Puno san lipo provejo ovu zadnju nedilju dana. Lipo kako to more čeljade od priko šezdeset godina. Saću ja vama sve lagano ispripovidit pa vi onda, na pravdi Boga, recite jesan li ja u pravu.
Bijo je jedan koncert u Glazbenoj školi di je čovik svira klavir, a jedna gospoja pratila ga na flauti ili je more bit on pratijo nju.
Klavir četveroručno
Kad majstori to činu, onda i ja s poluzačepljenim ušima mogu guštat. To ti je ki da gledaš Messija u nogometu. Ja bi ga gleda cili dan. Nije prošlo njanci dva dana kad ono jopet koncert i to klavir četveroručno. Malo san se začudijo kakvi je to klavir, kad ono, on je običan, ali u isti tren po njem tuku dva čovika. Mene uvik oduševi zanos kojim ti ljudi sviraju, a kako su krenuli, još ću se i ja početi razumit u ozbiljnu muziku. I ko kome more odredit ili zabranit šta će slušat. Niko. Ja san poslin koncerta doša i pofalijo se ženi kako san sluša koncert na klaviru četveroručno, a ona me samo pogledala ispod oka i upitala: Nije vrag da si počejo pit?!
U subotu, dvajsti osmog ovog miseca održan je u crkvi Gospe od Ružarija u Drnišu Peti festival zborske duhovne glazbe Jubilate Deo, šta oće reć Slavite Gospodina. Bili su zborovi iz Mostara, Trogira, Kaštela, Splta, Ogulina i Drniša. Akustika savršena, glasovi izbrušeni, kad zapivaju, odma te vaćaju gricule od gušta.
Pet godina naš zbor Neuma i njijova voditeljica, profešurica Jelena Prpa, to lipo organiziraju i provode. Ruke im uvik pruže i Župa i Grad Drniš, i još puno drugi sponzora. Neku šoldu tušnilo je i Ministarstvo kulture. Ja bi bijo najsritniji da to nareste u nešto veliko, pripoznatljivo u ciloj Hrvackoj i šire.
Sutradan odma, na istom mistu, u Gospinoj crkvi, jopet koncert, ovaj put Tamburaškog orkestra Drniš pod vodstvom profešurice Milke Tomić. Oni su osvojili na takmičenju u Osijeku medalju i ovin koncertom su je lipo i proslavili. Gušt je u Slavoniji pobijediti njijovin oružjem, tamburom. Sve mlada čeljad, cure, momci i Milka ki prava meštrovica od glazbe. Evo, u ovo malo vrimena, u ovo malo prostora, ja san se lipše prove na kulturnon planu nega puno nji za dva života. Čujen da se spremaju i novi nastupi. Nama ne tribaju Dubrovačke litnje igre.
Spomen na Anđelka
Ovi dana naša pijeca izgleda kao čarobni tepih satkan u miljun boja. Prodaje se cviće za nosit na groblje ka i uvik u ovo vrime. Nema šta nema. Aranžmani, pitari, unjeli cvitovi, sviće, lampijuni, svega. Ljudi ka da se takmiče ko će odnit više cvića i to što lipšeg.
A meni pane svašta na pamet. Ja san uvik u onim humcima na groblju gleda ljude koji su tu, u vječnosti, gleda san sudbine koje su nestale pod hladnim mramorom, gledao sam more tuge skrivene iza nadgrobne ploče. Tu su naše majke, očevi, sestre, braća, prijatelji, naši najmiliji. Mnoga nesritna ljubav je ispod one krizanteme, i sve što čovjek može, to je zapalit sviću, da kroz njezin plamen podsjeti na one s kojima smo se nekad družili i smijali, a sada nisu ništa drugo doli sjećanje. Bude i grobova na kojima nema cvića. Nema nikoga da ih posjeti, oni su i u vječnosti sami kao što su bili i u životu. Neka se čuje taj dan i jecaj, neka se osjeti emocija. Dovoljno je imati lampijun. Svojom simbolikom pokazat će da u našin srcima tinja sjećanje na nama drage ljude. A šta je s drugim danima?
Uvik me takne kad umre neko drag, neko s kin si resta, uz koga si resta, neko ko je ostavijo duboki ljudski trag u životu ovog malog mista šta se Drniš zove. Dvajstrećog ovog miseca umra je, a sljedeći dan pokopan je Anđelko Begonja. Jedan mukotrpan život uz samohranu majku Maru, život za glazbu, pjevanje, za ovaj Grad, za Domovinu. Vrstan pjevač u Zboru, jedan od osnivača klape "Drniš", pjevač i u Župskom zboru. Svoju ljubav i odanost Domovini iskazao je i u Domovinskom ratu. Jedna davno snimljena gramofonska ploča u duetu s prijateljem Nikom Kurtovićem ostavila je dubok trag na starije generacije Drnišana. Anđelka i njegova zvonkoga glasa više nema. Počiva uz majku Maru na groblju u Sedramiću, u okrilju Gospodinovu kojeg je neizmjerno štovao!
