Sićate se kada se, na početku ove korone, ono kad smo se svi zatvarali u kuće, ka prid "susvita", pisalo na sve strane kako nam je ovo prilika da iz svega ovog izađemo kao bolji ljudi? I šta sad, nakon svega, mislite? Jesmo li uspili ili je to sve skupa bila naiva, pa smo ostali isti kakvi smo i bili? Naiva, velite. Al', dobro, prije nego išta kažemo, ajmo vidit malo turizam. To nam je najvažniji biznis. Od njega živimo. Naime, prošlih se godina padalo u afan ako se u turizmu nisu rušili rekordi. I opet nam nije ništa valjalo. Uvik se žugalo. "A di su ta povećanja? Ja to ne vidin. Svita nema! Lažu!" – mudrijalo se. A onda, kad nisu imali, onda su nevjerni Tome govorili: "Je, gostiju ima, ali ne valja in struktura. Malo troše, sirotinja. Nose sve sa sobon. Ne idu i ne piju." Plakala se mižerija, redovno i ustrajno. Promet je, kad bi novinari pitali ugostitelje, bija "najmanje" trideset posto lošiji nego lani. I tako svake godine. Da bi dogodine, u svibnju i lipnju, priča krećala iznova. "Nikad gore. Sigurno 20, 30 posto lošije nego lani. E, lani, lani je bilo izvrsno. A ove, ove godine ništa!"
Lani je lani
Da je Dinu Karađoli, našem direktoru od Turističke zajednice, neko reka lani da će mu ove godine sezona bit lošija deset posto od lanjske, on bi se bija tupin nožen zakla. I sebe i sve oko sebe. Jer, očekivanja su, ka i svake godine, bila ista – mora se rast najmanje deset posto svake godine. I svake godine moraju rast smještajni kapaciteti, moraju se gradit novi hoteli, apartmani, vile s bazenima. I unatoč svemu moraju se stalno rušit rekordi. A nama uvijek malo. Naš je turizam rastao po stopama koje su bile apsolutno nenormalne, ali mi smo to prihvaćali zdravo za gotovo. I onda se dogodila korona koja nas je resetirala. Vratila na početne pozicije. U normalu. U skromnost i skrušenost. Sada drugu pismu pivamo. "Da mi je netko prije misec i pol dana rekao da ćemo u ovom dijelu srpnja biti na 40 posto lanjskog broja gostiju, ne bih mu vjerovao. Ipak, premašili smo očekivanih 30 posto i moglo bi se reći da je to relativno dobar rezultat", veli Dino. Koji čak predviđa da bi, nastave li gosti dolaziti dosadašnjom dinamikom, a pod uvjetom da se nešto dramatično ne dogodi u vezi sa širenjem virusa, lako bismo mogli u Šibeniku ostvariti i 50-postotni broj noćenja u odnosu na 2019. Dakle, i pola od prošlogodišnjeg prometa i prošlogodišnjih turističkih rezultata bilo bi puna šaka brade. Prije misec i pol dana nismo mislili da će nam doć itko. A danas imamo u Šibeniku 4200 turista. Lani ih je u isto vrime bilo 10.100. Ali niko neće reć da je to loše, nego svi kažu – odlično. Iznad očekivanja. U njima je kvaka. Samo ih treba spustiti dovoljno nisko.
Problem su privatnici
Korona nas je, dakle, barem malo podučila skromnosti i skrušenosti, ili onoj vrsti riječi koju je Zlatko Dalić stalno ponavljao prije dvije godine, za vrijeme srebrnog Svjetskog prvenstva u Rusiji, i bila je tada silno popularna i u modi, a sada je već sasvim zaboravljena – poniznosti. "Laka lova" koju smo brali od turizma učinila je da je podjednako lako i trošimo pa smo, primjerice, bacali milijune na neke sasvim promašene stvari, kao što je – sjeća li ga se tko – Changer festival. Najpoznatiji po tome što je na njemu gostovao Budimir Lončar. Njega ove godine biti neće. Kao što neće biti ni sajma u srednjovjekovnom Šibeniku. Koji, također, ruku na srce, zahtijeva remont i redizajn. Da nije tako, očekivalo bi se od njega da i on sam, nakon 15 izdanja i tradicije održavanja, zaradi koju kunu, kako i priliči sajmu, a ne da stalno bude samo trošak gradskoj blagajni i Turističkoj zajednici, pored silnih štandova po cijelom gradu i potrošnje na njima i oko njih u ta dva dana. Samo je grad on koštao svake godine 300.000 kuna. Istodobno, bankomat na rivi donosio je – i još uvijek donosi – u tu istu gradsku blagajnu svake godine stotinjak tisuća kuna. Od jednog jedinog četvornog metra površine koji zauzima ubere se mjesečno tisuću eura najma, od kojeg se u Šibeniku financira štošta. I kultura, lijepa riječ i socijala a da nitko za njih nije ni jednu lijepu riječ rekao ikada. Jer, mi smo inače, kao kolektiv i društvo, alergični na sve ove koji rade i zarađuju i pošteno plaćaju svoje račune, ne tražeći dotacije. Njih mi gledamo onemogućiti na sve načine, ali još uvijek teško u tome uspijevamo. Privatnici, oni su uvijek problem, uvijek nađu načina kako zaraditi. Mi volimo ove koji uvijek nađu načina kako potrošiti.