Vrela šibenska navijačka krv polako gubi bitku s grubom sportskom i financijskom realnošću

Vrela šibenska navijačka krv polako gubi bitku s grubom sportskom i financijskom realnošću. Nekad su Funcuti (i drugi šibenski prijatelji sporta) odlazak najboljih šibenskih sportskih sinova doživljavali gotovo kao smak svijeta, a danas se, uz tiho grintanje, teška srca mire da je to neminovnost.

Kad je Pere Nadoveza ili kasniji „Splitski Pele“ sa Šubićevca preselio u Hajduk u ondašnjem „Šibenskom listu“ osvanuo je naslov „Loso i Špiro su se nadovezali“. Naslov, koji je za taj transfer kroz šibensku prizmu (ne)izravno optuživao pokojne šibenske nogometne djelatnike Špiru (Strunovića) i Losu (Lučeva). Puno burniji bio je, dakako, (ne)očekivani odlazak Dražena Petrovića u Cibonu. Za najžešće, posebno revoltirane Funcute ondašnja milicija „odrezala“ je i mjeru zabrane prilaženja na 50 metara od članova obitelji Petrović!

Manje preventivne veze bile su poduzete i kad je nadareni nogometaš Arijan Ademi, bez najave klupskom vodstvu, a koristeći neke propuste u ugovoru, pobjegao u Dinamo. Na način da se mjesecima nije pojavljivao u rodnom Šibeniku. Najavljeni odlazak mladog košarkaškog reprezentativca Tonija Nakića u Cibonu primljen je, međutim, puno mirnije. Uz tek poneko emotivno lokal-patriotsko grintanje.

- Zar nije bilo načina da zadržimo Nakića!? Zar smo mi u Šibeniku u svim klubovima osuđeni na sportsku osrednjost, glasno je zakukao dobri, stari Funcut Boris Pelajić- Pele.

Dobra odšteta

A takav slijed zbivanja ili odlazak Nakića mogao se itekako naslutiti. Ne samo zbog ambicija mladog košarkaša i njegove obitelji. I oni, koji ne kriju svoje simpatije prema Šibeniku, posebice Baldekinu nisu bježali od otvorenih stavova.

- Oduševljen sam ponašanjem, inteligencijom i talentom mladog Šibenčanina Tonija Nakića. Košarkaša, koji ima sve predispozicije da na vrhunskoj razini igra tri pozicije. Posebice, „dvicu“ i „tricu“. No, za njegov daljnji razvoj potrebna mu je stepenica više, koju mu, na žalost, Šibenik ne može u ovom trenutku ne može pružiti, izjavio je iskusni reprezentativac Roko Leni Ukić, koji ni u knjizi „Ši-Ši-Šibenka“ kao šibenski bodul s Prvića nije krio simpatije za Baldekin.

Nakićev odlazak samo je još jedan argument grubo realnoj tezi da su se veliki šibenski sportski uspjesi (čitaj: plasman u najviši rang nogometaša Šibenika i vaterpolista Solarisa) poklopili s najvećom financijskom krizom, izazvanom pandemijom. Da šibenske političare i sportske čelnike prosto boli glava od toga kako naći rješenja za jesenski hod košarkaša i košarkašica, nogometaša i vaterpolista, malonogometaša i veslača…Sa samo jednom jedinom željom da se preživi natjecateljska sezona bez velikog stresa i rezultatskih padova.

Kroz tu prizmu odlazak Tonija Nakića u Cibonu, uz odštetu od 60.000 eura, nije toliko katastrofičan. Ne može taj nadareni i inteligentni sportaš do vijeka igrati na Baldekinu, kao što ni neprežaljeni Arsen Dedić nije trebao, umjesto umjetničkih vrhova, ostati kao flautist u Šibenskoj narodnoj glazbi. A 60.000 eura, koliko god se nekome činilo nedovoljnom odštetom za spomenuti košarkaški dragulj, predstavljaju značajnu stavku za tanki košarkaški proračun Baldekina. Konačno, Nakićev transfer, popraćen deviznim brojkama, predstavlja korak naprijed u dosadašnjoj politici šibenskog košarkaškog prvoligaša.

Za razliku od Nakića, nadareni Roko Badžim i Krešimir Radovčić- Šere u minulim su sezonama, nakon godina ulaganja u njihove igračke karijere, napustili Šibenku bez ijedne kune odštete. A pregovori o njihovom ostanku u šibenskom dresu nisu zapeli zbog tisuća eura, već radi dvije, tri tisuće kuna. Bolje rečeno, zbog neprihvatljivog šibenskog inata, te nedovoljnog poštivanja domaćih košarkaša i plodova vlastitih, šibenskih inkubatora. S temeljnom porukom: Ne ponovilo se više nikad!