas u Kulturnom centru Vodice s početkom u 20 sati?! Nemojte kasniti! Jer, s obzirom na sadržaj, mogli biste ostati bez mjesta i biti prisiljeni stajati na nogama!