Svakakvih likova ima u hrvatskoj politici: Halo Bing, kako brat, kako Bero i Ivo Glavaš?

Svakakvih likova ima u hrvatskoj politici, a nitko ih bolje nije opisao nego Max i Bunker u Alanu Fordu. U ostatku svijeta taj je strip, ili što bi mi Šibenčani rekli ‘crtani roman’, satira ili fikcija, štivo za razbibrigu, ali u nas je to enciklopedija, Wikipedija prije Wikipedije i interneta, vodič za snalaženje ne samo u politici, nego i u svakodnevnom životu. Dakle, na koga vas podsjeća Bero, predsjednik SDP-a. Među svim ovim našim Sir Oliverima, Grunfovima, Debelim Šefovima i Jeremijama, onaj je onaj kojeg nikad nismo vidjeli, a non stop se spominje, kao dečko koji nema stila. ‘Halo Bing, kako brat?’ - legendarna je rečenica kojom Sir Oliver naziva svog kompanjona kojem dila ukradenu robu. I redovno dobija isti odgovor u stilu: - Kažeš, pretukao ga je klinac dok mu je pokušao oteti sladoled? Ili bakica dok joj je otimao torbicu? Što ćeš, dečko stvarno nema stila!

Udri po Jandrokoviću

Dakle, gleda naš Bero kako se dva velika momka, Plenki i Zoka, džombaju u Okučanima, oko HOS-a, ustaša i partizana, lijevih i desnih, pa vidi kako su oba lijepo profitirala. Podijelila Hrvatsku popola. Fifti - fifti što bi se ovako odoka reklo, postotak gore - dolje, vidjet ćemo precizno koliko je tko upeškao na izborima. Kompletna se ljevica postrojila iza predsjednika, koji je kao Boško Buha zapalio i užario društvene mreže zbog majice HOS-a, a Plenkiju je to došlo kao naručeno. Da se iza njega postroji kompletna desnica, a možda i koji postotak centra jer predsjednik HDZ-a nije propustio priliku da se - još jednom, i to uspješno - prikaže i kao garant stabilnosti RH u ovim teškim vremenima. ‘Njegovo je pravo da ode, a moja obaveza da ostanem’ - kazao je u sjajnoj, briljantnoj, rečenici za antologije Plenki. Kojom je htio poručiti. Eto, to vam je Milanović, neobuzdano dijete, nema nikakvih ovlasti ni odgovornosti, besposlen je, traži pažnje, pa sebi može dopustiti svakakve ispade i obijesti. Danas hoću ispod HOS-ove zastave, sutra neću. Ja ne! Ja imam odgovornost, premijer sam, da u ovim teškim vremenima, kad se hrvemo i s koronom, kad nam prijeti ekonomska kriza, ne dijelim dodatno Hrvate, ne opterećujem ih podjelama iz prošlosti. Pogledajte sad ovaj pičvajz koji će nastati, kad se dohvate ovi ‘crveni’ i ‘crni’. Ja sam jedina čvrsta točka ove države, na mene se jedinog možete osloniti!’ Sjajno, zar ne? Ta je rečenica za politološke fakultete - Zoki ima prava, ja imam obavezu. On bježi, ja ne! I naravno, gleda to i Bero, misli se: ‘Ima li mene tute? Nema! Svi će reć, vidi Zoke, naše dike, šta rastura, a di je Bero? Spava!’ I izabire onda protivnika po svojoj mjeri, neće na Plenkija, jer zna da je to teška kategorija, ne može ni Zoki s njim... Pa onda udri po Jandrokoviću, on mu se nekako čini pogodnija meta, slabija karika. Svašta o njemu: da je Njonjo, rektalni alpinist, sad će on dotući mrskog protivnika. Mora zasjeniti i Zorana, njegova mu je sjena non - stop nad glavom, nije njemu lako. On je kao Robert Bruce nakon Hrabrog Srca. Zato i non - stop griješi, izgori u prevelikoj želji, što god kaže - ne valja, ispadne katastrofa. Zamjeri se svima, ženama, novinarima, tuđima i svojima. Zoku vole i(li) mrze, njemu se samo - smiju. Halo Bing, kako brat...

Pravo i obaveza

Mogao bi za početak učiti i od Željka Burića. Eto, i njega su prozivali ovih dana da ga nema, da se ne vidi, pitali su gdje je, da je nestao u ovoj krizi od korone. Najprije, neki od kolega, pa potom i gradski vijećnik Ivo Glavaš... Kako im je gradonačelnik odgovorio? Inteligentno! I bez riječi. Nije ih napao. Nije lud. Da im dade na važnosti. I da još ispadne da su u pravu! Nego je sazvao tiskovnu, organizirao hepening kod Doma zdravlja, na kojem su on, i dogradonačelnici mu, Paško Rakić i Dane Mileta glumili ‘Beatlese’ otvarajući upicanjenu, cakum pakum uređenu Zvonimirovu ulicu mjesec dana prije roka, opremljenu s u nas još neviđenim ‘điđama’, kao što su to led svjetla ispod zebre. To je, zapravo, bio taj odgovor kritičarima, neverbalna komunikacija, politički marketing: ‘Evo di smo! Radimo! Za razliku od nekih drugih, koji samo pričaju. Ali, neka pričaju, to je njihovo pravo. Naša je obveza...’