Melita Pavić iz Betine od malih nogu skuplja marame: Daj da vidim što nosiš na glavi, pa ću ti reći tko si

Ako se za ikoga može kazati da je gorljivi zaljubljenik u tradiciju svoga kraja, kulturnu baštinu i običaje, onda je to svakako Melita Pavić, 53-godišnja Betinka koja je nedavno, upravo zbog silne predanosti folkloru i narodnom stvaralaštvu svoga mjesta, dobila Plaketu općine Tisno. Nije Melita poznata samo po aktivnosti i marljivu radu u tamošnjem Kulturno-umjetničkom društvu "Zora", čija je članica još od ranog djetinjstva, nego i po svojoj kolekcionarskoj strasti.

Dok su se njezine vršnjakinje bavile razmjenom salveta, poštanskih maraka ili značaka, Melita je skupljala – hacole. Što li je to hacol, upitat će radoznali čitatelj i odmah dobiti odgovor. Riječ je o marami koja je nekoć bila vezana oko svake ženske glave, kako otočne, tako i zagorske, ukrašavajući je i štiteći od bure i sunca, ali i otkrivajući štošta o njezinoj vlasnici. To pokrivalo, inače, ima različite nazive, ovisno o kraju. Čak i na otoku Murteru, koliko god je malen, u četiri se mjesta drugačije naziva. U Betini je, kao što rekosmo – hacol, u Tisnome i Murteru šudar, a u Jezerima facol.

Sve nam je to u dahu ispričala Melita, koja nas je dočekala pokraj Trga na moru u betinskoj narodnoj nošnji s cijelim bogatstvom hacola u širokoj okrugloj pletenoj košari.

– Ovo ti je nevistačka, šta se mlada za pir obukivala. Samo šta ja nemam vel, a ona ga je imala – ponosno je moja sugovornica pokazala živopisnu narodnu nošnju i s košarom na glavi prošetala po rivi izazivajući radoznale poglede betinskih prosinačkih gostiju. Bila je to skupina Francuza koji su se netom fotografirala na gajeti "Cicibela" vezanoj u portu. Šije se Meliti, doznadosmo, još jedna nošnja, a u svojem ih vlasništvu ima čak tri, ali se, priznade, uvijek vraća na ovu u kojoj me je dočekala. Nekako joj je najviše prirasla srcu.

Djelić bogate baštine

– Vidiš, ovo ti je ogrica, a ovaj vez sa perlicama – mi ga zovemo čenaši, ovo je bluza i crveni bušt, a plava je traversa. Imam ja doma i modri bušt koji se obukiva za svaki dan, za ić u težatnike, a ova na meni je za u nedilju, za u svetac – poučila me je Melita svakom i najmanjem dijelu narodne nošnje izdašno se služeći rodnim idiomom. Točno je opisala u čemu su stare Betinke u svoje vrijeme išle u polje, kad se opasivala kafena kanica od sukna, kad su se nosila stara pleća, kada traversa... Neukoj slušačici poput mene neke je pojmove bilo gotovo nemoguće prevesti na standardni jezik, ali Melita nije žalila ni vremena ni truda približiti mi djelić bogate baštine svoga roda.

– Ovo je pravo sukno, ovo je sekrvino i ovo je od vune satkano na krosna. Najprije se prelo kudijon, a onda se radilo na krosna – nastavila je Melita, a onda se, uhvativši moj pogled, prebacila na naušnice.

– Gledaš rećine, je li? Ovo su ti na tri batuja. Ki su bili iz imućnije famije, oni su imali na tri batuja, a starinske su i na jedan batuj. Baš mi je ža šta ih nisam donila, ali sam se odlučila za ove jer su stare skoro trista godin. Te verice se prinose s kolina na kolino, ni se ćerama, nego nevistama ostavljalo. Kad se udala mlada, onda bi joj sekrva darovala verice, to ti je kod nas običaj.

S tradicijskog nakita i nošnje u koju se Melita počela "obukivati otkad je prohodila" prebacismo se konačno na hacole.

Ozarila se sugovornica na sam njihov spomen i odmah stala prebirati po širokoj košari pokazujući nam marame, od kojih su neke stare i stotinu godina.

