Vrijeme leti! Kao da je bilo jučer, a zapravo je prošlo gotovo šest godina od kada je Gvozden Benat, Šibenčanin sa zagrebačkom, a ljeti crikveničkom adresom, svoje likovne kreacije izložio u rodnom Šibeniku. Mnogi se još dobro sjećaju njegovih teća, lazanjura, blanja i drugih odbačenih predmeta koje je godinama skupljao i čuvao, a onda im udahnuo novi život utopljen u mediteranskom plavetnilu, jasnim i živim bojama kakve sve poprimi pod ovdašnjim žarkim suncem. Bila je to njegova prva izložba, nakon koje je ono što je postalo njegovim hobijem i zabavom u umirovljeničkim danima, predstavio i zagrebačkoj publici u Klubu Šibenčana.
Benat se sada ponovo vraća rodnom gradu i u galeriju Gradske knjižnice "Juraj Šižgorić" donosi svoju "Priču iz škafetina", s mirisom mora i trunčicom nostalgije. Izložba se otvara večeras u 19 sati i šibenska publika moći će je razgledati sljedeća dva tjedna.
-Ima neka poveznica između ove i prve izložbe koja se zvala "Kad bi teća pričat znala", jer oko teće se sve vrti, spiza, ljubavne priče, svađe... Isto tako, zanimljiv je i stari škafetin. Svi imamo takve škafetine. U njima su se obično držala ljubavna pisma, šoldi, zlatnina... Poveznica, mislim, postojim između ove dvije izložbe, a mislim i da sve to simpatično izgleda – kazuje Benat uoči otvorenja svoje druge šibenske izložbe.
U prepoznatljivom stilu, Benat će se i ovaj put predstaviti s radovima u kojima stare škure "glume" slikarsko platno, a u vrčine itliti noćne posude, tave i kaine iliti lavore autor smješta svoja izmišljena dalmatinska mjesta. Posebnu pozornost privući će ogledala uokvirena starim piturskim kistovima, dječjim autićima, vinskim čepovima... Tu je i portret Miše Kovača kao i autorov autoportret, riblja kost izrađena od drva masline...
-Sve je to nastalo od odbačenih predmeta: starih prozora, škura, vrčina, kaina, teća, tava, daske za meso, lazanjura, blanja... To je neiscrpna tema i svaki put možeš napraviti nešto novo. I svaki od ovih radova ima svoju priču. U početku sam radio samo od onog što bih pronašao, a onda sam počeo dodavati siporeks, počeo stavljati okvire, digao na višu razinu, pa sve sliči kao neka slika. Stalno je tu prisutna i plava boja, jer obožavam more, i u horoskopu sam riba... Tu je i crvena, žuta, narančasta koja asocira na šibensku kapu, nošnju... U Šibeniku ima toliko detalja koji se daju iskoristiti... eto nedavno dam se šetao Kalelargom i gledao te kuće, vrat me zabolio od gledanja u vis... U mladosti sam to slabije primjećivao... Ovo radim iz zadovoljstva, a sviđa se i ljudima. Nekima čak više negoli meni – smije se Benat kojemu se u govoru ne osjeti ni trunčica zagrebačkog, utatoč tomu što je iz rodnog grada otišao još sredinom 80-ih godina. U početku, kaže, trudio se govoriti književnim, odnosno standardnim jezikom, ali šibenski se govor nije dao iz njega!
-Na ovoj izložbi izloženo je 26, odnosno 27 radova koji su nastajali tijekom zadnjih godina. Da bih napravio jedan rad, kada sve pripremim i skupim sve materijale, to bude relativno brzo. Nekada radim po 12 sati u komadu, a nekada nakon pet minuta počnem raditi nešto drugo. Sve zavisni što radite. Nekada nešto nastane za pola sata, a nekada vam treba cijeli dan. Moji radovi, moglo bi se reći, odgovaraju kiparskoj tehnici asamblaž koja je nastala u Francuskoj. To je zapravo montaža, sklapanje raznih predmeta i materijala, jedna vrsta kolažiranja. To ispada kao trodimenzionalna slika i tu je svašta dopušteno miješati od siporeksa, late, željeza, školjki, papira, bilo čega... Tu su tehniku koristili mnogi veliki slikari, poput Picassa... Naravno, ne mogu se ja s njima uspoređivati... A ljudi svašta rade, vidio sam puno toga, ali nigdje nisam vidio da je netko sve to stavio u teću, tavu, da izlaže prozore... To je, eto, neki moj "tač" – objašnjava Benat i otkriva kako njegovu sklonost da stvari ne baca olako u smeće, već ih rado čuva "jer će jednom trebati", supruga u početku nije baš s odobravanjem gledala. No, kada je staro počelo dobivati novi život, priča se promijenila. Premda, dodat će i to, i u čuvanju starih stvari treba imati mjeru.
Benat je još u mladosti otkrio sklonost prema kreativnom oblikovanju i izražavanju, dekoriranju i aranžiranju. Tu je svoju "žicu" pokazivao cijelio život kroz posao. Bilo da je uređivao i dizajnirao izloge dok je još u Šibeniku radio u trgovinama, prvo u onoj gdje se prodavo štof, a onda i u, u to vrijeme vrlo prestižnom, Nik-ovom butiku s odijelima. I kasnije u Zagrebu, gdje se preselio prije gotovo 40 godina i uplovio u ugostiteljske vode, njegove vještine i "mot" za lijepo opet su došli do izražaja te je s uspjehom aranžirao stolove, hranu i jela čak i za neka poznata svjetska imena poput pjevača Stinga i grupe U2-a.
Odlaskom u mirovinu svoju sklonost prema lijepom i kreativnom pretvorio je u hobi koji ga, eto, već desetak godina raduje i zabavlja, a veseli i mnoge njegove prijatelje i poznanike.
Iako je u Šibeniku najčešće samo u prolazu, kako kaže, kada dolazi u posjeti majci, sestri i drugoj rodbini, jer staro društvu odavno se razišlo, neka su se sjećanja i druženja obnovila zahvaljujući društvenim mrežama, ali i njegovim šibenskim izložbama. Prije je, reći uz smijeh, od Vidika do Poljane stizao za petanestak minuta laganog hoda. Sada to potraje 45 minuta, čak i sat vremena. Jer, uvijek nekoga sretne i zastane u priči, "pribljezgavanju i razbanzavanju"!
U onom što radi, Benat ne želi biti pretenciozan, pa utoliko nema niti nekih strogo određenih planova za budućnsot. Ističe kako stvara iz zadovoljstva, a ako vrijeme bude na njegovoj strani bit će, nada se još novih izložaba. U međuvremenu, bit će mu drago ako ponekim radom obraduje svoje prijatelje kojima je za rođendane prestao kupovati parfeme, pića ili slične darove, već im sve najbolje poželi uz svoje teće, vrčine, tave, kaine...