U ponediljak sam bijo u Siveriću. Meni je to oduvik bilo lipo mistašce. Na obroncima Promine, visoko iznad Petrova polja, uživa u širokoj panorami. Ne zna čovjek što bi rekao, je li to gradić ili selo. Nekad je Siverić bio općinski centar, imao je svoj rudnik, stotine rudara, imao je svoj hotel, svoje kino, svoju poštu. Ima je i dućan. Siverić ima i svoj nogometni klub. Kako bi se drugačije zva nego Rudar. Ljudi u Siveriću, ljudi u cilom drniškom kraju sve je manje, ali Rudar opstaje i traje. Na čelu Rudara još prije Domovinskog rata bio je tajnik kluba Mladen Bukarica. Zato sam bijo u Siveriću u ponediljak.
Voljeni klub
Umro je Mladen (1948. – 2019). Svi smo ga znali i po imenu i po nazivu "tajnik". Kad se reče ta čarobna riječ, zna se odmah o kome se radi. Još kao mladić, on i brat mu Miro stradali su u eksploziji bombe zaostale iz Drugog svjetskog rata. Mladen je smogao snage sve to prebroditi, završiti školovanje i vratiti se u Siverić. Njemu se ni ne trebaju nabrajati raznorazne funkcije. On je jednostavno živio Siverić u svakom njegovu djeliću, bio to Rudar, bila to cesta ili vodovod, bilo što što vodi napretku Siverića.
Uvijek je sanjao Siverić prepun Siverćanki i Siverćana, sanjao je ono vrime kad su siverićki đaci u kolonama išli u Drniš u Gimnaziju. Sanjao je obnovljeni hotel, obnovljeno kino, punu školu đaka. U istom tom hotelu začele su se i mnoge ljubavi. Rat je uništio puno toga. Samo je Rudar ostao vitalan. Tajnik je čvrsto vodio voljeni klub svjestan tužne činjenice da života u Siveriću ima još samo u klubu. Okupljao je mlade, snalazio se na sve moguće načine da im osigura makar minimalne uvjete za trening, za igru. Sav život je posvetio klubu. Obožavao je bratovu djecu, a oni su mu uzvraćali poštovanjem i ljubavlju. Svoj entuzijazam prenio je i u nogometne forume u kojima je bio član.
Zato nije čudo da se na sahrani okupio ogroman broj ljudi, predstavnika Hrvatskog nogometnog saveza, klubova iz susjednih mjesta, velik broj sudaca i velik broj svih nas koji smo voljeli s njim podijeliti poneki verbalni duel. Bolest je učinila svoje. Njegovo napaćeno tijelo i lijes, prekriven Rudarovom zastavom, ispraćeno starim rudarovcima, sahranjeno je na groblju svetog Petra u Siveriću. Teško je proživljavao tragiku Domovinskog rata. Obožavao je Domovinu, ljubio Siverić i štovao Gospodina. Sigurni smo da je u Njegovu toplom okrilju. Neka mu On nadoknadi svojom dobrotom sve muke koje je doživio za života. A i meni će nedostajati njegovi britki komentari o našoj nogometnoj svakodnevici. Njegovom smrću zemlja je zaista, kako reče pjesnik, postala teža, iskusnija i ljudskija i veća za jednu ranu i dublja za jednu jamu.
Sve je više bazena
Onda opet večeri u Drnišu. Aplikacija kojom mirim korake i kilometre goni me da što više šetam. Kažu, to je zdravo. Tako san došetao i do našeg Čikolskog mosta. Sreća, bio je sumrak i dobro sam mogao promotriti novopostavljeno osvjetljenje mosta. Na trenutak me to podsjetilo na razglednice metropola iz bijela svijeta gdje sve pršti od sjaja i ljepote. Točno, taj most predstavlja jasnu granicu između mirne ravničarske rijeke i Čikole koja postaje obijesna, goropadna i uspjenušena čim se dotakne kanjona i stijena. Jasno je označena ovim novim osvjetljenjem ta granica.
Uživam kad mogu vidit makar kakav detalj koji će pokazat Drniš u punom sjaju i lipoti. Ne mora čovik biti Drnišanac da bi ga volio. Ima puno prolaznika kroz Drniš, pa i planinskih trkača koji ostanu bez daha uživajući u lipoti našeg krajobraza. Malo po malo, mic po mic, sve je više bazena i u našem kraju. Ukupno okruženje Nacijonalnog parka sve je bogatije ponudom. Nismo ni svjesni kolko se pritvaramo u jednu destinaciju s puno bogatijom, suvremenijom i raznolikijom ponudom nega oni na moru. Znali smo nekad uživati u Roškom slapu misleći samo na Cesarićev "Slap". On i dalje teče, ali ovaj sada je veći, bogatiji. Vratimo se za trenutak Cesariću: Taj san u slapu da bi mogo sjati i "naša" kaplja pomaže ga tkati.