Doznadoh tako da se po hacolu moglo znati je li djevojka ili žena bila iz bogatije ili siromašnije kuće, u kojoj je životnoj dobi, je li udana ili nije, je li udovica... Po tom dijelu narodne nošnje moglo se prepoznati ide li se na pirovanje ili na sprovod, u težatnik ili u polje. U to doba Betinke su težile da njihovi hacoli budu što ljepši i raskošniji, a za to nisu žalile truda.
​

– Kako je baba kupovala hacole, tako san i ja uz nju počela. A za ovi hacol na mojoj glavi koji je star skoro sto godin žene su po sedan dan hodile kopat za dnevnicu. Zato se i zove "hacol od sto dinari". Onda je toliko košta. Biće ih u selu ima možda dva-tri. Vidiš, ovi na rese je najstariji, to se nosilo na starinska pleća. Ovi je na paunovo oko, ovi je "od sto dinari", ovi su ti škuri...Cure su pretežno nosile plavi na točke i ovi kafeni. Ovo je isto starinski. Ovo je krmežin, ovo je od pamučne, proste robe, ovi su ti se nosili na crnu robu za priobuku za nediju, ka bi hodili na pir, onda bi stavili vako škuri hacol. Ovo su nevistački... – pokazivala je Melita jedan po jedan hacol nježno ih vadeći iz košare, a onda ih pomno slažući natrag. Na desetke ih je donijela samo za potrebe fotografiranja, a koliko ih je zapravo u njezinoj kolekciji, ni sama ne zna. Nema, priznala je, samostalnog ili putovanja s KUD-om u bilo koji grad, pa i državu da joj prvo odredište nije bio dućan od hacolov.

Triba znat pravila

Zagrebački Dolac poznaje ko svoj džep i precizne lokacije na kojima se, eventualno, može pronaći kakav novi primjerak marame koji je po standardima podudaran betinskom tradicionalnom glavopokrivalu. Isti je slučaj i sa Šibenikom, Splitom... Nedavno je, povjerio mi je predsjednik Općinskog vijeća Tisnoga, na putovanju u Poljsku cijeli autobus Betinjana čekao Matildu da se vrati sa svojeg uobičajenog pohoda na hacole. Vrbovani su i svi susjedi, prijatelji i znanci unutar i izvan Hrvatske, čak i na drugim kontinentima da se pozabave potragom za maramama s karakterističnim raskošnim ružama žarkih ili škurih boja.
 

Marko Markov, tišnjanski referent za informiranje, po Matildinoj je želji i molbi izgubio sate i sate u "slikivanju" motiva s hacola ne bi li se pronašla još koja tvornica da ih proizvodi. Jer, ne može, protumačila mi je Matilda, svaka marama na glavu betinske žene. Ne može se, na primjer, pobraditi (vezati ispod brade) ili vezati na pelišku (potiljku) hacol s dubrovačkim ili konavoskim uzorkom. Ne priliči se.

– Jedna žena bi, još kad sam bila dite, prodavala hacole vamo u selu, točno ispo ovoga volta. Hodila sam i kupovala. Ko je ima nekog svoga u Americi, on bi mu tamo kupija. Uvik bi se to kupovalo i obnavljalo i od svojih nasljedilo. Na primjer, ove sam ja nasljedila od babe, ovo su mi babini iz doma, od starine. Sekrva mi je poklonila par, ovaj na rese, sekrvin je jedan, a ovo su sve moji, babini, ovo su ti od polja svjetliji, kafeniji, svitlokafeni i tako. Vidiš, ovi se nosu na sprovode. Kad guramo kasu (lijes), onda stavimo te hacole oko vrata, ovako. Idu dva križa i kasa, osam hacolov i samo su ove škure, a kad divojka umre, onda ovi bili se nosu. Postoje pravila. Prije su se nosili i žuti, dok se divojke nisu udale, u ono doba stavile bi i žuti na glavu. A starije žene bi nosile škure, a divojke su nosile žarke. Mi za crvene rečemo žarke. I onda, ti žarki se nosija kad je pir, kad je Božić, kad su sveci... Za Uskrs su prije divojke nosile i žute, a žene su nosile škure i crvene – zaključila je Matilda i požurila se preobući u crnu narodnu nošnju.

Neka se i ona vidi. Samo zbog našeg dolaska u Betinu, nošnje i hacola, naime, od Ivana Klarina, tišnjanskog načelnika, dobila je Melita slobodan dan. Kao marna općinska zaposlenica i čuvarica betinske baštine, odradila ga je više nego udarnički.